VALENTINO ROSSI po mišljenju mnogih stručnjaka najbolji je vozač motoutrka svih vremena. Neustrašivi "Il Dottore", odnosno Doktor, osvojio je devet naslova svjetskog prvaka u MotoGP-ju, pobjeđivao je na najvećim utrkama na svijetu, a 2009. osvojio je svoj zadnji naslov prvaka.

Te godine zaputio se na Isle of Man, otok nešto veći od Krka između Velike Britanije i Irske, na kojem se od 1907. godine održava najprestižnija i najteža motociklistička utrka na svijetu. Rossi je na svojoj Yamahi odradio revijalni krug koji je dug oko 60 kilometara.

"Čovječe, sad razumijem zašto ljudi toliko vole Isle of Man. Ovo je jebeno savršeno. Nevjerojatno, ludo, zabavno. No mislim da su ljudi koji voze tu utrku jednostavno ludi. Nažalost, ovo je preopasno i ne bih se nikad ovdje volio natjecati", rekao je Rossi.

A kad to kaže jedan od najvećih, to ima težinu. Isle of Man Tourist Trophy, skraćeno Isle of Man TT, brutalna je utrka koja se vozi šest krugova po 60 kilometara lokalnim cestama koje idu kroz gradiće, sela, doline, preko planina i opet u krug. Novčana nagrada za pobjednika u najjačoj klasi je simboličnih 18.000 funti, ali glavna nagrada je činjenica da si živ završio treninge i utrku.

Brutalna utrka uzela je 267 života

Zadnji kojemu to, nažalost, nije uspjelo bio je 46-godišnji Raul Torras Martinez, koji je prije par tjedana poginuo na ovogodišnjem izdanju Mana. Iskusni Španjolac, kojemu je to bio 22. nastup u svim kategorijama na Isle of Man TT-u, izletio je sa staze na planinskom dijelu i na mjestu je poginuo.

On je bio 267. žrtva koju je uzela ova brutalna staza, koja ne prašta pogreške. Nije to MotoGP staza sa zaštitnim barijerama svugdje i brisanim prostorom na kojem se vozači mogu zaustaviti. Na Isle of Manu prolazi se par metara od zidova, živica, dvorišta s parkiranim autima ili pak po planinama na kojima su s jedne strane stijene, a s druge provalija od koje vozače dijeli drvena ograda.

Od njezina osnutka 1907. do danas na utrci na Isle of Manu sudjelovao je samo jedan Hrvat, i to davne 1997. godine. Emil Mokrovčak danas ima 63 godine, ali se i dalje sjeća svakog detalja s, kako kaže, utrke života na malom otoku u Irskome moru.

"Kaj je prošlo već toliko godina?" kaže kroz smijeh Emil dok sjeda na kavu. "Nevjerojatno mi je da smo nas trojica luđaka i dalje jedini koji smo otišli gore na tu utrku. Luda, luda vremena, ali bilo je nevjerojatno."

Mokrovčak, njegov mehaničar Mario i mozak ekipe Darko Pavelić Dac zaputili su se te 1997. godine u nepoznato, a na Isle of Manu su završili sasvim slučajno. Do najteže utrke na svijetu odveli su ih jedan kvar na motoru, jedno ludo obećanje i jako puno hrabrosti i sreće.

Slučajno završili na Isle of Manu

"Ja sam utrke počeo voziti tek s 35 godina iako sam oduvijek bio na motoru. Redovito sam išao na Grobnik gledati ih i onda sam pomalo počeo i ja sudjelovati. Tako sam i upoznao Daca, koji je postao moj mehaničar i od kojeg sam kupio taj Kawasaki", priča Mokrovčak, čija sudbonosna utrka se održala par mjeseci prije Isle of Mana na Hungaroringu.

Usred utrke Emilu se iz čistog mira ugasio motor jer Dac prije utrke nije provjerio iberlauf na rezervoaru. Mokrovčak je uspio završiti utrku, ali tek na 10. mjestu jer je izgubio jako puno vremena. Kad je došao u boks, zatekao je Daca u suzama.

