MIHAEL MIKIĆ bio je jedan od najosporavanijih Dinamovih igrača u novijoj povijesti. Za Dinamo je odigrao više od 400 utakmica, bio je prvotimac kod svih trenera, a bio je dio zlatnih generacija s kraja devedesetih i iz sredine nultih godina u kojima je igrao s Modrićem, Eduardom i Ćorlukom.

Najveći trag ostavio je u Japanu, gdje je proveo deset godina u Hiroshimi i Shonanu te je jedna od najvećih legendi Hiroshime s kojom je osvojio tri naslova prvaka Japana. Nakon uspješne igračke karijere krenuo je na trenersku akademiju. Bio je pomoćni trener Damiru Krznaru u Dinamu, a danas s njim radi u Mariboru.

U velikom intervjuu za Index govorio je o danima u Dinamu za vrijeme Franje Tuđmana, o tome kako ga gotovo nijedan trener u Hrvatskoj ničemu nije naučio i kako je prave treninge spoznao tek po dolasku u Japan.

Gdje se vidite u daljnjoj karijeri?

Nisam još načisto. Sigurno ću biti ili trener ili sportski direktor. To su dvije različite funkcije, ali me zanimaju. Sad sam pri kraju UEFA Pro tečaja i, kad to položim, odlučit ću u kojem ću smjeru ići. Ostvario sam jako puno kontakata i u Hrvatskoj i po svijetu i mislim da ću biti dovoljno spreman za obje pozicije.

Ovo u Mariboru je prekrasno iskustvo. Učim od Damira Krznara koji nogomet ima u malom prstu i s kojim uživam raditi. Odlično surađujemo, daje mi puno prostora da i sam radim puno, da vodim treninge samostalno i uvažava moje ideje. To bih poželio svakom treneru početniku.

Krznar i vi preuzeli ste Dinamo nakon što je otišao Zoran Mamić. Krznar je pobijedio Tottenham, ali na kraju nije uspio i otišao je. Jeste li prerano došli u Dinamo?

Damir nije jer je imao deset godina iskustva u takvom radu. Mislim da nije bilo prevelikog razloga za njegov odlazak i možda se i on tu prenaglio s odlukom. On nikad sebi nije na prvome mjestu i to nekad možda i nije dobro.

Nije egoističan, a u ovom poslu to moraš malo biti. On je odlučio da će otići nakon poraza u Kupu od Rijeke u utakmici u kojoj smo mi napravili dvanaest mrtvih šansi, razbili smo ih, ali neće u gol. I onda kažu "trener mora otići". Bili smo živi u Europi, sedam bodova u skupini i mislim da je to bila prenagla odluka s obje strane i zbog toga sam tužan.

Bilo je to sjajno iskustvo, kao i posao u drugoj Dinamovoj momčadi nakon toga. Radili smo s klincima, razvijali smo ih i nismo im samo bili treneri nego i životni učitelji. Željeli smo ih izvesti na pravi put, da prvenstveno budu pravi ljudi, a onda sve ostalo.

I lijepo je kad vidiš da ti klinci slijede tvoje ideje, upijaju ih, to je velika zadovoljština. Isto je sad u Mariboru bilo. Došli smo kad su nakon pet kola bili 12 bodova iza Olimpije, atmosfera je bila turobna i onda uspjeli sve preokrenuti. Na kraju smo skoro uhvatili priključak u borbi za naslov i došli smo do finala Kupa u kojem smo promašili penal u zadnjoj sekundi.

To je čista nesreća, ali i to je ogromno iskustvo jer, kad se ponovno nađemo u toj situaciji, sigurno nijedan naš igrač neće na penalu za titulu izvesti panenku. Sve je to jedna velika škola u procesu izrastanja u ovom poslu.

Kažete da pokušavate pomoći mladim igračima, je li vama kao igrač nedostajao netko tko bi vas usmjeravao u svim aspektima života?

Je. Mene su trenirali, kako se kaže, creme de la creme hrvatskog nogometa. Otto Barić, Ćiro Blažević, Cico Kranjčar, Branko Ivanković... Žao mi je samo što nisam kao trenera upoznao Josipa Kužea. I da se nitko ne uvrijedi, ali bit ću brutalno iskren - ne znam je li me itko od njih išta naučio.

Ivanković je bio jedini koji mi je rekao nešto konkretno sve dok 2009. nisam došao u Japan kod Mihajla Petrovića. Relativno nepoznat trener, vodio je neke manje europske klubove i od 2006. je bio u Japanu.

To je bio potpuno drukčiji način rada i shvaćanja nogometa. Ne zbog Japana i japanske lige, nego zbog njegova načina treniranja. Ja sam mjesec dana na treningu bio izgubljen. Čovjek traži da igramo na jedan dodir, na dva dodira, pa da igramo stalno na trećega, a ne vraćati loptu onome od kojeg je došla.

