OVIH se dana ne prestaje pričati o Aleksandri Prijović koja će u prosincu imati pet nastupa u zagrebačkoj Areni. Brojni obožavatelji u Hrvatskoj brzo su požurili kupiti karte, naročito mlađe generacije - uostalom, kao i za svaki drugi koncert pjevača ili grupe koju slušaju. Tako je bilo uvijek, kao i te 1988. kad su mnogi željeli ići na koncert zagrebačkog sastava Neki to vole vruće. No postojao je jedan problem - tinejdžeri nisu imali novac da kupe kartu.

U suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst Ozrena Kanceljaka o tadašnjem koncertu zagrebačke grupe.

Listopad 1988.: Zagrebački koncert grupe Neki to vole vruće pokazao je da sastav ima odanu, brojnu i šaroliku publiku, ali da većina njihovih najmlađih obožavatelja nije mogla u dvoranu jer - nema novca.

Na početku se činilo kao da ćemo svi prisustvovati još jednom porazu domaće pop-glazbe. Iako su svjetla u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova bila ugašena prije početka koncerta, nije se moglo prikriti da je parter pred pozornicom - na koju su trebali utrčati članovi dvojca Neki to vole vruće s čak šestoricom kormilara - prijeteće prazan.

Istodobno, tribine su bile popunjene ravnodušnim tridesetogodišnjacima i njihovim, nešto uzbuđenijim, mnogo ljepšim i uglađenijim družicama, pa je to večer (ponedjeljak, 19. rujna) ipak činilo nešto ugodnijom. Ispred dvorane stajale su grupice osmo i srednjoškolaca "žicajući" već pomalo zaboravljenom replikom: "Striček, imate nešto sitnoga? Fali mi za kartu!"

Najčešće su ostajali praznih ruku i - džepova. Kad bi ipak nažicali za kartu, brojalicom bi odabrali sretnika koji će ući, mada su najčešće čekali da pribave dovoljno novca kako bi ušli svi zajedno.

Mnogi nisu mogli kupiti kartu za koncert

Kad je koncert počeo, brojka od stotinjak najodanijih ljubitelja grupe naglo se povećavala, da bi samo nakon nekoliko hitova parket ipak bio pun. Rijetko je na kojem koncertu u parketu bilo toliko ljepotica - a da to nisu bile samo cvrkutave djevojčice nego i ponešto suzdržanih i krutih mladih majki, supruga i zaručnica.

Zagrebački koncert grupe Neki to vole vruće pokazatelj je trenutno obeshrabrujuće besperspektivnosti cjelokupne jugoslavenske, ponajviše pop i rock-scene. Tinejdžeri, tradicionalno najbrojniji potrošači proizvoda pop-industrije, potpuno su - uostalom, kao i njihovi roditelji - osiromašeni. Ne mogu uživati, jer ne mogu kupiti kartu za koncert, vrijednu samo dvije ulaznice za kino, niti sudjelovati u toj klasičnoj tinejdžerskoj dokolici.

Ploče stoje više od jednog starog milijuna, a džeparac mlađarije nije se povećao. S nekoliko stotina tisuća (kako to mnogo zvuči), dječaci i djevojčice mogu kupiti samo nekoliko sokova, a na ulaznice, ploče, knjige ili kasete mogu slobodno zaboraviti. Dakako, grupe kao što su Neki to vole vruće ili, recimo, Boris i "stražari" - u takvoj situaciji najviše trpe.

Dakle, tinejdžerski bendovi imaju publiku, ali ta publika nema novca ni za ploče ni za ulaznice. Zadovoljava se glasanjem za radio top-liste i lijepljenjem postera na zid. Drugog izbora nema. 

Grupa je priredila profesionalni pop-koncert

Kad na koncertu tinejdžerskog benda veći dio prisutne publike (okupilo se nekoliko tisuća) sačinjavaju "matorci", stariji od dvadeset i pet godina, to nipošto ne znači da je grupa loša, da je nitko ne sluša, nego samo to da oni koji znaju sve njihove pjesme napamet ne mogu doći na koncert.

A zaista su svi prisutni školarci zdušno odradili svoju ulogu i pridonijeli da snimka koncerta (koja će se, vjerojatno, objaviti kao live album) bude spontana i komunikativna - kako i treba zvučati.

Grupa se trudila, priredivši jedan pravi, zabavni, više negoli samo korektan, profesionalni pop-koncert, u kojem su u blokovima, sastavljenim od nekoliko hitova, bez teškoća oduševili one kojima su se i obraćali. No, ipak je šteta da svi nisu mogli doći.

Napisao: Ozren Kanceljak (Studio, 1988.)