HRVATSKA košarkaška reprezentacija večeras putuje u Atenu, gdje je od 2. srpnja očekuje kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre. Protivnici u skupini su Slovenija i Novi Zeland, u drugoj su skupini domaćin Grčka, Dominikanska Republika i Egipat, a po dvije najbolje će u polufinale. Samo pobjednik turnira ide u Pariz.

Među 12 igrača na popisu izbornika Josipa Sesara je i Jaleen Smith, 29-godišnji Amerikanac koji već treće ljeto u nizu predstavlja Hrvatsku, po čemu je rekorder. Dontaye Draper, prvi naturalizirani Amerikanac u povijesti hrvatske reprezentacije, igrao je na tri Eurobasketa, svaku drugu godinu, ali 29-godišnjak iz gradića Freeporta u Teksasu tu je svakog ljeta otkako je dobio putovnicu.

Unatoč početnom otporu unutar saveza i navijača, a posebno šoku uslijed spoznaje da je mu prirodna pozicija nije razigravačka, zbog koje je i naturaliziran, Smith se ispostavio kao veliko pojačanje za Hrvatsku, i s igračke i s ljudske strane. Najčešći opis ovog 193 cm visokog beka je da "nije tipičan Amerikanac", ni u igračkom ni u karakternom smislu.

Niti je jedan od onih igrača koji stalno mora imati loptu u rukama da bi bio učinkovit, niti ganja vlastitu statistiku, nego je jednostavno timski igrač koji čini sve što je potrebno da bi momčad pobjeđivala. Momčad ga je odlično prihvatila i kaže da se ne osjeća kao autsajder, iako sramežljivo priznaje da još nije naučio jezik.

Pokupio je nešto vokabulara, posebno tijekom posljednjih šest mjeseci koje je proveo u Srbiji igrajući za Partizan, ali ne dovoljno da razumije složene rečenice, pa mu izbornikova izlaganja prevodi pomoćni trener.

U Srbiji je osjetio strast prema košarci na dosad nedoživljenoj razini, pa i bizaran rasplet finalne serije srpskog prvenstva, kad je druga utakmica finala prekinuta zbog ispada Partizanovih navijača pri visokom vodstvu, pa registrirana kao pobjeda Zvezde, koja je posljedično proglašena prvakom.

U razgovoru za Index Smith je otkrio koliko se osjeća Hrvatom, zašto se svake godine vraća u reprezentaciju, što bi mu značio odlazak na Olimpijske igre, govorio je o iskustvima igranja u Beogradu i posljedicama rada s legendarnim trenerom Željkom Obradovićem.

Kako biste ocijenili pripreme, utakmice i razdoblje s reprezentacijom?

Pokušavamo uhvatiti ritam, ponovno se okupiti kao momčad. Imao sam dva dana treninga, dok je većina ostalih tu već bila tjedan dana ili više. Bili smo prilično dobri na ove dvije utakmice pa odlazimo na kvalifikacijski turnir s više samopouzdanja, koje će nam možda pomoći da ga osvojimo.

Kako se fizički osjećate, s obzirom na to da vam je sezona tek nedavno završila?

Imao sam samo tjedan dana za opuštanje, ali zato sam još u natjecateljskoj formi, a svjež jer sam ipak imao kratak period bez utakmica. Zato ne moram toliko tražiti ritam i nisam u velikom zaostatku za ostalima.

U međuvremenu ste na nekoliko dana otišli u Ameriku, što ste tamo radili?

Samo sam htio srediti par stvari kod kuće, cijenim što mi je savez dopustio da nakratko odem kući, osvježim um i provedem malo vremena s obitelji. Možda neću imati prilike za to nakon turnira u Grčkoj jer se nadam da ćemo ga osvojiti i otići u Pariz.

Jeste li razmišljali o tome da dovedete obitelj u Hrvatsku?

Bio sam prošlog ljeta s obitelji u Dubrovniku i bilo nam je odlično, ali sad sam tu samo nekoliko tjedana pa nije imalo smisla.

Ovo vam je treće uzastopno ljeto s hrvatskom reprezentacijom, što je rekord za Amerikance. Osjećate li se više Hrvatom nego prije dvije godine?

Još ne znam jezik, ali dok sam igrao u Srbiji pokupio sam neke stvari jer su jezici slični. Ali dečki su me tu sjajno prihvatili, vrlo su prijateljski raspoloženi i uopće se ne osjećam kao autsajder. Svaki put kad dođem atmosfera je odlična, nitko me ne izolira, ugodno se osjećam i zato se uvijek vraćam. Dobre su vibracije i to mi se jako sviđa.

Svi kažu da niste tipičan Amerikanac. Što mislite da to znači i kako se osjećate zbog toga?

