U POSLJEDNJIH deset godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno tri godine smucajući se Južnom i Sjevernom Amerikom, Karibima, Afrikom, jugoistočnom Azijom i Pacifikom, a u veljači 2025. godine dobio je priliku ponovo posjetiti najmnogoljudniju zemlju na svijetu. Na Indexu imate priliku čitati njegov putopis iz Kine.

>>Kako to izgleda kad Splićanin odlazi u Kinu upoznati obitelj supruge Kineskinje

>>Ovako to izgleda kad izrađujete vozačku dozvolu u Kini

>>Kina - zemlja gdje je pritisak zbog obrazovanja sulud, a u životu uživaju samo starci

Da otvorimo karte na stol, prvi posjet ženinoj familiji nije najslavnije završio. Nakon što smo dva mjeseca živjeli u ljubavi, dan prije povratka, odlučili su me upoznati s obiteljskim prijateljima, s kojima se cijeli život uspoređuju.

Ova drevna konfucijanska praksa, kojoj je zajednička odgovornost komunizma dala krila, pojavom kapitalizma nije nestala već se pretvorila u bespoštednu utrku za bogatstvom i statusom. Čim smo stigli u kuću negdje u predgrađu Šangaja, odmah sam shvatio da će usprkos velikom grijanom bazenu, moja nova obitelj pobrati prvu veliku pobjedu.

Njihova kći, odnedavno uspješna poduzetnica, udala se za stasitog bijelca, putopisca i kapetana broda, dok s druge strane kćer tog slavnog kineskog slikara Lin Xiang-a nije još završila ni fakultet, a kamoli pronašla posao ili partnera s kojim će se skrasiti.

Dupini i jedan dlakavi trbuščić

Nismo stigli popiti ni piće dobrodošlice, a sljedovi se već stali redati - jedan, drugi, treći; patka, guska, nogica ova, nogica ona, vrlo brzo nisam znao ni što jedem. Blaženi zapadnjački običaji - dobiješ svoju porciju na tanjuru i točno znaš koliko smiješ pojesti.

U Kini sve stave na sredinu stola i nitko ti nikada neće reći - stani, majku mu, ostaviti nešto poruka je domaćinima da je ručak bio nevjerojatno raskošan. Kad sam potaracao sve što je nalikovalo hrani, umjetnik je priredio čajanku, a ja se zavalio u stolicu kako bi poput balkanske krave, kakva jesam, stao preživati.

Kako je vrijeme prolazilo, a kineske ceremonije traju satima, malo sam po malo klizio niz stolicu sve dok mi se majica nije podvila, a na svjetlost dana sramežljivo provirio dlakavi trbuščić. Tko je mogao znati da su Kinezi poput dupina i dlake imaju jedino dolje.

Kad smo stigli kući, punica nije stala očajavati: "Vedrane, kako si mogao pokazati stidne dlake djevojci koja nikad muškarca nije ni dotakla". Ispostavilo se, naime, da sam ne samo uništio obiteljski ugled, već i djetinjstvo te nesretne djevojčice. Ipak sam, tvrdila je, yeti kakvim me od prvog dana smatrala. Od tog trena, postao sam glavni negativac u obiteljskom romanu, a da uopće nisam znao tko piše sljedeće poglavlje.

Pomirbeni pozivi nakon dugih godinu dana

Sljedećeg jutra dok su nas vozili na aerodrom, tišina u automobilu bila je nesnosna. Dugo sam dvojio da li da kažem, što sam saznao naknadno, da je kćer njihovih prijatelja vrlo aktivna na gay sceni u Pekingu, gdje već godinama vodi dvostruki život, a onda sam se ipak odlučio šutjeti, jer svaki raj treba svoj pakao, kako njihov šangajski, tako i moj splitski.

Nešto manje od godinu dana kasnije, kad su shvatili da je njihova kći tvrdoglavija od partijskog redara i da nema namjeru odustati od lukavog pohoda na europsku putovnicu, iz Šangaja su krenuli pomirbeni pozivi. S obzirom na to da su signali koji su stizali iz "protivničkog tabora" bili prijatni, lako je moguće, ako joj se tako ne rugaju, da trbuščić nitko nije ni vidio. Kako bilo, Kina nas čeka otvorenih ruku. Vraga!

Na dan kad smo sletjeli, Peking je osvanuo kao najzagađenijih grad svijeta s AQI indexom 321, što spada u najvišu kategoriju, izrazito opasnu za ljudsko zdravlje. Ranije je znalo biti puno gore. 12. siječnja 2013., tijekom tzv. Airpocalypse, index je iznosio 903, dok rekord drži 15. ožujka 2021., kad se pješčana oluja iz Gobi spojila s gradskim zagađenjem u nezapamćenu elementarnu nepogodu. Index je prelazio mjerljivih 999.

Cigla brata Nuta

Baš negdje u to vrijeme stanoviti umjetnik Nut odlučio je pokazati koliko je zapravo štetan zrak koji udiše 30 milijuna ljudi glavnog grada.

Više od tri mjeseca šetao je Pekingom vukući za sobom industrijski usisavač kojim je skupljao zagađeni zrak, da bi od prikupljenih čestica izradio pravu pravcatu ciglu koja se danas nalazi u muzeju kao podsjetnik na posljedice nezapamćene industrijalizacije posljednjih desetljeća.

