VJAČESLAV Mihajlovič Molotov (rođen kao Skrjabin, 9. ožujka 1890. - 8. studenoga 1986.) bio je sovjetski političar, diplomat i revolucionar, poznat kao jedan od najvažnijih saveznika Josifa Staljina te ključna figura u sovjetskoj vladi od 1920-ih do 1950-ih. Njegov život bio je obilježen burnim političkim događajima, uključujući potpisivanje neslavnog Pakta Molotov-Ribbentrop, sudjelovanje u Velikoj čistki i dugogodišnju diplomatsku karijeru tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.

Rani život i revolucionarne aktivnosti

Vjačeslav Molotov rođen je kao Vjačeslav Mihajlovič Skrjabin 9. ožujka 1890. (po starom julijanskom kalendaru 25. veljače) u selu Kukarki (danas Sovjetsk, Kirovska oblast) u Ruskom Carstvu. Potjecao je iz relativno imućne obitelji; njegov otac Mihail Prohorovič Skrjabin bio je trgovački upravitelj, dok je majka Anna Jakovlevna Nebogatikova dolazila iz ugledne trgovačke obitelji. Obitelj je imala desetero djece, od kojih je troje umrlo u djetinjstvu. Mladi Vjačeslav pokazivao je interes za glazbu svirajući violinu te je pisao poeziju tijekom školskih dana.

Sa 16 godina, 1906., pridružio se Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj partiji (RSDRP), privučen radikalnim boljševičkim krilom pod vodstvom Vladimira Lenjina. Njegove revolucionarne aktivnosti dovele su do uhićenja 1909., nakon čega je proveo dvije godine u egzilu u Sibiru.

Tijekom tog razdoblja uzeo je pseudonim Molotov, izveden iz ruske riječi "molot" (čekić), što je odražavalo njegovu odlučnost i povezanost s radničkim pokretom. Nakon povratka iz egzila sudjelovao je u osnivanju novina Pravde, glasila boljševičke stranke, i postupno se uzdizao u partijskim krugovima.

Uspon uz Staljina i uloga u čistkama

Nakon Oktobarske revolucije 1917., Molotov je postao dio boljševičke elite. Iako nije bio karizmatičan govornik poput Lenjina ili Trockog, isticao se svojim administrativnim sposobnostima i lojalnošću. Nakon Lenjinove smrti 1924., podržao je Josifa Staljina u borbi za vlast protiv Leona Trockog i drugih suparnika. Njegova odanost Staljinu donijela mu je mjesto punopravnog člana Politbiroa 1926., čime je ušao u najuži krug sovjetskog rukovodstva.

Godine 1930. Molotov je imenovan predsjednikom Vijeća narodnih komesara (ekvivalent premijeru SSSR-a), dužnost koju je obnašao do 1941. U tom razdoblju bio je Staljinov najbliži suradnik i proveo je neke od najkontroverznijih politika sovjetskog režima.

Potpisao je stotine dokumenata kojima su odobravana masovna pogubljenja tijekom Velike čistke (1936.–1938.), uključujući 373 popisa za strijeljanje, prema podacima iz sovjetskih arhiva. Također je podržavao prisilnu kolektivizaciju poljoprivrede, koja je dovela do gladi u Ukrajini (Holodomor) i milijuna žrtava.

Pakt Molotov-Ribbentrop i Drugi svjetski rat

Jedan od najpoznatijih trenutaka u Molotovljevoj karijeri dogodio se 23. kolovoza 1939., kada je kao novoimenovani ministar vanjskih poslova (položaj je preuzeo u svibnju 1939.) potpisao Pakt o nenapadanju između Sovjetskog Saveza i Nacističke Njemačke, poznat kao Pakt Molotov-Ribbentrop.

Ovaj sporazum, kojim su dvije totalitarne sile podijelile istočnu Europu na sfere utjecaja, omogućio je Njemačkoj invaziju na Poljsku 1. rujna 1939., čime je započeo Drugi svjetski rat. SSSR je pak anektirao istočnu Poljsku, baltičke države i dijelove Rumunjske.

Tijekom rata Molotov je bio ključni pregovarač SSSR-a s saveznicima. Sudjelovao je na konferencijama u Teheranu (1943.), Jalti (1945.) i Potsdamu (1945.), gdje je zastupao sovjetske interese uz Staljina.

Molotovljev koktel je nazvan po njemu, ali posprdno

Njegova čvrsta i beskompromisna pregovaračka taktika donijela mu je nadimak Staljinovo kladivo. Ipak, njegova uloga u Zimskom ratu (1939.–1940.) protiv Finske ostavila je trag u popularnoj kulturi - Finci su improvizirane zapaljive bombe nazvali Molotovljevi kokteli kao podrugljivu referencu na njegove izjave da SSSR pruža "humanitarnu pomoć" Finskoj.

Pad u nemilost i poslijeratna karijera

Unatoč dugogodišnjoj lojalnosti, Molotov je krajem 1940-ih pao u nemilost Staljina. Godine 1949. smijenjen je s položaja ministra vanjskih poslova, a njegova supruga Polina Žemčužina uhićena je i prognana u Kazahstan pod optužbom da je "cionistička špijunka". Molotov nije javno prosvjedovao, što svjedoči o njegovoj apsolutnoj odanosti Staljinu, čak i na osobnu štetu.

Nakon Staljinove smrti 1953., Molotov je nakratko vraćen na mjesto ministra vanjskih poslova pod Georgijem Maljenkovim, no njegov tvrdokorni staljinizam doveo ga je u sukob s Nikitom Hruščovom, novim vođom SSSR-a.

Godine 1957. Hruščov je Molotova, s drugim "antipartijskim" članovima poput Maljenkova i Kaganoviča, isključio iz Politbiroa i poslao ga na marginalni diplomatski položaj - ambasadora u Mongoliji (1957.–1960.). Kasnije je bio predstavnik SSSR-a pri Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju u Beču (1960.–1961.). Godine 1961. izbačen je iz Komunističke partije, čime je njegova politička karijera formalno završila.

Posljednje godine i smrt

Nakon izbacivanja iz stranke Molotov je živio povučeno u Moskvi kao običan umirovljenik. Unatoč političkoj marginalizaciji, ostao je nepokolebljivi branitelj Staljinova nasljeđa, često kritizirajući Hruščovljeve reforme i destaljinizaciju. Godine 1984., u dobi od 94 godine, rehabilitiran je i vraćen u članstvo Komunističke partije pod vodstvom Konstantina Černenka, što je izazvalo ironične komentare o sovjetskoj gerontokraciji.

Molotov je preminuo 8. studenoga 1986. u bolnici Kuntsevo u Moskvi, u dobi od 96 godina. Pokopan je na Novodjevičjem groblju u Moskvi uz suprugu Polinu, koja je umrla 1970. Njegova smrt označila je kraj jedne ere, budući da je bio jedan od posljednjih preživjelih "starih boljševika" iz vremena revolucije.

Molotovljevo nasljeđe je složeno i kontroverzno. S jedne strane, bio je arhitekt sovjetske moći tijekom uspona SSSR-a kao svjetske supersile. S druge strane, njegova uloga u Staljinovim zločinima - uključujući Veliku čistku, Holodomor i Pakt Molotov-Ribbentrop - učinila ga je simbolom represije i totalitarizma. Njegov dug život, koji je obuhvatio gotovo cijelo 20. stoljeće, svjedoči o njegovoj izdržljivosti, ali i o cijeni koju je svijet platio za njegovu političku karijeru.