Ne mislim da je to čudno jer sam u Europi proveo već sedam godina pa sam tu puno više nego u Americi. Ondje bih se vraćao samo na dva, tri mjeseca preko ljeta, a posljednjih godina sam tu i ljeti s hrvatskom reprezentacijom. Nemam vremena ići kući i živjeti američkim stilom.

Ali dolazim iz malog mjesta, jednostavan sam, ne trebam puno pa mi se zapravo sviđa što kažu da nisam tipičan Amerikanac, shvaćam to kao kompliment.

To se odnosi i na stil igre, a ne samo na osobnost.

Da, znam, kad pogledate američke zvijezde u Europi poput Mikea Jamesa, to su tipični američki bekovi, ali ja više volim igrati timski, da se svi dobro osjećaju jer to onda pomaže svima, a ne samo meni. Volim igrati s igračima iz NBA lige i Eurolige, povezivati se s njima na terenu, to je dobar osjećaj.

Kažete da ste pokupili nešto jezika igrajući u Srbiji. Možete li razumjeti izbornika kad govori hrvatski?

Ne baš. Suigračima govorim da zovu akcije na hrvatskom, tako mi je lakše početi, ali ne mogu baš razumjeti pune rečenice. Pomoćni trener mi prevodi pa uglavnom slušam njega i fokusiram se na ono što on govori, tako da zapravo ni ne pazim na izbornika.

Što se onda pokupili?

Osnove, hvala, dobro jutro, takve stvari koje koristim svakog dana, ali ne mogu govoriti vaš jezik.

Nakon pola godine u Srbiji i tri ljeta s hrvatskom reprezentacijom, možete li usporediti košarkaški mentalitet dviju zemalja?

Ljudi tamo obožavaju košarku, ona je kao životni stil. Navijačima doslovno o rezultatima ovisi način na koji žive i ponašaju se. Ako gubimo, govore sranja, a ako pobjeđujemo, obožavaju nas, skoro do božanskog statusa. Ludo je to uopće reći, ali košarku shvaćaju vrlo osobno. U Hrvatskoj, koliko sam shvatio, nije tako ozbiljno kao u Srbiji.

Vidjeli smo i u finalu srpske lige koliko je ozbiljno shvaćaju... Što nam možete reći o tom iskustvu?

To je ludo! Zapravo, nismo očekivali da ćemo morati igrati srpsku ligu, ali počeli smo, pobijedili Megu u tri utakmice, a onda izgubili prvu utakmicu od Crvene zvezde. U drugoj smo igrali stvarno dobro, ali... Oni su govorili sranja o našim igračima i treneru, naši navijači o njihovom treneru i predsjedniku, ženama igrača... Nisam duboko upoznat sa svime što se događa, ali tako je kako je. Ne mogu objasniti što se dogodilo, ali bila je vrlo čudna situacija.

Pretpostavljam da nikad u životu niste doživjeli ništa približno slično.

Ma kakvi, nikad. Bio sam u Njemačkoj šest godina, čak i u Italiji, nije ni približno tako. Suigrači su mi rekli da je to više od košarke, nisam im vjerovao, ali definitivno je više. Ludo.

Kako se osjećate zbog toga što niste zapravo dobili šansu igrati za trofej?

Teško je. Mislim da bismo dobili drugu utakmicu, vratili se u Pionir i imali šansu osvojiti naslov, ali nismo i nikad nećemo znati što bi se dogodilo. 

Vraćate li se iduće sezone?

Nadam se. Nisam razgovarao s njima tjedan dana. Mojoj obitelji se sviđa u Beogradu, meni također, volio bih se vratiti u Partizan.

Kako je bilo raditi s jednim od najvećih europskih trenera Željkom Obradovićem?

Igrati za njega svakako je izazov, ali i iskustvo. Kad sam dolazio u Partizan, znao sam da je on najveći. Definitivno sam puno naučio. U odnosu na prošlo ljeto kad sam bio s hrvatskom reprezentacijom, sad znam više o košarci.

Što očekujete od turnira u Ateni?

Trebamo igrati kao što smo igrali u Opatiji. U obje utakmice počeli smo sporo pa se u drugom poluvremenu podigli, samo moramo tako početi igrati otpočetka, biti agresivni, igrati svoju igru. Ako to učinimo, možemo pobijediti bilo koga, bez obzira na to igra li Dončić ili ne.

Što bi vam osobno značio odlazak na Olimpijske igre?

Značio bi mi sve! Dok sam odrastao i igrao košarku, uvijek sam ih gledao, a nema puno igrača priliku otići ondje jer se održavaju tek svake četiri godine. Ako se kvalificiramo, to će biti nevjerojatno. Već sam rekao obitelji da idu sa mnom u Pariz ako se kvalificiramo, da to iskuse sa mnom jer tko zna hoće li više ikad biti prilike.