PRITISNUTA nizom afera s utjerivačima dugova, od sumnjivih prodaja nekretnina do pozajmica, kupovine stanova te curenja velikog broja osobnih podataka, Hrvatska udruga banaka, koja okuplja banke koje posluju u Hrvatskoj, jučer je izašla s tezom da banke nisu odgovorne za ono što rade agencije za naplatu potraživanja.

>> Otkrivamo: Od utjerivača dugova procurili osobni podaci stotina maloljetnika

>> Stručnjak za GDPR: Utjerivače dugova treba dobro financijski kazniti

>> Banke dale brojeve mobitela utjerivačima dugova, istraga se širi

"Ne postoji osnova za solidarnu odgovornost banaka i drugih vjerovnika za eventualne propuste novog vjerovnika", stoji u očitovanju banaka na upit N1 televizije da komentiraju izjavu kako banke prema zakonu snose solidarnu odgovornost za štetu klijentima čije su dugove preprodale agencijama za naplatu potraživanja. 

Banke su utjerivačima dugova davale osobne podatke svojih klijenata koje nisu smjele dati

No, banke su jučer zaboravile na ono što je Index objavio još prije tri mjeseca. Naime, nakon što smo Agenciji za zaštitu osobnih podataka (AZOP) predočili tipizirani ugovor banaka i utjerivača dugova, ta je državna agencija utvrdila kako su banke utjerivačima dugova davale podatke koje nisu smjele davati.

Tako je istraga oko curenja podataka iz B2 Kapitala proširena i na banke. Istraga oko curenja podataka iz B2 Kapitala započela je u prosincu prošle godine i još uvijek nije okončana. Isto tako, bankama je jučer odgovorila zastupnica Možemo Sandra Benčić.

Ona je spomenula Zakon o kreditnim institucijama u kojem se jasno definira da "prodavatelj solidarno odgovara sa stjecateljem ili trećom osobom na koju su plasmani dalje preneseni za štetu nastalu potrošaču zbog toga što je potrošač došao pravno ili stvarno u nepovoljniji položaj u odnosu na položaj koji je kao dužnik imao prema prodavatelju". No, krenimo redom.

Index Istrage su prije dva dana objavile kako je iz tvrtke EOS Matrix procurilo više od 181 tisuće osobnih podataka, a među njima su i podaci 294 maloljetne osobe. Drugo je to veliko curenje podataka nakon što je u prosincu prošle godine otvorena istraga zbog curenja 77 tisuća osobnih podataka iz tvrtke B2 Kapital. Vani se tako našao 181.641 zapis koji sadrži ime i prezime, OIB i datum rođenja, a osim dužnika tu su i sudužnici, jamci i založni dužnici. 

Moratorij na prodaju dugova utjerivačima

Zastupnica Benčić i šef SDP-a Peđa Grbin nakon objave tog članka pozvali su na konferenciji za novinare na zakonsko reguliranje rada tih agencija. Benčić je na konferenciji apelirala na guvernera HNB-a Borisa Vujčića da odmah stavi moratorij na prodaju potrošačkih dugova koji se nalaze u kreditnim institucijama. 

Grbin je istaknuo da ne samo da ne postoji zakon koji bi regulirao agencije već te agencije ne poštuju ni zakone o čuvanju osobnih podataka građana. Hrvatske banke našle su se prozvane nakon što je Benčić na toj konferenciji za novinare zatražila da se očituju o solidarnoj odgovornosti banaka koje su dugove prodale agencijama u kojima su dužnici manje zaštićeni. 

"Prema važećim zakonskim propisima nakon prijenosa potraživanja novi vjerovnik odgovoran je da se prilikom postupanja s osobnim podacima primjenjuju adekvatne organizacijske i tehničke mjere zaštite osobnih podataka u skladu s pozitivnim propisima Opće uredbe o zaštiti podataka. S obzirom na to da se prijenosi potraživanja na novog vjerovnika provode sukladno važećoj zakonskoj osnovi, nakon navedenog prijenosa potraživanja odgovornost za postupanje s prenesenim podacima i po samom predmetu je na novom vjerovniku te stoga ne postoji osnova za solidarnu odgovornost banaka i drugih vjerovnika za eventualne propuste novog vjerovnika", stoji u dijelu odgovora Hrvatske udruge banaka. 

"Utjerivači dugova manje regulirani od kvartovskih kafića"

Benčić je reagirala citirajući Zakon o kreditnim institucijama te odluku HNB-a o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija, gdje zaista stoji da prodavatelj, u tom slučaju banka, solidarno odgovara sa stjecateljem ili trećom osobom odnosno agencijama za naplatu potraživanja. 

"Banke su zbog nedostatne regulative propustile osigurati zaštitu dostojanstva i privatnosti osoba čiji su dugovi prodani jer su time zaista došli i u pravno i stvarno nepovoljniji položaj nego kod banaka koje imaju vrlo stroge propise o zaštiti privatnosti potrošača", ističe Benčić. 

Kako je naglasila, u Hrvatskoj ne postoji nijedan propis koji bi regulirao rad navedenih agencija, radi se o običnom d.o.o.-u koji je manje reguliran od frizerskog salona ili kvartovskog kafića, a istovremeno radi se o tvrtkama koje barataju aktivom većom od 40 milijardi kuna. 

No banke, svjesno ili ne, zaboravile su kako je državna Agencija za zaštitu osobnih podataka već opomenula banke da su utjerivačima dugova dale podatke svojih klijenata te da to nisu smjele učiniti. 

AZOP je već upozorio banke 

Naime, iz agencije B2 Kapital, koja se bavi naplatom dugova, izašli su podaci koji sadržavaju ime i prezime, OIB, datum rođenja, adresu stanovanja, naziv i OIB poslodavca, dugovanje prema B2 Kapitalu, iznos glavnice te iznos zateznih kamata, kao i, što je posebno sporno, broj mobitela i osobni mail.

Nakon što smo objavili prvi članak o curenju podataka, upozorili smo AZOP da smo u posjedu tipiziranog ugovora o prodaji potraživanja (ugovor o cesiji) između banaka i agencije iz kojeg je razvidno da banke agencijama koje se bave utjerivanjem dugova dostavljaju i broj telefona svojih bivših i aktualnih klijenata. 

"S aspekta zaštite osobnih podataka proizlazi kako broj mobitela, svojim svojstvom, kao kontakt podatak klijenta nije obvezujući te navedeni podatak nije nužan za izvršenje ugovora, odnosno provedba instituta cesije je moguća i bez prosljeđivanja navedenog osobnog podatka", odgovorili su iz AZOP-a nakon što su provjerili podatak koji smo dostavili. 

Iz odgovora AZOP-a razvidno je da su banke davale podatke koje nisu smjele davati. Konkretno - broj telefona. Od banaka smo u više navrata pokušali dobiti odgovor na pitanje: Što banke predaju utjerivačima dugova kada prodaju loša potraživanja?  

Nitko nam na to nije htio precizno odgovoriti. Na kraju smo odgovor našli sami došavši do tipiziranog ugovora između banaka i agencija za naplatu potraživanja u kojem jasno stoji da se utjerivačima dugova daje broj telefona, koji se ne bi smjelo davati.