AMERIČKI časopis Foreign Policy piše da se u Aziji više ne postavlja pitanje hoće li Japan i Južna Koreja razviti vlastito nuklearno oružje, nego kada će se to dogoditi. Razlog je erozija američkog "nuklearnog kišobrana" kako Kina i Sjeverna Koreja razvijaju tzv. sposobnost drugog udara, odnosno mogućnost da uzvrate nuklearnim napadom i nakon američkog odgovora.

Autor analize tvrdi da će odluka o ulasku u nuklearni klub biti politički iznimno teška, osobito za Japan, ali da ih strateško okruženje gura u tom smjeru. Upozorava da bi ignoriranje te logike moglo imati "vrlo ozbiljne geopolitičke posljedice" za regiju.

Američki kišobran više nije ono što je bio

Od kraja Drugog svjetskog rata stabilnost istočne Azije počivala je na američkoj vojnoj prisutnosti i obećanju da će Washington braniti svoje saveznike, uključujući i nuklearnim oružjem. No, kako podsjeća Foreign Policy, SAD danas više ne vidi nijednu silu kao egzistencijalnu prijetnju, pa se redefinira što uopće spada u američki nacionalni interes.

Trumpova doktrina "America na prvom mjestu" uklapa se u tu sliku: SAD su sve sklonije užem, transakcijskom shvaćanju svojih obveza prema saveznicima. To, po autoru, nije privremena anomalija jedne administracije nego posljedica trajne promjene - nestanka Sovjetskog Saveza i drugačije, manje "egzistencijalne" prirode nadmetanja s Kinom.

Japan je odavno na nuklearnom pragu

Japan formalno i dalje ponavlja tri "nenuklearna načela" iz 1967. - da neće posjedovati, proizvoditi ni u zemlju uvoditi nuklearno oružje – što je duboko povezano s traumom Hirošime i Nagasakija. No Foreign Policy podsjeća da je praksa uvijek bila fleksibilnija od retorike: američke nuklearne bombe godinama su bile na Okinawi, a Tokio je to znao i prešutno tolerirao.

Istodobno, još od 1957. japanske vlade tumače da ustav ne zabranjuje nuklearno oružje za samoobranu. Japan ima zalihe plutonija i razvijene mogućnosti obogaćivanja i prerade, dakle sve preduvjete za brzi ulazak u nuklearni program. Prema procjenama koje citira Foreign Policy, nuklearnu bombu mogao bi napraviti u roku od godine dana, a nešto dulje bi trajalo naoružavanje raketa.

Kina, Sjeverna Koreja i nova nuklearna matematika

Sjeverna Koreja je, stoji u analizi, nepovratno postala nuklearna država i svoje oružje doživljava kao pitanje opstanka režima. To znači da je vojno razoružavanje Pjongjanga praktički isključeno, a Kina, iako nezadovoljna, neće rušiti saveznika-marxističko-lenjinističku državu radi denuklearizacije.

Još veći problem za Tokio je ubrzana modernizacija kineskog nuklearnog arsenala. Posebno se izdvajaju nove balističke rakete koje se lansiraju s podmornica (SLBM), JL-3, čiji domet prelazi 10 tisuća kilometara i omogućuje Kini da iz vlastitih voda gađa kopno SAD-a. Time, piše Foreign Policy, kineska sposobnost drugog udara postaje daleko uvjerljivija nego prije.

Hoće li SAD žrtvovati Los Angeles zbog Tokija?

To vodi do ključno pitanja za Japan i Južnu Koreju: može li nuklearno naoružana Kina, uz Sjevernu Koreju, biti trajno obuzdana samo konvencionalnim sredstvima i američkim obećanjima? Autor citira staru dilemu koju je još Henry Kissinger formulirao u "Diplomaciji": prije nuklearnog doba bilo je manje rizično ispuniti obvezu prema saveznicima nego ih napustiti, dok nuklearno doba to okreće naglavačke.

U azijskom kontekstu to se prevodi ovako: hoće li Washington doista riskirati Los Angeles ili San Francisco kako bi spasio Tokio ili Seul? Foreign Policy smatra da je vjerodostojnost takvog obećanja sve teže održiva, kako raste mogućnost kineskog uzvratnog udara na američko tlo.

Ukrajina kao upozorenje i kraj iluzija o neširenju

Rat u Ukrajini dodatno je oslabilo globalni režim neširenja nuklearnog oružja. Volodimir Zelenski je više puta izrazio žaljenje što je Ukrajina 1994. predala nuklearni arsenal naslijeđen od SSSR-a i oslonila se na Budimpeštanski memorandum. Foreign Policy taj potez naziva "strategijskom naivnošću" i zaključuje da bi Rusija teško krenula u ovakav rat da je Ukrajina zadržala nuklearno oružje.

Time je, tvrdi se u tekstu, postalo jasno da pravni dokumenti i "papirnata jamstva" ne vrijede ništa protiv odlučne nuklearne sile. Stoga ne čudi da je donedavni poljski predsjednik Andrzej Duda javno pozvao SAD da rasporedi nuklearno oružje u Poljskoj.

Nuklearno oružje ne ide nikamo 

Foreign Policy zaključuje da ugovori o neširenju nuklearnog oružja već godinama pucaju po šavovima, a ideja univerzalnog nuklearnog razoružanja ostaje "pusta želja". Ogromna razorna moć nuklearnog oružja i golema prednost koju daje nad konvencionalno naoružanim protivnikom stvaraju svojevrsnu dilemu u kojoj nitko ne želi biti prvi koji će se potpuno odreći bombi.

U takvom svijetu, piše američki časopis, stabilnost se može održavati samo odvraćanjem, odnosno doktrinom uzajamno zajamčenog uništenja (MAD). To nije politički izbor nego opis stvarnosti - "dio ljudskog stanja".

Japan između nuklearne bombe i gubitka suvereniteta

Autor upozorava da će se američki nuklearni kišobran nad Japanom i Južnom Korejom s vremenom neizbježno slabjeti, iako ga se može privremeno "produžavati" idejama poput nuklearne podjele ili povratka američkih taktičkih nuklearnih bombi u regiju. No to, tvrdi Foreign Policy, ne može trajati vječno.

Ako Japan ne otvori ozbiljnu unutarnju raspravu o vlastitoj nuklearnoj budućnosti, prijeti mu "spora erozija suvereniteta" kroz niz malih ustupaka prema nuklearno naoružanom susjedu - prije svega Kini - kako bi se izbjegla eskalacija. Rezultat bi bila država koja formalno ostaje neovisna, ali je faktički sve manje samostalna.

Posljedice za ravnotežu u Aziji

Takav scenarij, zaključuje Foreign Policy, preokrenuo bi više od četiri stoljeća japanske povijesti u kojoj je ključni dio nacionalnog identiteta bilo odbijanje podređenosti kineskoj sferi utjecaja. Japan koji je "nešto manje od potpuno suverenog" ne bi mogao odigrati ulogu ključnog stupa ravnoteže u Aziji, uz SAD koji svoje interese definira sve uže.

Iako nitko osim Japanaca ne bi smio odlučivati o njihovom nuklearnom putu, ishod te odluke, piše američki časopis, mogao bi presudno odrediti buduću ravnotežu snaga na cijelom azijskom kontinentu.