Pa nemoj kad si leđima okrenut od gola stalno igrati unazad, nego ju samo digni gore nekome. To su neki detalji bili koje meni nitko od trenera ni u Hrvatskoj ni u Njemačkoj, u Kaiserslauternu, gdje tek nisu imali smisla ni za kakav rad, nije rekao. 

Tek tu sam shvatio, nakon 11 godina profesionalne karijere, koliku ogromnu ulogu trener igra u svojoj ekipi. I u Hrvatskoj i u Njemačkoj sam imao jednolične treninge, bez nekih jasnih vizija o izgradnji igre ili kako ćemo se izvući iz nekog presinga ili otvoriti igru preko bekova ili iskoristiti međuprostor.

To sa mnom nitko prije nije nikad komunicirao. I onda dođeš kod trenera koji sve to zna i kojemu su treninzi tome podređeni. Od običnih akcija dva na jedan ili tri na dva do šest na četiri ili osam na pet, s time da ne smiješ odigravati na bok i da iz zadnje linije mora sjeći u sredinu. I još jako puno stvari je tu bilo kojima me oduševio.

Mnogi od današnjih trenera u HNL-u su manje-više vaša generacija. Tko vam se najviše sviđa?

Mene je u Hrvatskoj oduševio Gonzalo Garcia. Kad pogledaš tu ekipu, znaš da je trener Garcia jer se vidi trenerska ruka. Vide se neki automatizmi, vide se navike igrača, kako izlaze iz zadnje linije i vidiš da čovjek ima ideju.

Isto kao što kod Sergeja Jakirovića vidiš kakav Rijeka igra nogomet. Isto vrijedi za Leku i Bišćana koji imaju jasnu viziju što žele i to su treneri kojima u Hrvatskoj treba dati vremena jer svoje ideje pretvaraju u djela.

Tu su i Mario Kovačević iz Varaždina i, naravno, Zoran Zekić. Eto, nabrojao sam pola lige, ali svima je jasno koliko su ti mladi, ambiciozni i motivirani treneri dobri za HNL i svatko od njih ima svoj rukopis na ekipi.

Moram spomenuti i Ivana Jurića koji radi sjajan posao u Italiji. Taj njegov nogomet je brutalan i apsolutno razumijem zašto se on svađa sa svojim sportskim direktorom. Njegov dril i njegov nogomet ne mogu izdržati svi igrači.

To mogu samo najbolji, najspremniji i najodlučniji. Mrzim kad neki trener kaže "pokazali smo karakter" kad ili zabiju gol u 92. minuti ili se izvuku do kraja i sačuvaju 1:0. Nisi ti pokazao karakter, pokazao si odlučnost, strast i koliko si motiviran da to napraviš.

Što, ako dobiješ gol u 92. minuti, onda nemaš karakter? Godinama tražim definiciju toga karaktera, ali je još nisam našao. Kako se to pokazuje karakter? Ti pokazuješ svoj stav i koliko nešto želiš. Sad sam otišao malo preširoko, ali nadam se da ste me shvatili.

U kontekstu Ivana Jurića ću još reći da jednako velik utjecaj na ekipu imaju i trener i sportski direktor jer, kad dovodiš takvog trenera, moraš biti spreman i sposoban dovesti mu igrače da vašu zajedničku ideju ostvari.

Imali ste dosta atomski početak igračke karijere. Dok ste imali 17, 18 godina, za vas su se raspitivali najveći klubovi. Kako ste se s tim nosili?

Meni je kao klincu najveći san bio Dinamo. Ne da zaigram za njega, nego samo da jednom stanem na glavni teren Maksimira. To je bio moj najveći san dok sam s istoka gledao utakmice. Moja životna misija bila je obući Dinamov dres i u tome sam uspio.

Onda su počele dolaziti ponude. Ajax i Leverkusen, a na U-21 Europsko prvenstvo došla je i Barcelona, to vam doktor Bahtijarević može potvrditi. Došli su ljudi iz Barcelone, imao sam 18 godina i željeli su da dođem u La Masiju da vidim sve, da upoznam klub i da dođem.

Iz Leverkusena su mi ponudili zeleni Leverkusenov dres i rekli su mi: "Nadamo se da ćeš odabrati nas." Tom Pronk, glavni skaut Ajaxa, također je došao na Euro i s njim sam pričao, stvarno je bilo interesa.

Ne volim se vraćati unazad, ali kad se toga svega sjetim, pomislim bih li uopće napravio ovo što sam napravio da je Dinamo prihvatio neku od tih ponuda. Da sam otišao kao klinac u te velike klubove, bih li isplivao ili bih se ugasio? Bi li oni izbrusili moj talent koji sam imao i bih li postao klasa ili bih bio zaboravljen?

Ja sam znao da je to meni šansa života, da se osiguram i da svojoj djeci danas-sutra mogu osigurati, ako ništa drugo, barem dobar početak. Ja potječem iz skromne obitelji u kojoj sam imao dovoljno, ali ne previše, do nekih si godina nisam mogao priuštiti Nike tenisice. Tjeralo me naprijed to koliko su se roditelji mučili da nam nešto omoguće.

