MJUZIKL francuskog redatelja Jacquesa Audiarda o meksičkom narkobosu dobio je čak 13 nominacija za Oscara, više nego bilo koji drugi film, ali njegov prikaz Meksika izaziva kritike. Rijetko je koji film toliko uspješan među kritičarima, a opet toliko kontroverzan.

Film Emilia Pérez osvojio je nagradu žirija Filmskog festivala u Cannesu. Ovaj mjuzikl na španjolskom jeziku, smješten u Meksiko, ali većinom snimljen u Francuskoj, osvojio je četiri Zlatna globusa, pet Europskih filmskih nagrada i bio nominiran za 11 Bafti.

Meksikanci uputili niz kritika

Žanrovski pomiješana priča o meksičkom narkobosu koji se pretvara u ženu tražeći restorativnu pravdu za mrtve i nestale žrtve nasilja povezanog s drogom i kriminalom - također je ušla u povijest pohvalama za glumicu Karlu Sofíju Gascón. Ona je prva transrodna žena koja je nominirana za najbolju glavnu žensku ulogu. I dok je filmska karakterizacija transrodne protagonistice izazvala podjele - američka LGBTQ+ organizacija Glaad ocijenila ju je retrogradnom - to čak nije ni najkontroverznija tema, piše BBC.

Film se upravo počeo prikazivati široj javnosti u Meksiku, ali meksički kritičari i ljudi iz filmske industrije žale se na zanemarivu uključenost Meksikanaca u glumačku postavu i ekipu, kao i na prikaz Meksika.

Nakon uspjeha Emilije Pérez na Zlatnim globusima uslijedio je niz kritika meksičkih korisnika X-a. U jednoj objavi, koja je pogledana 2.6 milijuna puta, meksički scenarist Héctor Guillén označio je Akademiju filmske umjetnosti i znanosti, koja vodi dodjelu Oscara, dan nakon dodjele Globusa i objavio plakat na kojem piše: "Meksiko mrzi Emiliju Pérez / Rasističko eurocentrično ruganje / Gotovo 500 tisuća mrtvih i Francuska odlučuje napraviti mjuzikl."

Guillén je nazivao Audiarda "velikim stvarateljem", ali i dodao kako je odluka da se velika većina filma snima u studijima blizu Pariza, kao i način na koji priča tretira bolnu nacionalnu temu, uznemirila mnoge iz njegova društvenog kruga.

Samo jedna Meksikanka među glavnim ulogama

Guillén također postavlja pitanje zašto u produkciju nije uključeno više Meksikanaca. Meksikanka je samo jedna od četiri glavne glumice - Adriana Paz. Zoe Saldaña, koja je osvojila Zlatni globus za najbolju sporednu ulogu, ima dominikansko podrijetlo, ali je rođena u SAD-u; Karla Sofía Gascón je Španjolka iz predgrađa Madrida (iako je dosta radila na meksičkoj televiziji); a posljednja i najpoznatija Selena Gomez zapravo je Amerikanka meksičkog podrijetla.

Iako je Gomez odrasla govoreći španjolski, izgubila je tečnost, pa je morala ponovno učiti jezik. Osim toga, njezin lik Jessi prilagođen je da bude meksičko-američki lik, a ne čisto meksički. Istodobno je Saldañin lik, odvjetnica Rita, promijenjen kako bi odražavao Saldañino dominikansko, a ne meksičko porijeklo. Što se Audiarda tiče, on uopće ne govori španjolski.

"Njihov način snimanja zanemaruje mnoge u filmskoj industriji u Meksiku, koji već govore o ovoj temi, te ne podrazumijeva meksičke scenariste ili više meksičkih glumaca", tvrdi Guillén.

Kao "zaista bolan" navodi komentar Carle Hool, casting direktorice filma, rođene u Meksiku, da su tražili glumce u Latinskoj Americi i Meksiku, ali su na kraju odabrali one najbolje za posao. "To što je angažirano nekoliko Meksikanaca ne znači da to nije eurocentrična produkcija", dodaje Guillén.

Kritike na Selenin izgovor španjolskog

Mogli bi postojati komercijalni razlozi za odabir glumaca. Gomez i Saldaña nedvojbeno su veća svjetska imena od mnogih meksičkih glumica. Konkretno, izvedba Selene Gomez izazvala je još jednu kritiku filma, ovaj put u popularnom meksičkom filmskom podcastu Hablando de Cine.

