IVAN ČUPIĆ je na današnjoj press-konferenciji objavio da završava veliku igračku karijeru. Legendarni 39-godišnji bivši hrvatski reprezentativac u četvrtak sa Zagrebom igra prvu utakmicu finala doigravanja Prvenstva Hrvatske. Vodi 2:0 u seriji na tri pobjede jer se u obzir uzimaju i susreti iz regularnog dijela sezone i Čupić vjeruje da će Zagreb pobijediti i da će tako završiti njegova karijera.

Sa 614 postignutih pogodaka, Čupić je jedan od najboljih strijelaca u povijesti hrvatske reprezentacije, s kojom je na velikim natjecanjima osvojio tri srebrne i četiri brončane medalje.  Velike uspjehe Čupić je ostvario i u klupskoj karijeri, a jedan je od ne tako velikog broja igrača koji se mogu pohvaliti činjenicom da su triput osvojili Ligu prvaka. Štoviše, od Hrvata su to napravili još samo Patrik Ćavar, Luka Cindrić i Petar Metličić.

Čupić je najavio da će ostati u stručnom stožeru Zagrebova trenera Andrije Nikolića te da u budućnosti namjerava postati trener. U dugom obraćanju novinarima iznio je zanimljive poglede na rukomet i život i poručio da mu je najveća čast bila igrati za reprezentaciju.

"Siguran sam da će mi u četvrtak biti zadnja utakmica u karijeri. Imamo još dva dana posla, želim da sezonu završimo s dvostrukom krunom i već u petak se spremamo za sljedeću sezonu. Ja ostajem dio tima, Andrija Nikolić je inzistirao da ostanem ovdje i ja sam se vidio u toj ulozi da se razvijam kao trener. Želim probati i taj dio posla, da vidim je li to za mene ili nije i sretan sam što me Andrija vidi u svojem stožeru", rekao je Čupić.

Kad ste kao mladi odlazili u Španjolsku, jeste li očekivali ovakvu karijeru?

Sanjao sam, nadao sam se i vjerovao sam. Zato sam i otišao u Španjolskoj, jer u Hrvatskoj tad, osim Zagreba, nije bilo kvalitetnoga kluba za moj razvoj. Bio sam mlad i talentiran, svi su govorili da ću biti dobar i tražio sam put za razvoj. Možda 99 posto hrvatskih igrača u tim godinama ne bi otišlo u anoniman klub kao što je Vigo.

Našao sam svoj put, otišao sam s obitelji i želio sam vidjeti jesam li za to ili nisam. Nakon toga su se kockice slagale kako su se slagale. Birao sam uvijek sljedeći korak da bih se i dalje razvijao i, kad pogledam unazad, mislim da je bilo dobro.

Tri naslova prvaka Europe su vam najljepši dani?

Ne, najljepše mi je bilo dok sam igrao za Hrvatsku. Prije nego što sam upisao školu trenersku, dobio sam podatak da sam 164 puta igrao za Hrvatsku i mogu reći da sam 164 puta bio najsretniji čovjek na svijetu. To znači da si nešto veliko napravio. Titule dođu sa suigračima i trenerima, to nosi i financije, ali beskrajno sam sretan i zadovoljan što sam uspio biti među odabranima u reprezentaciji i da mogu predstavljati svoju državu i svoju obitelj. Naravno da ostaje žal za zlatom. Tu medalju sam želio donijeti kući, ove ostale sam podijelio rodbini i prijateljima. Možda to nije lijepo, ali nadao sam se da će doći to zlato.

Kako ste preživjeli tešku ozljedu i gubitak prsta?

Za to je zaslužna moja obitelj. Kad ti nitko ne vjeruje, kad te svi tapšu po ramenu dok je sve dobro i kad se dogodi takva situacija, vidiš da su tvoj karakter i obitelj najvažniji. Bio sam milijun puta u nedoumici, govorili su svi da neće biti kao prije i onda ti počneš tako razmišljati.

No, uz obitelj sam shvatio da imam karakter i ono nešto u sebi, onaj metkovski inat, koji ne daje nikome gušta da bude po njihovom, nego po mojem. Najbliži su bili uz mene i prava podrška, a moj karakter i inat su dva mjeseca nakon operacije pokazali da ću biti najbolji što mogu biti.

Kako je bilo zabijati golove bez prsta?

Nisam nikad o tome razmišljao. Golovi su prolazni, ono što se pamti su medalje i trofeji i samo sam želio da u svakoj svlačionici ne budem prolaznik, nego da budem bitan i suigračima i trenerima. Bilo je utakmica kad sam bio loš, kad sam zabijao manje, ali golovi mi nikad nisu bili presudni.

Što će vam najviše nedostajati?

