OD POTICAJA za kupnju električnih vozila početkom je godine odustala Njemačka, prije koji dan i Francuska.
Novac građanima da bi kupovali električne automobile više ne daje čak ni Norveška, koja je elektrifikaciju voznog parka godinama poticala opraštajući kupcima plaćanje PDV-a, poreza, cestarina, brodarina i mostarina te parkiranje. Štoviše, električni su automobili smjeli voziti na trakama inače rezerviranima za autobuse, a njihovi su ih vlasnici smjeli puniti na račun zgrade.

Od poticaja odustali u Belgiji, Danskoj, Finskoj...

Javni novac odabranim pojedincima za kupnju skupe robe više ne žele dati u Belgiji, Danskoj, Finskoj, Slovačkoj i Švedskoj. Međutim, Hrvatska će biti široke ruke. Za svrhu nabavke energetski učinkovitih vozila podijelit će najviše novca ikada, čak 15 milijuna eura.

Toliko je, naime, osigurao Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i već je pokrenuta procedura te zastupnici određenih marki moraju prijaviti modele koje će prodavati.

Slijedit će javni poziv za građane koji će odlučiti za koji automobil žele poticaj, a trgovci automobilima će onda poslati njihove podatke u Fond koji će im uplatiti nepovratna sredstva.

Bespovratna sredstva do 9000 eura

Građani mogu očekivati bespovratna sredstva u iznosu do 40 posto vrijednosti vozila, i to za osobna električna i plug-in vozila te motocikle i skutere.

Što se tiče visine poticaja, za električne automobile moći će se dobiti do 9000 eura, za plug-in vozila do 5000 eura, a za motocikle i skutere do 2500 eura. Uz jedno ograničenje: vozila ne mogu biti, uključujući eventualni popust i PDV, skuplja od 50 tisuća eura.

Primjerice: ako kupite električni automobil koji košta 20 tisuća eura, dobit ćete 40 posto nazad, dakle 8 tisuća eura. Tako će vas automobil koštati 12 tisuća eura. Ako kupite automobil koji košta 40 tisuća eura, neće vam se vratiti 40 posto, nego tih maksimalnih 9 tisuća, što znači da je konačni ceh 31.000 eura.

Jesu li poticaji moralni?

I dalje smo uvjereni kako cijeli ovaj sustav nije pošten, a još manje koristan za bilo koga. Velikim financijskim sredstvima - koja su akumulirana od samih građana - olakšavati nekim drugim građanima nabavku skupe robe u krajnjem je slučaju moralno upitno.

Superhikovskim principom uzimanja siromašnima da bi se davalo bogatima dolazimo do situacije da financijski profitira vrlo mala skupina ljudi koja ionako baš ne spaja kraj s krajem. Jer onaj tko odluči kupiti automobil vrijedan 50 tisuća eura vjerojatno nema posebne egzistencijalne probleme i jako se teško može opravdati da mu se daje javni novac.

Dugoročno loše i za trgovce

Poticaji su možda kratkoročno sjajni za trgovce automobilima, ali dugoročno sigurno ne. Oni sada u strahu naručuju električne automobile, usrdno se nadajući da će se država odlučiti i krenuti s poticajima jer kupci ih čekaju i nema šanse da bez njih kupe električni automobil.

A proizvod koji treba poticaj da bi se prodavao bolje da se i ne prodaje. Trgovci bi trebali nastojati prodavati ekološka vozila tijekom cijele godine, uvjeravajući kupce u prednost takvog koncepta, a ne biti osuđeni na čekanje milosti države.

Kad bi se budžet od 15 milijuna utrošio samo na električne automobile i kad bi svaki od njih dobio maksimalnih 9000 eura, budžet bi bio dovoljan za subvencije 1666 privilegiranih hrvatskih građana. Slika je to koju u ovoj zemlji gledamo već desetljećima: uplaćuju svi, okoriste se rijetki.