Glumac Eugenio Derbez rekao je voditeljici Gaby Meza da je Selenin španjolski izgovor manjkav, na što je Gomez odgovorila: "Žao mi je, učinila sam najbolje što sam mogla s vremenom koje mi je dano." Derbez se kasnije ispričao za tu opasku, dok Meza kaže da to nije bila kritika Selenine glume u filmu - dapače, Gomez je bila nominirana za Zlatni globus i Baftu - ili njezina umijeća govorenja španjolskog jezika s obzirom na to da je trebala glumiti Amerikanku kojoj španjolski nije prvi jezik.

Meza dodaje da je po njenom mišljenju film "napravljen za izvoz": "Ako odete u odmarališta u Meksiku, turisti mogu kupiti stvari koje izgledaju meksički, ali su napravljene drugdje. U ovom filmu možda ćete vidjeti reference na meksičku kulturu i možda govori o Meksiku, ali nije snimljen u Meksiku."

Neke optužbe su netočne

No u naletu kritika neke su optužbe na račun filma netočne. Primjerice, jedna objava na X-u naziva redatelja "Francuzom koji nikad nije kročio u Meksiko". Audiard, međutim, kaže za BBC da je nekoliko puta odlazio u Meksiko želeći tamo snimiti film, kao i pronaći glavne glumce.

"Otišao sam u Meksiko tijekom procesa odabira glumaca i nešto nije funkcioniralo. Shvatio sam da se slike koje sam imao u glavi o tome kako bi film trebao izgledati jednostavno ne poklapaju sa stvarnošću na ulicama Meksika. Možda je to malo pretenciozno od mene, ali je li Shakespeare trebao ići do Verone da bi napisao priču o tom mjestu?" rekao je Audiard. 

Sudeći prema uspjehu filma u sezoni dodjele nagrada, mnogi kritičari moraju se složiti s Audiardom ili barem prihvatiti da Emilia Pérez ima umjetničku vrijednost bez obzira na ova pitanja.

"Potpuno novi pogled na priču o kartelu, vrlo neobičan mjuzikl, transrodna priča. Samo kombiniranje tih triju elementa je podvig narativne spretnosti. Divim se hrabrosti filma više nego ičemu. Audiard je ulazio u kriminalistički žanr i prije, s filmovima kao što je The Beat That My Heart Skipped, ali ovo je jako svježe", kaže James Mottram, britanski filmski kritičar i nastavlja:

"Emiliju Pérez možete nazvati sapunicom, kao i operom. To je fantazija, ne mislim da bi trebala biti autentičan prikaz kartela. Međutim, mogu razumjeti zašto se neki Meksikanci bune, ovo im je tako osjetljiva tema, a nisu baš mnogi sudjelovali u produkciji."

Odakle ideja za film?

Jacques Audiard kaže da je ideju za film dobio nakon što je pročitao roman Écoute francuskog autora Borisa Razona, koji je u jednom poglavlju opisao lik narkobosa koji želi tranziciju.

"Postoje dva osjetljiva pitanja u ovom filmu, transrodni identitet i nestale osobe u Meksiku. I to je nešto što ne mogu sasvim racionalno objasniti, ali postoji poveznica između to dvoje. Zamislio sam priču o tome hoće li ovaj gangster, odgovoran za zlo, iskupiti sebe, a time i cijeli Meksiko, kroz ovu tranziciju, kroz promjenu sebe. I mislim da korištenje opere, pjevanja i plesa omogućuje određenu distancu i time čini poruku mnogo učinkovitijom", kaže Audiard.

Film također ima istaknute pristaše u Meksiku. Među njima su redatelj filma Oblik vode Guillermo Del Toro, koji je nazvao Audiarda "jednim od najnevjerojatnijih filmskih redatelja", i Issa Lopez, redatelj i scenarist True Detective: Night Country, koji je film proglasio remek-djelom.

U međuvremenu je Adriana Paz rekla sljedeće o kontroverzi: "Čula sam ljude kako govore da je to uvredljivo za Meksiko. Stvarno želim znati zašto jer se nisam tako osjećala. Pitala sam neke ljude kojima vjerujem i oni se ne osjećaju tako."