Svlačionica. Kad si trener, ideš u ured i ta zafrkancija i pritisak svlačionice, druženje, novi ljudi i novi jezici... Uvijek mi je najteže bilo otići iz svih tih svlačionica. Sad moram u kancelariju i to će mi najviše faliti osim, naravno, igre i publike, ali to možeš osjetiti i kao trener.

Kakva će biti emocija kad završi zadnja utakmica?

Ja sam ponosan i sretan zbog svoje obitelji, prije svega. Na sebe sam ponosan jer sam ispunio svoje snove, jer sam radio ono što volim. Emocija će sigurno biti i vjerujem da ću biti sretan što ćemo pobijediti. A ovo sve ostalo će doći kasnije. Znate, ono, kad se vozite u taksiju pa vam vozač priča "Kad sam ja ovo ili ono", tako ću valjda i ja.

Kakav trener ćete biti?

Isti kao i igrač, vrlo jednostavno. Kao igrač sam težio da budem najbolji i tome ću težiti i kao trener, da budem najbolji na svijetu. Koliko ću biti kvalitetan i koji će mi biti domet, pokazat će vrijeme i rezultati.

Trebalo je vremena i da se pokažem kao igrač, prije svega sam sebi, i tako će biti i sad. Ne bih ulazio u ovo da nemam želje, motiva i znanja, ali ima tu još puno komponenti. Volio bih voditi najveće klubove i reprezentacije, to će me svaki dan tjerati naprijed.

Najbolji igrač s kojim ste ikad igrali i tko je bio najbolji trener?

Imao sam stvarno sreću što sam igrao s hrpom vrhunskih igrača, možda i najboljih u povijesti. Teško mi je jednog izdvojiti. Kronološki je to Ivano Balić, koji je razmišljao drukčije od ostalih. On mi je u Metkoviću bio kao stariji brat i zanimalo me kako razmišlja o rukometu.

Od svakog trenera sam naučio, uzimao sam i dobro i loše da bih sad s 39 godina mogao imati neki novi put. Bio sam dosta težak, to će vam svi hrvatski treneri reći. Jedan bivši trener mi je rekao da mi čestita na novom putu i u šali mi je rekao da se nada da će mi igrači biti teški kao što sam ja njima bio. Neka budu kakvi hoće ako budu dobri kao što sam ja bio. To je najvažnije.

Kod svih trenera sam igrao i svima sam zahvalan i ovim putem im se ispričavam jer znam da sam bio težak igrač i čovjek za voditi. Uvijek sam se vodio samo time da napravim sve što je potrebno za uspjeh. Još jednom hvala svima koji su me trenirali od malih nogu i ispričavam se ako sam nekoga uvrijedio, a sigurno jesam.

Je li vam rukomet bio prvi izbor?

Prvi i jedini, ali kad si iz Metkovića, nemaš puno izbora. Ili ideš u mandarine ili u Zagreb na fakultet ili igraš rukomet. Zahvalan sam svim trenerima koji su me vodili kao mladog igrača. Bilo je među njima fanatika koji nisu dali da ta škola rukometna u Metkoviću bude zapostavljena. Ta škola je izbacila neke reprezentativce i nastavila je raditi kad je klub ostao bez novca. 

Najteži trenuci u karijeri?

Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj 2009. i Olimpijske igre 2012. godine. To su bili jako teški periodi i to su jedine dvije utakmice koje nikad nisam pogledao. Nisi doma s obitelji po mjesec dana, kad se vratiš, oni te se zažele, a ti u depresiji. Tu su oni bili velika podrška i bilo je samo bitno ne koliko puta ćeš pasti, nego koliko puta ćeš se dignuti.

Ta dva turnira bila su prijelomna u mojoj karijeri, bio sam stvarno depresivan, tužan i razočaran. Nisam bio ni dobar igrač ni dobar roditelj ni dobar muž, ali popravio sam se s godinama po tom pitanju. Bolje kontroliram sad emocije, to valjda sve mora doći s godinama.

Je li rivalitet s Francuskom bio napuhan?

Nije. Mi smo njih pobjeđivali dosta puta, oni nas također, ali kad god je trebalo, dobivali su. Oni su bili rukometni Real Madrid. Za mrvicu bolji od nas uvijek.

Puno velikih igrača odlazi, poput Karabatića, hoćete li se družiti?

S Nikolom teško jer me previše puta naljutio. Canellas, Hansen, koji je najbolji pucač u povijesti i koji se golova nazabijao za dva života. Ima šansu sad uzeti i Ligu prvaka, da kao Nikola ima sve, ali što da vam kažem... Njima je dobro, ali bit će dobro i meni.

Sa Željkom Musom sam sad završio licencu, s njim ću se družiti sigurno. Snimam mu jedan video, počinje drugu priču, kao i ja, i sigurno će imati dobru karijeru kao trener. U njemu sam dobio prijatelja, mi smo generacija i prošli smo sito i rešeto.