Ja sam zbog toga što su se moji roditelji ubijali od posla jako rano počeo promišljati o tome kako da svojoj obitelji jednog dana omogućim sve što će im trebati. Htio sam ići i iz tih razloga, ali me klub nije pustio.

Kako ste vi klinci egzistirali u toj nevjerojatnoj Dinamovoj momčadi s kraja devedesetih? Kako su vas primili?

Mi mlađi, Šokota, Bišćan, Josip Šimić i ja, kasnije smo i uspjeli jer smo odrastali u toj ekstremnoj kvaliteti. Mogli smo se nekad malo i šlepati, nisu nam se toliko gledale neke pogreške i nismo bili pod tolikim pritiskom.

Primili su nas, naravno, fenomenalno. Goca Jurić, Ladić, Prosinečki, Jela, Dario i Mara, Viduka, Mujčin... Mara je bio zajebant broj jedan i onda daleko, daleko nitko. Jela je imao onaj svoj sarkazam, Goca Jurić klasična baraba, a Robi je bio neponovljiv.

Ekstremna klasa, osoba s kojom ti nikad nije dosadno, a mi klinci smo njegove priče iz Barcelone i Reala slušali u jednom dahu. On je bio pokretač pozitivne energije i onda na to dođe ludi Mara. Njega svi ovako doživljavaju kao samo zajebanta, ali kad se Marić nečega primio, nije puštao i tjerao je sve da budu bolji.

Meni je Marić bio idol i uopće mi to nije problem priznati. Doma sam imao njegove postere po zidu i Šikić je jednom u Večernjem izjavio "Mikić nakon Marića" i to je bio apsolutno najveći kompliment koji sam mogao dobiti. Izrezao sam taj članak, nalijepio sam ga na zid i pomislio: "Kad bih samo bio 50 posto onoga što je bio Mara, bio bih najsretniji čovjek na svijetu."

Dinamo je tih godina bio klub Franje Tuđmana. Kako pamtite susrete s njim?

To je vrijeme nakon rata i Oluje, godina je 1998. i tebi je kao balavcu od 18 godina teško uopće zamisliti da predsjednik države dolazi gledati utakmice, a kamoli da ćeš biti u društvu s njim. Na stranu sad sve ostalo, on je bio jako karizmatičan tip sa svim svojim vrlinama i manama, ali nikad ga se nismo, ono, bojali kad bi došao u klub.

Ja sam osvojio brončanu medalju s Hrvatskom na U-18 Europskom prvenstvu i, kad sam došao jedan dan u klub, na mojemu mjestu u svlačionici čekala me kuverta s pozivom u predsjedničku rezidenciju na ručak. Nisam mogao vjerovati.

Poziv su dobili svi igrači iz kluba koji su bili dio Ćirine brončane generacije sa Svjetskog prvenstva i ja, brončani U-18 reprezentativac. Morali smo doći na Gornje Prekrižje, kad tamo nas čeka vojni helikopter i idemo - na Brijune! Ljeto je bilo i sjećam se kako je ispod nas bila gužvetina na autocesti prema Karlovcu, a mi gore fino u heliću idemo na more ha, ha.

Sletjeli smo na Brijune i onda je po nas došla mornarica i vojnim brdom smo išli na taj otočić gdje je bila Tuđmanova rezidencija. Tamo smo imali zajednički ručak i onda je Tuđman rekao: "Nemojte se zezati, morate ovu sezonu shvatiti ozbiljno. Moramo ući u Ligu prvaka, napraviti velike uspjehe i samo da znate da se nećete opuštati jer radimo jaki Hajduk! Trebaju nam dva kluba na visokoj razini."

I sad mi završimo ručak, gledamo što ćemo, a Mara kaže Tuđmanu: "Predsjedniče, nama je tu dosadno, nema ničega. Mogli ste barem neke skutere osigurati." Za par minuta stigla je mornarica i donijela skije za vodu pa smo to onda malo isprobavali. Danas to zvuči nerealno, ali takva su bila vremena.

Tuđman je onda išao na popodnevno spavanje, a nakon toga nas je odveo u neki podrum i svakome je poklonio pola litre neke rakije. I ja budala, umjesto da to čuvam, ja sam došao gore kod sebe u Bistru, dao frendovima i oni sve popili. "Daj da probamo tu rakiju od Franceka."

Na kraju smo ušli u Ligu prvaka i napravili sjajne rezultate. Pričalo se da smo imali njegov poguranac i da je to bio Tuđmanov klub, ali ne bi se to dogodilo bez silne kvalitete momčadi. 