Svjesni kako u gradu nema smisla boraviti, žena i ja smjesta smo produžili prema Mandžuriji gdje živi njen djed, nekadašnji partijski sekretar i omiljeni radio voditelj Shulana.

Kad je čuo da dolazimo, dva dana nije uhvatio poštenog sna. Jednako uzbuđen bio je taksist koji nas je i godinu ranije vozio od Jilina. Tijekom jednosatne vožnje uputio je poziv valjda svakom kog je ikad sreo. Ostao sam jedini bijelac kog je vidio.

Shulan nas je po dobrom starom običaju opet dočekao zaleđen, a djed u toploj sjevernokorejskoj gostionici ispred zgrade, gdje smo kao i godinu ranije susret uveličali pijući vodu u kom su se kuhale njoke. Tradicija je to koja se začudo upriličuje i u najfinijim restoranima. Djed dakako voli pripovijedati, a jedna od njegovih omiljenih priča ona je o konzerviranim breskvama.

Konzervirane breskve - lijek za svaku vrstu bolesti

U izostanku svježeg voća, još otkako su prvi put stigle u ovaj smrznuti kraj u vrijeme marionetske vlade Manchukuo, konzervirane breskve smatrane su najzdravijim obrokom na svijetu. Tko je imao za kupiti konzervu smatrao se teškim bogatašem. Opsjednutost je otišla tako daleko da su se zimi davale isključivo najpotrebitijima jer ih se smatralo lijekom za svaku vrstu bolesti.

Ogromna hladnoća koja veliki dio godine poput bijele plahte prekrije ovaj zrak, stvorila je još jednu nesvakidašnju tradiciju. Naime, velika većina domova nema kadu niti tuš kabinu. Kod kuće se jednostavno ne pere. Jednom ili više puta tjedno, ovisno o financijskom stanju, jelte, ide se u javna kupališta, zapravo ogromne sale sa više od stotinu tuševa bez ikakvih pregrada.

Tu se za jednu kunu može otuširati, a za dodatne dvije leći na veliki, navijek vlažni mramorni stol smješten u sredini sale, gdje se valja prepustiti golemim rukama lokalnog Israela Kamakawiwoˋolea. Dok junačkim scrubbom skida mrtvu kožu s tijela klijenta, oduševljenje i užitak koji pritom iskazuje, na trenutke prelazi granicu dobrog ukusa. Međutim, ima li otvorenijeg načina za povezati se sa sugrađanima?

Proljetni tjedan sveopćeg gradskog prežderavanja

Možda jedino u vrijeme tjedna sveopćeg prežderavanja koji se "slavi" početkom proljeća. Kao što je lako zamisliti, svi balkoni u gradu barem šest mjeseci godišnje služe isključivo kao zamrzivači, a kad se led početkom travnja počne topiti, jako je malo vremena prije no što se sve pokvari. S prvim danima travnja tako nastupa tjedan sveopćih bakanalija tokom kog postoji samo jedan zajednički zadatak -  pojesti zalihe.

Svaki put kad otkrije neku od tajni svog napaćenog grada, koji na trenutke zaista podsjeća na Benioffov "Grad Lopova" - djed odlazi do ormara pa vadi odličje koje je dobio za 50 godina služenja komunističkoj partiji Kine. Dok je ceremonijalno kači na košulju, glas mu drhti: "Nevjerojatno mi je da sve ovo govorim strancu i još k tom novinaru. U moje vrijeme to je značilo sigurnu smrt."

Služenje partiji na Zapadu se uglavno gleda s podsmijehom, međutim ima tu i dobrih stvari kojih smo se, nažalost, odrekli. Zvuči Orwellovski, ali i danas su diljem Shulana istaknute oglasne ploče koje krase slike istaknutih članova zajednice poput evo Jong Zhiganga, poznatog po poštenju i marljivosti. Kada je susjedova kuća izgorjela, tvrdi pamflet, odmah je organizirao donacije i popravke.

Društveni uzor nisu biznismeni, političari i influenseri, već ljudi koji služe zajednici

Ništa manje vrijedan nije ni Liang Guirong, komunalac iz sela Daba koji čisti ulice i prazni kante, a dok zimi uklanja snijeg, ljeti pere pločnike Posao obavlja tiho i savjesno, zbog čega ga mještani jako poštuju, stoji ispod njegove slike. Ispod njega nalazi se portret Li Changyoua, policajca koji rješava sukobe među susjedima, spašava ljude u nevolji i često posjećuje starije osobe.

Zvuči pomalo glupasto, čak i naivno, ali lijepo je to. Umjesto da se javno promiču bogatstvo, moć i status, slave se dobrosusjedni odnosi, volontiranje i skrb o starijim osobama. Društveni uzor nisu biznismeni, političari, pjevači, glumci i bonvivani, već "obični ljudi" koji služe zajednici. Ne znam za vas, ali meni je žao što je ovaj sustav vrijednost na našim prostorima nestao zauvijek.

Kako bilo, usljedećem nastavku čitajte kako smo proveli deset dana u Chongqingu, cyberpunk gradu budućnosti koji nas je podjednako očarao i zaprepastio. Grad je pravi spektakl, ali za obići ga potrebno je promijeniti desetak prometnih sredstava. Takav vertikalni kaos teško je igdje drugdje na svijetu pronaći.