"Bio je izvan sebe i jako tužan što mi je propala utrka. 'Oprosti, Emile, ja sam kriv. Ja ću tebe voditi na Isle of Man', rekao je, a ja ga nisam ozbiljno shvaćao jer je već popio dva piva. Nakon mjesec i pol nazvao me Dac i rekao mi 'mali, primljeni smo'. Nisam imao pojma o čemu govori, a kad mi je rekao da smo primljeni na Man, naježio sam se.

On je nakon tog Hungaroringa stvarno poslao prijavu, a meni ništa nije rekao. Na Man se može prijaviti tko hoće, ali će primljeni biti samo oni koji zadovoljavaju kriterije natjecanja. Ja sam se utrkivao tek dvije godine, nisam imao bog zna kakvu karijeru, ali su me primili", prisjeća se Emil, koji je ubrzo krenuo u potragu za sponzorima.

Njih, jasno, nije bilo previše. Ni on ni njegova ekipa nisu najbolje znali kamo idu, a kamoli sponzori, kojima priča o nekakvoj utrci na otočiću u Atlantiku nije djelovala pretjerano zanimljivo, a još manje isplativo.

Dobili četiri para guma, dva odmah prodali

"Od jedne firme dobili smo ogroman sanduk za alat, ali prazan. Od Dunlopa smo dobili četiri para guma i dva smo odmah prodali da imamo novac za put. Jedan par smo čuvali za treninge i jedan za utrku. Na put smo krenuli s dva kombija. Ja sam imao stari Mercedesov 207 diesel koji je mogao ići 80 kilometara na sat, a na 85 se pregrijavao.

Spavali smo u kombijima na parkiralištima, jeli smo suhe kobase i do gore smo se vozili tri dana. Vozili smo što sporije da ne trošimo puno goriva. Na put smo krenuli s nešto manje od 3000 maraka, a samo na trajekte smo potrošili 2400 maraka. Prešli smo La Manche trajektom pa skoro 600 kilometara po Engleskoj po 'krivoj' strani ceste i onda konačno još jednim trajektom na Isle of Man", kaže Emil.

Na Isle of Man Tourist Trophyju utrkuju se bogati privatni vozači, ali i tvorničke momčadi. Sve to izgleda vrlo ozbiljno, s desecima kamiona i kampera, a Mokrovčak i njegova ekipa izgledali su tamo kao da ih je taj isti Atlantik izbacio na obalu.

"Prvo što mi je palo na pamet kad smo došli bilo je da si kupim neku kapu ili prišivač za uspomenu. Pitao sam Daca par funti, a on mi je rekao: 'Emile, jebiga, nemamo!' Kraj svih tih bogatih momčadi nas trojica smo raširili šatorsko krilo, izvadili naš sanduk s alatom i to je bilo sve što smo imali. 

Hodao sam po boksevima i slinio nad svim što su imali svi drugi vozači i tvorničke momčadi koje tamo dolaze. Sponzori, ogromni kamperi, mehaničari, čudesa, a mi ispod šatorskoga krila s osam godina starim Kawasakijem.

Krenuli smo prema gradu da nađemo neki dućan, da kupimo bar nešto hrane, ali je sve bilo zatvoreno. Ništa nam nije bilo jasno jer je bio bijeli dan i shvatili smo da je pola 11 navečer. Tamo je dan jako dug bio, a mi na to nismo navikli jer to nikad nismo vidjeli", rekao je Emil.

Preslab motor za najjaču kategoriju

Njihov Kawasaki 750 ZX-R imao je serijski 112 konja, ali ga je Dac prigušio da izdrži ogromne napore na Manu pa je na radilici imao 103, a na kotaču 92 konja. Loša vijest je bila da je motor imao trkaću getribu, zbog čega je upao u najjaču kategoriju Formula TT.

"To je bila u biti superbike klasa, a moj motor bio je miljama daleko od nekakvog superbikea. Osim toga, norma u Formula TT kategoriji bila je ogromna, čega u početku nisam bio svjestan. Prvog dana na treningu bio sam sav sretan kako sam brz i kako mi dobro ide.