Ljudi, mi smo te godine u Ligi prvaka bili drugi. O čemu pričamo? Meni užasno smeta kad kažu da smo bili režimski klub. Jesmo, on je bio navijač, imali smo uvjete, ali da mi nismo imali kvalitetu, ne bismo bili konkurentni u Europi.

Dobili smo doma Porto, Ajax nam se na Maksimiru izvukao s 0:0, a u Amsterdamu smo ga dobili. Onda godinu dana kasnije na Old Traffordu 0:0 s europskim prvakom Manchester Unitedom. Vodili smo u zadnjem kolu u Marseilleu 2:1 do ne znam koje minute.

I kad se priča koja je najbolja generacija Dinama, rasprave nema. Svaka čast ovima danas koji su prezimili u Europi i napravili sve ove rezultate u zadnje vrijeme, veliki su to igrači. Ali, ljudi moji, osam bodova u Ligi prvaka u skupini s Ajaxom, Portom i Olympiakosom koji su tad bili izrazito jaki. Bili smo drugi i nismo išli dalje. Tko zna što bi bilo da smo grupu prošli.

Dva najveća rezultata te generacije su pobjeda u Amsterdamu 1:0 i spomenuti remi s Unitedom. Kako pamtite te utakmice?

Klinac si i nisi važnosti tih rezultata najbolje ni svjestan. Kraj tebe su Robi, Ladić i svi ostali igrači koji su već igrali takve velike utakmice i oni to nisu doživljavali kao nešto vau. Njima je to bila sasvim normalna utakmica. O Mariću da ne govorim, taj nikoga nije respektirao.

Išli smo busom prema Areni u Amsterdamu i Jeličić je, naravno, tjerao zajebanciju u busu. "Imam jedan prijedlog", kaže Jela. "Ajde kad nam zabiju gol, da se mijenjamo na centru ova dvojica koja će izvoditi loptu da je svi dotaknemo barem."

I takva pozitivna zafrkancija te tjera u neki inat. S oproštenjem, jebat ćemo im sve po spisku. To je bila momčad s mudima. Igrači s pobjedničkim mentalitetom i pozitivnim nabojem koji nikome nisu priznali da su bolji. Treninzi su bili na nož. Što god se igralo na treningu nitko nikome ništa nije popuštao. Ne smiješ izgubiti, nevjerojatno.

Kako ste doživjeli povratak imena Dinamo?

Za mene je to bilo vrlo emotivno. Prvu utakmicu pod novim, a zapravo starim imenom igrali smo u Vukovaru. Svi smo sanjali samo o tome tko će zabiti prvi gol za ime Dinamo. Pun stadion naših navijača, bile su to emocije koje ne mogu opisati. Imali smo Croatijine dresove na kojima je grb Croatije bio prešiven s Dinamovim. Još imam taj dres.

Igrao sam svih 90 minuta, a završilo je 0:0, nismo gol dali. U sljedećem kolu u Maksimiru smo igrali 2:2 sa Zagrebom, a Šokota je imao sreću da je zabio prvi gol. Ja sam bio na klupi i bio sam ljut kao pas što nisam igrao ni minute.

Jeste li skupljali dresove s utakmica?

Imao sam sreću da je mlađi ženin brat, moj šogor, čuvao sve te dresove. On je najzaslužniji što sam sačuvao sve dresove koje sam mijenjao u karijeri. Čovjek ima puna tri ormara. Uvijek me pitao "daj, možeš mi zamijeniti dres od ovoga ili onoga" i ja bih zamijenio i njemu ih davao.

Ja, kakav jesam, podijelio bih inače sve te dresove. Netko bi me pitao "e, daj mi dres" i ja bih otvorio gepek i dao bih mu prvi koji bi se našao pod rukom. Sve bih ih podijelio. Nasreću, on ih je skupljao pa ih i danas čuva. Ima svega, Ševčenko sa San Sira nakon onog pretkola Lige prvaka, Fabio Cannavaro nakon što smo ih dobili na Maksimiru 1:0, ima svega.

Koja vam je najdraža utakmica koju ste odigrali u karijeri?

Nekome će zvučati smiješno, ali meni je najdraže finale Kupa u Varaždinu 1998. godine. Dobili smo 1:0 i to mi je najbitniji i najdraži gol u životu. Ušao sam u drugom poluvremenu, Viduka majstor mi je gurnuo loptu u prostor i ja sam pospremio iskosa sa 16 metara u golmanov desni kut. Kao danas ga se sjećam. 

Najviše pamtim tu utakmicu i utakmicu u Beogradu s mladom reprezentacijom kad smo Jugoslaviju razbili 6:2 u kvalifikacijama za Euro. Ivo Šušak je bio izbornik i nikad neću zaboraviti sastanak i njegov govor u svlačionici prije utakmice.

Bilo je i nacionalnog naboja i svega i onda je rekao jednu rečenicu: "Ljudi, kad gori kuća, ne pita nitko tko je vatrogasac, nego svi zalijevaju gdje gori. Tako i vi, kad vidite da negdje curi, svi sprintajte tamo i pomažite jedan drugome. Zatvaraj, gini jedan za drugoga."

