LEONID Iljič Brežnjev bio je sovjetski političar i vođa Sovjetskog Saveza od 1964. do svoje smrti 1982. godine. Njegov period vlasti obilježili su ekonomska stagnacija u Savezu i razni pokušaji reformi koji nisu uspjeli. Za vrijeme Brežnjeva sovjetska je vojska upala u Čehoslovačku i slomila Praško proljeće te započela intervenciju u Afganistanu, operaciju koja će SSSR koštati mnogo ljudi i novca.

Mladost

Brežnjev je rođen 19. prosinca 1906. u malom mjestu u Ukrajini, ali njegova je obitelj etnički bila ruska. Pričali su ruskim jezikom, a cijela se obitelj izjašnjavala kao Ukrajinci jer je praksa tada bila da se etnička pripadnost određuje po mjestu rođenja. Od 1950-ih, kad se uzdiže u sovjetskoj politici, Brežnjev se počinje izjašnjavati kao Rus.

Obrazovao se za inženjera metalurgije i radio u istočnoj Ukrajini. Komunistima se pridružio još kao maloljetnik, no njegovo pravo uzdizanje unutar partije dogodilo se 1930-ih, kad su se otvorile mnoge bitne pozicije jer je Staljin tih godina provodio čistke. 

Drugi svjetski rat proveo je na poziciji zamjenika šefa administracije na kavkaskom frontu. Šef mu je bila osoba koja ga je podržavala i tada i nakon rata te mu omogućila karijerni uzlet - Nikita Hruščov.

Vrijeme Hruščova

Nakon Drugog svjetskog rata Brežnjev kruži po upravnim pozicijama diljem Sovjetskog Saveza. Bio je prvi sekretar Centralnog komiteta Moldavije, a početkom 50-ih postao je i sekretar CK SSSR-a. S te je pozicije izletio tijekom sukoba Hruščova i Malenkova. Brežnjev je jedno vrijeme bio i prvi sekretar Kazahstana. 

Do kraja 50-ih Brežnjev je bio vrlo poznati član partije, a svi su znali da je jedan od najvećih saveznika Hruščova. Ipak, sve se to promijenilo 1962. kad su Brežnjev i drugi visokorangirani komunisti planirali smjenu glavnog čelnika Sovjetskog Saveza.

Smatrali su da Nikitine politike više štete Savezu nego što pomažu te da je Hruščov totalno zastranio, pa više ne zna što radi. Također im je jako išlo na živce što ovaj donosi sve odluke bez konzultiranja partije. Brežnjev i ostali smatrali su da je doba šerifovanja Sovjetskim Savezom završilo i da bi se najvažnije odluke ipak trebale donositi nakon što se postigne konsenzus u najvišim redovima partije.

Smjena se dogodila 14. listopada 1964. Hruščov je bio na odmoru, a Politbiro je vijećao te podigao optužbe protiv njega. One su se ponajviše ticale njegovog voluntarizma i loše provedenih reformi. Partija se okrenula protiv Nikite, a on je pod pritiskom odlučio napustiti čelnu poziciju.

No dogodilo se nešto posve neočekivano i revolucionarno za Sovjetski Savez - Hruščov je ostao živ. Poslan je u kućni pritvor, gdje je pisao memoare i kritizirao svoje nasljednike (ali samo blago).

Brežnjev i novi model upravljanja

Kad je Nikita Hruščov naslijedio Staljina, napravio je to preuzevši dvije funkcije koje je imao i brkati Gruzijac. Prva je bila pozicija glavnog sekretara partije. Osoba koja je držala ovu funkciju birala je tko napreduje među komunistima i tako namještala svoje ljude na bitne pozicije u stranci. Druga je bila premijer SSSR-a, što mu je omogućilo da zaposli svoje ljude u bitnim poduzećima.

Kad je Brežnjev došao na vlast, preuzeo je samo funkciju glavnog sekretara partije, a premijer je postao njegov drug Aleksej Kosigin. S obzirom na to da se Hruščovu puno prigovaralo da djeluje bez konzultacija s Politbiroom (tada Prezidijem), Brežnjev je vrlo spremno podijelio vlast s ostalim visokorangiranim komunistima. On je bio glavno lice sovjetskog vodstva, no vodstvo je od 1964. bilo kolektivno, a ne individualno. 

Brežnjev i njegova grupa najavili su povlačenje reformi koje je provodio Hruščov te povratak "starim idealima" komunizma. Jedan od tih ideala bio je uspostava nove vanjske politike Saveza. Kad je Aleksandar Dubček najavio liberalne reforme u Čehoslovačkoj i nastojao komunizam prilagoditi tamošnjem narodu, Brežnjev je to osudio kao skretanje s pravog komunističkog puta i zamolio Dubčeka da to ne radi.

Nije ga zamolio riječima, već tenkovima. 1968. godine Rusija i ostale socijalističke republike izvršile su vojnu intervenciju u Čehoslovačkoj. Čehoslovački zahtjevi za modernizaciju i reforme propali su, a u Pragu je instalirano novo vodstvo. 

Sovjetska vanjska politika nalagala je da je Savez dužan djelovati ako socijalizam u nekoj zemlji skreće s pravog puta. Ovakav stav kasnije je nazvan Brežnjevljevom doktrinom, a pod njezinom izlikom Sovjeti su 1979. godine započeli intervenciju u Afganistanu.

Detant

1970-e poznate su nam kao period kad su popustile napetosti između dva geopolitička bloka. Do tog trena SAD i SSSR potrošili su gomile novca na vojsku i vojnu tehnologiju te se naoružale do zuba. Zbog toga, a svakako i zbog tada nedavno okončane Kubanske krize, svijet je htio vidjeti malo mira i počelo se sve više pričati o razoružanju. To je rezultiralo dvama vrlo bitnim sporazumima: SALT I i Helsinški sporazumi iz 1975. godine, u kojima su se dvije supersile obvezale smanjiti svoj nuklearni arsenal i trošiti većinu javnog novca na nešto drugo osim ratne opreme.

1980-e: kraj Detanta i kraj Brežnjeva

Leonid u osamdesete ulazi kao starac, čije je zdravlje sve više narušeno, poglavito zbog prevelike konzumacije duhana i hrane. Dugo je patio od kardiovaskularnih bolesti, a polako je i počeo gubiti koncentraciju. Umro je 10. studenoga 1982. godine u Moskvi.

Jedna od njegovih posljednjih velikih odluka bila je slanje vojske u Afganistan, što je svakako okončalo period detanta. Njegovi nasljednici bili su dio njegovog upravnog tima, ali su, kao i sam Brežnjev, bili prestari da bi obavljali tako zahtjevne političke funkcije. Redali su se u kratkim mandatima sve do 1985. godine, kad je Sovjetski Savez preuzeo Mihail Gorbačov.