Kad sam došao u boks, vidio sam da sam dvije minute sporiji od norme. Ej, dvije minute! Ako ne ostvariš normu, ne možeš se kvalificirati za utrku i džabe si dolazio. Imao sam pet dana treninga da se kvalificiram. Nemaš pravo na krivi korak, ako promašiš nešto - kraj. Zid, ograda ili nečija kuća.

Zaštite na stazi nema ili je na nekim mjestima minimalna, a ti juriš 250 kilometara na sat kroz selo. Ključno je bilo što sam ja bio već u godinama i dobro sam razmišljao. Nisam divljao, nego sam prvih par dana koristio da upoznam stazu i da je pokušam naučiti koliko je to moguće", kaže.

Lokalno stanovništvo najnormalnije koristi ceste po kojima se vozi utrka. Ljudi preko dana rade, pa je staza za trening otvorena u ranim jutarnjim i kasnim predvečernjim satima, kad je promet lokalaca najmanji.

Tko će zapamtiti 60 kilometara staze?

"Preko dana smo izlazili na stazu kombijem, snimali kamerom i zapisivali. Čitavu noć sam gledao snimku, a buđenje u četiri sata jer se treninzi voze od pola pet i prije svakog izlaska na stazu je tehnički pregled motora. Trenira se rano ujutro i kasno navečer tako da uvijek voziš u sunce, bilo da je zora ili sumrak.

Gledao sam te snimke, pokušavao zapamtiti sve, ali kad sam izašao na stazu nakon pet, šest minuta, nemaš više pojma gdje si. Tko će zapamtiti 60 kilometara staze!? Pokušavaš pamtiti barem dijelove staze. Čitav dan na jednome mjestu stajao je kamper pa sam zapamtio da nakon njega tri desno, dva lijevo i ravnica. Drugi dan - nema kampera", prisjetio se kroz smijeh Mokrovčak pa nastavio:

"Ubijao sam se na tim treninzima, sve sam živo davao od sebe i činilo mi se da su mi brzine preduge, šestu sam koristio tu i tamo. Kažem Dacu ‘Dac, preduge su mi brzine, daj skrati malo’, a on mi je rekao da samo vozim i da će sve biti OK. Kako su treninzi odmicali, tu šestu brzinu sam tjerao u blokadu i na zadnjem treningu predzadnji dan sam nekako uspio ostvariti normu.

Dakle, skinuo sam dvije minute u pet dana. To je po meni bio najveći uspjeh naše misije na Isle of Manu. Kvalificirati se u takvim uvjetima je bilo ravno čudu. U toj najjačoj kategoriji nas se prijavilo nešto više od osamdeset, a otprilike pola se nije kvalificiralo. To vam dovoljno govori."

Njegova ekipa živjela je pet dana na kobasicama, ostalim suhomesnatim proizvodima i dosta starom kruhu. Novca praktički više nisu imali, ali su gurali iz dana u dan i onda doživjeli pravi šok.

Dobili 800 funti jer su se kvalificirali

"Tog predzadnjeg dana treninga najednom s razglasa prozovu moje ime da se javim u race office. Smrznuo sam se. Uvjeren sam bio da sam diskvalificiran zbog nečega i da idemo doma. Dolazim u ured, dajem papire i čovjek koji sjedi za stolom otvara kutiju i daje mi 800 funti. Meni ništa nije bilo jasno i pitam ga o čemu se radi.

On mi je čestitao što sam se uspio kvalificirati i rekao je da je to nagrada svakome tko ostvari normu. Šok je preslaba riječ. Petsto funti sam odmah dao Dacu, a tristo u džep i na štandove. Jakna, kapa, majica, ma sve mi dajte! Nismo ni na ručak pošteni otišli. Mi smo samo jeli naše sendviče i to suho meso koje smo ponijeli od doma", kaže Emil kroz smijeh.