Kad smo se mi nakon toga pogledali međusobno, ja sam znao da nema šanse da izgubimo utakmicu. To je bila prva utakmica neke hrvatske reprezentacije na području Srbije. Nakon što smo ih razbili, ja sam mislio da je cijeli svijet moj. Sad se naježim kad se toga sjetim.

Koja je najbolja koju ste odigrali?

Parma na Maksimiru 2000. godine u 2. kolu Kupa UEFA-e. Dobili smo ih 1:0, ne znam kako su se izvukli da ih ne nakantamo, ali to je bila moja najbolja partija u karijeri. Buffon je u poluvremenu u tunelu nabio nogom u guzicu Cannavara.

Urlao je na njih, bio je bijesan. Nisam razumio talijanski, pa ne znam što im je govorio, ali po govoru tijela znam da nije bilo ugodno. Razbili smo ih, osobito prvo poluvrijeme. Onog Juniora sam probio valjda 350 puta.

Pamtim tu utakmicu i susret sa Škotskom u Koprivnici iste godine za mladu reprezentaciju. Ubili smo ih 3:1. U napadu Bošnjak lijevo, Olić u sredini i ja desno. Ne znaš tko je neumorniji i tko više trči.

Je li bilo kakvih ponuda nakon tih utakmica?

Nakon te utakmice sa Škotskom se javio Celtic i poslao ponudu od četiri milijuna funti. Ja tad nisam imao agenta i nisam ništa o tome znao. Ne znam zašto se to nije završilo, valjda zbog radne dozvole, jer si morao imati neki broj odigranih utakmica.

Nakon utakmice s Parmom me tražila baš Parma. Oni su bili spremni platiti pet, šest milijuna, a ludi Zeko [sportski direktor Velimir Zajec, op.a.] je tražio trinaest, ha, ha. I to je propalo i ostao sam u Dinamu.

Kako ste završili iz špice na desnom beku?

Godine 2000. u Dinamo je došao Boško Balaban. Tomo Šokota je već bio tamo i moralo se naći mjesta jer sva trojica nismo mogli igrati. Nedostajao nam je desni bek u sustavu 3-5-2. Ja sam bio dosta motoričan i brz pa je bila ideja da ću u tom sustavu tu i tamo doći u završnicu.

No, mene je trebalo odgojiti kao beka u tom sustavu, a ne da me se prepustilo samom sebi na toj poziciji. Igrao sam špicu čitav život i ne možeš staviti nekoga iz špice na beka i očekivati da će on znati i centaršut i postavljanje i imati bekovske navike.

Kad sam se vratio u Dinamo, najbolji savjet dao mi je Davor Vugrinec koji me zvao Beba. Rekao mi je: "Beba, kad dođeš do šesnaest metara, samo je podbodi unutra između peterca i penala. Samo prebaci prvog ispred sebe i tu ću naletjeti ili ja ili netko drugi. Ako ne možeš to, onda samo čvrsta povratna na šesnaest. Kad si daleko od šesnaesterca na liniji, onda samo frči jako iza zadnje linije."

Mi u Amsterdamu protiv Ajaxa, ono kad smo dobili 3:2, i on meni kaže: "Beba, samo frči iza obrane, neka šiša glave." I ja ubacio i Mandžo zabio gol. To je mene naučio Davor Vugrinec. Nijedan trener, nego Vuga. I tu se vraćamo na onu priču s trenerima i koliko je bitno da se oni posvete svakom igraču i primijete što nedostaje svakom igraču i to drilaju i treniraju.

A nama treneri, kad smo bili u Dinamu, govore nakon treninga "nemojte mi previše ostajati", tako da ni nismo mogli još dodatno raditi i brusiti neke stvari. To je jedino forsirao Branko Ivanković i zato ga jako cijenim. On je te stvari vidio i na njima je inzistirao.

Bili ste igrač koji je u Dinamu bio dosta kritiziran. Jesu li te kritike dolazile do vas i kako ste se s njima nosili?

Naravno da jesu i nije ti lako. Kasnije sam proučavao koje su najnezahvalnije pozicije u nogometu i to su lijevi i desni bek. Svaka greška se gleda pod povećalom i kobna je. Svaki centaršut se kritizira, a Van Gaalova statistika kaže da manje od deset posto golova pada iz centaršuteva.

Na jednom derbiju u Maksimiru protiv Hajduka sam pogodio dva vrhunska centaršuta Balabanu. Mrtve šanse. Bole promaši obje i nitko nakon utakmice ne napiše ni slova o dva dobra centaršuta Mikića. Ni riječi.

Kod nas je moć medija nevjerojatna. Mene je u karijeri obilježilo da nemam centaršut jer je neka budala, s oproštenjem, jednom napisala da ja nemam centaršut. Kad se to ponovi triput, to postane javno mišljenje i, kad ti na utakmici promašiš prvi centaršut, krene fućkanje i vrijeđanje. Nije to lako izdržati i to lomi igrače.

