EUROPSKI sud za ljudska prava objavio je presudu u predmetu Mamuzić i dr. protiv Hrvatske, utvrdivši da istraga ubojstva žene stradale 1991. nije bila učinkovita, ali i da je država otpisom tražbina ispravila učinke mogućih povreda prava na pošteno suđenje i mirno uživanje vlasništva.

U presudi objavljenoj 9. listopada, Europski sud je utvrdio povredu prava na život u postupovnom aspektu te izbrisao zahtjeve s liste predmeta Europskog suda u odnosu na pravo na pošteno suđenje i mirno uživanje vlasništva.

Iako istraga nije bila učinkovita, država je učinke mogućih povreda prava na pošteno suđenje ispravila donošenjem Odluke o otpisu tražbina troškova parničnog postupka, utvrdio je Sud, izvijestio je danas Ured zastupnika RH pri tom sudu.

Presuda je konačna, a Europski sud je podnositeljima zajednički dosudio 3100 eura za troškove i izdatke.

Podnositelji zahtjeva tvrdili da je ubojstvo izvršio hrvatski vojnik

Ljuba Mamuzić, majka podnositelja, ubijena je 29. kolovoza 1991. godine. Nakon što su podnositelji podnijeli zahtjev za mirno rješenje spora u građanskom postupku radi naknade štete, domaće vlasti su prvi put dobile informacije o njenom stradavanju.

Odmah potom započele su provoditi istragu koja je i dalje u tijeku. Podnositelji zahtjeva naknadno su Općinskom građanskom sudu u Zagrebu podnijeli tužbu protiv Hrvatske radi naknade štete zbog smrti majke, navodeći da ju je ubio pripadnik Hrvatske vojske.

Njihov tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen zbog nastupanja zastare potraživanja te im je naloženo naknaditi državi troškove parničnog postupka. Podnositelji su zatim protiv presuda parničnih sudova podnijeli ustavnu tužbu koja je također odbijena.

Oni su pred Europskim sudom prigovarali da domaća tijela nisu učinkovito istražila smrt te da im je odlukama domaćih sudova kojima im je naloženo platiti troškove zastupanja države u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu te im je nametnut nerazmjeran teret.

Hrvatska je istragu pokrenula 2006.

Europski sud je utvrdio da se ubojstvo majke podnositelja zahtjeva dogodilo tijekom rata, 29. kolovoza 1991., na području Siska. Domaće vlasti su saznale za njezino ubojstvo 2006. i odmah su započele istragu. Međutim, iako su prvi i četvrti podnositelji zahtjeva bili svjedoci ubojstva, nikada nisu bili ispitani tijekom istrage.

Uz to, iz iskaza saslušanih svjedoka i predmeta navodno pronađenih u blizini ubojstva proizlazilo je da su počinitelji pripadnici hrvatske vojske i policije te se moglo očekivati od domaćih vlasti da provjere koje su jedinice hrvatske vojske i policije u kolovozu 1991. bile smještene u blizini Male Vranovine i da ispitaju njihove zapovjednike i pripadnike.

Međutim, osim što su ispitale bivšeg zapovjednika policije u Topuskom, domaće vlasti nisu poduzele nikakve daljnje radnje. Dodatno, budući da su dvije osobe izjavile da je Mi.V. ozlijedio jednog od počinitelja, domaće vlasti mogle su provjeriti je li neki od pripadnika hrvatske vojske ili policije tada na tom području ranjen ili je tražio medicinsku pomoć.

S obzirom na to da je tijekom parničnog postupka nekoliko osoba navelo da su istragu ubojstva majke podnositelja provele vlasti tzv. Srpske autonomne oblasti Krajina, kojima su predani predmeti pronađeni u blizini mjesta ubojstva, vlasti tužene države mogle su se obratiti srpskim vlastima i zatražiti da provjere posjeduju li dokaze koji se tiču njezinog ubojstva.

Troškovi postupka nikad nisu naplaćeni

Europski sud je zaključno utvrdio da od listopada 2010. gotovo nije bilo aktivnosti u istrazi ubojstva Ljube Mamuzić te da je došlo do povrede postupovnog aspekta članka 2. Konvencije.

U odnosu na navode podnositelja da su donošenjem odluka o troškovima postupka povrijeđena njihova prava, Europski sud je primijetio da podnositelji nisu dobrovoljno platili troškove postupka, niti su oni od njih prisilno naplaćeni ovrhom.

Iako su te odluke domaćih sudova i dalje na snazi, nakon donošenja Odluke o otpisu troškova parničnog postupka dosuđenih Hrvatskoj, tražbina s naslova naknade štete i drugih tražbina dosuđenih Hrvatskoj, u određenim postupcima od 28. prosinca 2023., podnositeljima više ne prijeti opasnost od dobrovoljnog ili prisilnog plaćanja troškova postupka, zaključio je Europski sud.

Okolnosti na koje su podnositelji ukazivali, utvrdio je sud, više ne postoje, a učinci mogućih povreda Konvencije su ispravljeni.