Godina je 1997. i nema mobitela, a kamoli raširenog interneta. Mokrovčak je na put ponio prijateljevu Nokiju "bananu" koja je služila samo za hitne slučajeve, zlu ne trebalo. Za dva poziva od 15-ak sekundi stigao je račun od 1800 kuna, što je danas kao otprilike 800 eura. Ipak, sve troškove pokrili su još jednom injekcijom organizatora.

"Na dan utrke dobili smo još 300 funti samo za start utrke. Time smo končno pokrili sve troškove koje smo imali i laknulo nam je", kaže Mokrovčak, koji se 26 godina kasnije sjeća svih detalja s utrke.

Spasio ga netko iz publike

"14 sati, osam minuta i deset sekundi. To je bilo moje vrijeme starta, nikad to neću zaboraviti. Starta se u razmacima od deset sekundi. Nervoza je ogromna, ali nakon parsto metara nestaje i 'unutra' si. U drugom krugu sam na jednom brdašcu vidio suca kako maše crnom zastavom. Nisam znao zašto pa sam mislio da maše nekome iza mene. Okrenem se, a iza mene nikoga.

Na sljedećem zavoju drugi sudac maše crnom zastavom i drži moj broj. Protrnuo sam. Stao sam sa strane kod sudaca i vidio da mi se oklop otkvačio i da visi s motora i čovjek me nije želio pustiti na stazu. Kraj. 

Oči su mi bile pune suza, preklinjem ga da me pusti, kad doletava netko iz publike i nosi mi komad neke žice, drota nekakvog kojim sam uspio povezati oklop na ostatak nosača i sudac me pustio do boksa da to učvrstimo. Do nas u boksu Dunlopova ekipa, ogromna.

Ja točim gorivo i objašnjavam Dacu što se događa. Pokušavamo učvrstiti oklop i onda dođe čovjek iz Dunlopova boksa i donese nam plastične vezice kojima smo učvrstili sve. Sudac je sve provjerio i pustili su nas da nastavimo. Naravno, izgubio sam jako puno vremena, ali glavno da sam mogao nastaviti", prepričava Emil i nastavlja:

"U četvrtom krugu pukli su mi svi satovi na motoru. Popucali su nosači i nisam imao više brojač okretaja. Vozio sam na sluh, ali sam dobro poznao motor pa mi to nije bio toliki problem. Na drugom točenju goriva kažem to Dacu, a on meni: 'Samo šuti i vozi. Diskvalificirat će nas.'

Svi oko nas mijenjaju gume profesionalno, a mi imamo onaj jedan jedini par za čitavu utrku. Mijenjaju se viziri, gume, a ja sam u svojem boksu dobio samo malo vode, ha, ha. Luda sreća da nije kiša padala jer nismo imali gume za to."

Fizički napori koje osjećaju vozači na Manu su zastrašujući. To nije ravna MotoGP staza, nego lokalna cesta s uzbrdicama i nizbrdicama, visinskim razlikama i svime onime što vozačima dodatno otežava ionako veliku patnju.

Kao od Zagreba do Rijeke i nazad starom cestom. I to 250 kilometara na sat

"Utrka traje kao da vozite starom cestom od Zagreba do Rijeke i nazad. I to 250 kilometara na sat. Koncentracija mora biti na najvećem mogućem nivou jer mjesta za pogrešku jednostavno nema. Ja nakon dva kruga nisam osjećao ruke koliko je naporno. Od podlaktice nadolje kao da imaš milijun iglica. U grču si i teško je uopće otvoriti šaku da stisneš kočnicu.

U četvrtom krugu vrat toliko peče da ne znaš što bi sa sobom. Ali odustajanje nije opcija. Zadnji krug je bio prekrasan. Kvalificirao si se, preživio si, završavaš utrku i svi gledatelji uz svih 60 kilometara staze su na nogama i plješću.

Evo, sad se naježim kad se toga sjetim. Shvatiš da si uspio u nečem jako teškom i da to netko cijeni. Predivan osjećaj. Uletio sam u boks i grlio se s Dacom i Marijem, oči su nam bile pune suza. Ne znam kako, ali uspjeli smo", kaže Mokrovčak i vadi medalju koju je dobio na Manu.