Ne veličam ja tu sad sebe, ali ja ni kod jednog trenera nisam bio rezerva, a nikad nisam imao nikakvo zaleđe menadžera ili bilo koga. Sam sam se izborio da kod svakog trenera igram, a imao sam ih valjda sto u karijeri. 

Imao sam veliku moć ponavljanja, dobru igru jedan na jedan i mogućnost da uhvatim protivnika kad bježi u kontru. Po sezoni sam znao imati više od deset asistencija i par golova, i to s bekovske pozicije. Svaku utakmicu sam odradio pošteno, borio sam se, a znao sam da ću biti na tapeti čim promašim prvi centaršut.

Nisam imao podršku medija, a bio sam klinac i budala pa nisam s njima želio ni pričati. Kad se ti njima inatiš, oni se tebi sve više inate i onda moraš nekako iz toga isplivati i dokazati se navijačima.

Je li bilo igrača u Dinamu koji su se puno teže nosili s pritiskom medija i očekivanjima? Tko je bio najbolji igrač s kojim ste igrali, a koji nije ostvario svoj potencijal?

Naravno da jest, i to puno njih. Meni je Dinamo bio sve i moj san je bio igrati za Dinamo. Mi se kao narod lako ujedinimo, ali smo isto tako svjetski prvaci u pljuvanju i omalovažavanju i mladom igraču je to teško. 

Jesi ti dobro plaćen i sve to, ali ja se od Dinama nisam obogatio, a pritisak je ogroman. Nisam zarađivao ni približno koliko danas Dinamovi igrači zarađuju. Da bih osigurao svoju egzistenciju, morao sam otići van.

Tomislav Gondžić je bio ogroman potencijal i žao mi je što ga nije ostvario. Imao je puno pehova s ozljedama i baš mi je krivo. Opet, kad pogledaš s odmakom, sve ima svoje zašto i zato. Je li mogao više? Ja ne znam koliko se on zaista dao i koliki je bio profesionalac.

Pa meni je užasno krivo danas što nisam više radio, što nisam bio više fokusiran i što nisam iskoristio do kraja talent koji sam imao. Tek sam kasnije došao do svijesti da moraš dati apsolutno sve da bi ti se vratilo. Ne možeš se nečega držati dva tjedna i očekivati da ti se vrati, nego moraš čitavu karijeru.

Kako ste pamtili derbije s Hajdukom?

U Maksimiru ćemo ih dobiti, a na Poljudu samo da ne izgubimo. Oni su bili tad jaki i te utakmice su se uvijek najavljivale tjednima, a uopće nisu bile dobre. Iskreno, ja u tim derbijima nikad nisam uživao.

Znao sam da će biti na nož, oni su uvijek radili puno faulova i prekidali su igru. Bilo je po pedeset faulova, nogomet se u biti nije igrao. Nije tu bilo ni nekog tempa. Nisam uživao u tim utakmicama, stvarno.

Malo tko je u Dinamovu dresu dvaput pobijedio velikana kao što je Ajax. Vi ste bili dio ekipe i 1998., kad ste pobijedili 1:0, i 2007., kad je Dinamo šokirao Ajax u kvalifikacijama za Ligu Europe nakon 0:1 u Maksimiru i pobijedio ga 3:2 u Amsterdamu. Jeste li igrali luđu utakmicu od te?

Prvu utakmicu nisam igrao jer sam bio nešto ozlijeđen i nisam bio spreman baš za drugu. Ivanković je jako htio da igram i prije utakmice me pozvao na razgovor i rekao mi da će me trebati zadnjih pola sata. Rekao je da ćemo ih dotad izmoriti i da ću mu trebati svjež da ih dotučemo. 

Nekako smo dobro izgledali od samog početka, poveli 1:0 i baš smo se dobro osjećali. Onda u produžetku 2:0 i 3:0 pa se oni vratili na 3:2, ali više nisu imali vremena. Dandanas svi pričaju kako je Georg Koch branio tu utakmicu. Ako bolje analizirate tu utakmicu danas, Koch je kod svih tih udaraca krivo stajao.

Po par metara na krivoj poziciji, ali su ga pogađale te lopte, sve je skinuo. Znam da su ga navijači obožavali, ali on stvarno nije bio dobar golman On je na treningu branio kao rukometni golman, ja to nikad nisam vidio. On ne može stati u istu rečenicu s Ladićem, Butinom ili pokojnim Turinom.

To je čudo kako je on to sve obranio u Amsterdamu, meni to ni danas nije jasno. Spasio nas je čovjek, no bio je stvarno nikakav. Da danas takav neki golman dođe u Dinamo, svi bi se hvatali za glavu od muke.

Bili ste i u generaciji s kraja devedesetih godina i u onoj u kojoj su bili Eduardo, Modrić i Ćorluka. Kako pamtite Modrića?

On je tad već bio na odlasku iz Dinama i bio je fenomenalan. Igrao je više lijevo, imao je taj nevjerojatni prvi korak, onaj bicikl kad se izbaci, ma čudo. Nevjerojatan osjećaj za prostor i rođeni pobjednik. Modrić je odlučio uspjeti i odlučio je osvojiti sve što je mogao osvojiti.

Nikome nije priznao da je bolji, a svaki trening mu je bio novo dokazivanje. On je bio po karakteru jako sličan igračima iz one generacije iz devedesetih. Ogromno samopouzdanje, nogomet mu je bio sve i znao je da će mu nogomet puno dati. I sve mu se vratilo na najbolji mogući način.

Je li vam najveće razočaranje što nikad niste igrali u reprezentaciji?

Nije. Darijo Srna je na toj poziciji bio nezamjenjiv i nikoga boljeg od njega nismo imali. Jesam li mogao odigrati par utakmica za reprezentaciju? Mislim da jesam, ali samo kao njegova rezerva. Imao sam period u Dinamu, nakon što sam se vratio, kad sam stvarno dobro igrao, ali ne predugo i potpuno sam svjestan da je bilo boljih od mene.

Bili ste u Kaiserlsauternu, u Rijeci, vratili se ponovno u Dinamo i na kraju završili u Japanu u kojem ste proveli deset divnih godina. Kako ste završili u Japanu?

Na pripremama smo igrali prijateljsku utakmicu s Hiroshimom. Ja sam odigrao jako dobro i tu me vidio njihov trener Mihajlo Petrović. Oni su tad bili u drugoj ligi i, kad su ušli u prvu, on me nazvao i pitao me bih li došao. Ako bih otišao negdje u Europu, odigrao bih dvije, tri godine i pitanje je bi li mi taj klub produžio ugovor.

Ne bih se ponovno vraćao u Dinamo jer, i kad sam se vratio s 26, rekli su mi da sam star i da sam se došao uhljebiti i uzeti lovu. To nije bila opcija ponovno jer nisam uopće htio slušati te priče da sam opet došao uzeti zadnju lovu. Jer, kao, nemaš gdje drugdje.

Puno igrača se vraćalo u Dinamo i to prolazilo, ali oni koji nikad nisu nosili Dinamov dres ne znaju kakav je osjećaj igrati za Dinamo. Vraćali su se u Dinamo, a imali su bolje ponude nekih drugih klubova.

Devedeset posto njih bilo je razočarano kad se vratilo, što u klub, što u navijače koji su imali takvu percepciju o njima. Nisam želio da se o meni tako priča i prihvatio sam ponudu Hiroshime. Moja supruga nikad nije preispitivala moje odluke, uvijek me podržavala, pa tako i taj put, i otišao sam u Japan.

U Japanu ste se financijski osigurali, ali što još nosite kao uspomenu otamo?

Naučio sam jako puno novoga o sebi. Da je najbitnije uvijek biti onakav kakav jesi i da budeš normalan jer je danas jako teško biti normalan. Naučio sam da na život moraš gledati kao na jedan veliki izazov u kojem su usponi i padovi normalni i da zbog njih ne smiješ ni padati ni poletjeti.

Nisam ni sanjao da ću ostati deset godina. Otišao sam s 29 godina i računao sam da ću ostati pet godina. No, krenulo je sjajno. Osvojio sam naslov prvaka, obranio ga pa opet titulu osvojio, a klub mi je svake godine pokazivao respekt i stalno mi davao bolje uvjete. 

U sportskom smislu sam doživio jedno priznanje koje mi je, iskreno, nedostajalo kroz karijeru. Uvijek sam bio svjestan svojih mana, ali i kvaliteta i imao sam uvijek osjećaj da me se ovdje podcjenjivalo. Tamo sam doživio da me se cijeni, poštuje i da vrijedim. To je bilo prekrasno.

Japan je predivna zemlja s predivnim ljudima. To je potpuno druga kultura, koja me u tih deset godina promijenila kao osobu, i bilo mi je teško naviknuti se na naše društvo kad sam se vratio. Sve je posloženo, od najsitnijih detalja do najvećih, a ovdje je potpuni nered.

Nema tamo preko veze ili na lijepe oči, ali će ti uvijek pomoći ako mogu. Doživljava ih se kao hladan narod, ali kad te puste blizu sebe, iznimno su privrženi i odani. Imam jako puno kontakata tamo i siguran sam da ću se jednog dana vratiti u Japan i raditi nešto tamo u nogometu.

Jeste li bili zvijezda?

Meni je grozna pomisao da sam bilo gdje bio zvijezda. Ja sam običan dečko iz Bistre koji je uspio u poslu koji svi živi gledaju pa me onda puno više ljudi zna kao igrača Dinama, ali nikad nisam mislio da sam od bilo koga važniji. Nikad se nisam tako ponašao iako nekome možda djelujem odbojno. Kad te neka budala na ulici provocira, a ti imaš loš dan, reagirat ćeš i onda ispadneš svakakav. 