Unatoč svim problemima i manjku sredstava i opreme, Mokrovčak je utrku u kategoriji TT završio na 36. mjestu od 78 vozača, koliko ih je krenulo u kvalifikacije. No među vozačima koji su prvi put na Isle of Manu, tzv. "newcomerima", osvojio je nevjerojatno drugo mjesto.

"Svaki put kad se prisjetim tih ludih deset dana, osjetim nalet adrenalina. Kad gledam današnje snimke s Mana na YouTubeu, srce mi lupa. Tu sam bio, tu sam zeznuo, tu sam mogao bolje. Znaš što dečki prolaze", priča Mokrovčak.

A gdje je Kawasaki?

"Kod mene doma. Nakon Mana sam ga morao prodati i nakon dosta godina sam doznao gdje je. Otišao sam po njega i doma sam ga dovezao u kutijama, ali sve je bilo tamo. Sklopili smo ga i nije u voznom stanju, ali je kod mene.

Dečki iz kluba u Oroslavju bi ga željeli oslikati točno onakvim kakav je bio na utrci i željeli bi ga izložiti jer su ponosni da je netko iz Oroslavja bio na Manu. Ja i dalje imam kacigu, kombinezon, čizme i rukavice koje sam imao na utrci pa će to možda jednog dana sve biti izloženo", kaže.

Sudjelovao u 246 utrka, a 215 puta bio na postolju

Mokrovčak se utrkivao u raznim kategorijama do 55. godine. Sudjelovao je u čak 246 utrka, a 215 puta je bi na postolju. Tri godine zaredom bio je drugi u Hrvatskoj u superbike kategoriji, a sedam godina zaredom bio je prvak u najjačoj klasi "classic bike". Danas je vikend-motorist i u mirovini je.

"Prvi put sam na Tomos sjeo s 12 godina i tu se rodila ljubav. Nikad nisam imao jurilicu po cesti niti sam divljao po cestama. Jurio sam samo na stazama jer staze za to postoje. Ljudi koji misle da su frajeri jer divljaju po gradu bacaju čitavu ljagu na nas normalne motoriste i onda svi ispadamo divljaci", kaže Emil i nastavlja:

"Motor je način života i uživancija ako znaš na njemu uživati. Moraš imati strah od motora. Nisi dobar motorist i nećeš dugo biti motorist ako nemaš strah i ja svaki put na motor sjednem s jako puno poštovanja. Danas motor vozim vikendom i na to me tjera moja Tina pa često idemo na izlete.

Evo, neki dan je željela vidjeti Pelješki most. Sjeli smo na motor i vozili smo 600 kilometara starom cestom do Orebića. Putem smo se zafrkavali, ručali i uživali. Izmislimo neki cilj samo da se vozimo. Nema nikakve žurbe, samo uživancija."

Na Isle of Manu bio je 1997. i nikad više. Ni on ni itko drugi iz Hrvatske. 

"Zvali su me prijatelji motoristi da idemo, zovu me često, ali… Da dođem gore kao lik koji je vozio utrku i stojim sa strane i gledam motore… Ne znam. Ja bih išao gore da vozim, ali bio sam jednom i preživio sam. Bih li preživio ponovno? Ne znam i ne interesira me.

Ja sam Man završio, dokazao sam sebi da mogu. Ne moram nikom drugom ponovno. Mene je ta utrka obilježila za čitav život. Evo, ovaj Švicarac koji je poginuo bio je više od dvadeset puta tamo i poginuo je jer je htio još i još. Rossi vam je sve rekao. O svojoj avanturi nisam nikad puno pričao jer nisam želio da ispada da se hvalim. Nemam za to razloga.

Odbio sam nekoliko razgovora o toj priči, ali me Tina nagovorila da pristanem na vaš poziv i da ispričam priču jer je stvarno luda. Sad mi je drago da jesam i nadam se da vam je bila zabavna", zaključio je jedini Hrvat na najtežoj utrci na svijetu.