Kako gledate današnji Dinamo, nakon promjena u klubu?

Prvenstveno im želim da budu jednako uspješni kao što je Dinamo bio dosad, a to znači da im želim sve najbolje. Fenomenalna je stvar da je Dinamo dobio trenera kao što je Igor Bišćan, koji živi za rezultat i koji će napraviti sve i da uđe u Ligu prvaka i da Dinamo bude dominantan. Bišćan je najbolja stvar koja se desila sadašnjem Dinamu.

Ovo sve drugo... Da neće biti lako - neće. Budžet kluba je ogroman i te novce stvarno nije lako nabaviti. Moraš jako dobro odvagnuti koga ćeš prodati i, osobito, koga ćeš dovesti, a ambicije su užasno visoke.

Slažem se sa Šimićem da treba smanjiti budžet kluba, ali to ne znači da moraš smanjiti budžet za svlačionicu. U Dinamu jako puno novca odlazi na nepotrebne stvari. Ogroman je broj zaposlenih i mislim da se novac može puno pametnije trošiti. 

Dinamo je u nezahvalnoj situaciji. Ugovori su jako veliki za hrvatske uvjete i ja mislim da bi jedan dio odgovornosti trebala preuzeti i svlačionica. Kako? Kroz bonuse za ulazak u europska natjecanja, pa da ne pada sav teret uvijek na klub. Po meni treba manji biti fiksni dio ugovora, a veći varijabilni dio kroz bonuse.

Igrači moraju biti svjesni da u Hrvatskoj nije lako nabaviti sav taj novac za njihove plaće. Sasvim je jasno da Dinamo ima puno previše igrača pod profesionalnim ugovorima, da ne pričam o omladinskoj školi u kojoj su ugovori također preveliki. Barem su bili dok smo ja i Krznar bili tamo. Jako je puno prostora za uštede, ali neće im biti lako.

Kako komentirate da Dinamo službeno i dalje nema sportskog direktora?

To je jako zahtjevna funkcija koja traži strašno puno rada. Sportski direktor to ne može sam raditi, nego mora imati još minimalno dva ili tri suradnika koji će mu svakodnevno češljati tržište i nogomet. 

Ima toliko alata i platformi koji ti u tome mogu pomoći, ali moraš imati ljude koji znaju iz njih izvući maksimum. To mora biti tim jer "one man show" sportski direktor više ne postoji. Njegova može biti završna riječ u dogovoru s trenerom.

Dinamu nikad nije trebao sportski direktor jer se znalo kako stvari funkcioniraju. Je li to bilo dobro ili loše? Rezultati o tome sude. Sad kad Mamića više nema, trebat će neka nova osoba. Dario Šimić se primio tog posla i ja mu želim svu sreću.

Biste li prihvatili poziv iz Dinama za neku takvu funkciju?

U zadnjih par mjeseci sam od sto njih pročitao: "Ako me Dinamo pozove, ja sam spreman doći." Ajmo iskreno, ljudi, koje su to vaše i moje reference? Što, bili smo igrači? OK. Ja bih volio da Dinamo, ako bude tražio sportskog direktora, raspiše lijepo natječaj i pozove sve zainteresirane da iznesu svoj plan i program.

Kako bi radio, koji su mu najbliži suradnici, koje su mu ideje. Ali, sad da mene netko pozove i kaže mi "e, Mika, ti ćeš sutra bili sportski direktor", ja to ne bih smatrao svojim uspjehom ako njih ne zanimaju moj plan, vizija i, na kraju krajeva, koje su to moje sposobnosti za taj posao.

Pa ne mogu ja s neba pasti i reći: "Ja sam igrao u Dinamu, hvala što ste me zvali, da, ja ću biti sportski direktor." Ajde stani malo. Znaš li koristiti Wyscout ili slične platforme? Koji su tvoji kontakti? Jesi li spreman četiri mjeseca godišnje biti na putu? Jesi li spreman u roku od dva sata spremiti se za put na drugi kraj svijeta jer moraš uvjeriti nekog igrača u nešto?

Jako je tu puno detalja i sitnica koje bi svi trebali šire sagledati, a ne samo reći: "Ako me Dinamo treba, ja sam spreman." Ako se svi nadamo da će nas netko pozvati iz kluba, onda će nas biti stotine. To je najlakše, ali, majstore, daj neki program i ideje, a ne samo: "Ja sam igrao u Dinamu."

Svi očekuju odmah da im se taj radi plati. Ja bih uvijek u prvoj godini ili dvije tražio da sam plaćen s obzirom na rezultate. Po učinku me plati pa, ako budemo uspješni, lako ćemo se dogovoriti. Ljudi, budimo ozbiljni.