NA TALIJANSKOM otoku Palmaroli nema ničega od onoga što se obično očekuje od turističkog odredišta. Nema naselja, nema cesta. Nema struje ni signala za mobitel, a nema ni pristaništa na koje bi uplovio trajekt. Do tog prekrasnog, surovog komadića zemlje usred Tirenskog mora može se stići samo malim brodom s Ponze, otoka udaljenog svega osam kilometara.

Mnogima nepoznat otok

Palmarola je zapadno od Rima, dovoljno blizu da se do nje stigne na jednodnevni izlet, a opet dovoljno daleko da se gužve, promet i rimska vreva čine kao neka druga stvarnost. Dok su rimski forumi i trgovi prepuni turista, Palmarola je daleko od uobičajenih ruta - mnogi za nju nikada nisu ni čuli, piše CNN.

Galerija

I upravo je u tome njezina privlačnost. Na Palmarolu ljudi ne dolaze zbog udobnosti, nego zbog njezina "izostanka". Otok se strmo izdiže iz mora u obliku vulkanskih litica, prošaranih morskim špiljama, tunelima i uskim uvalama. Na njemu je tek jedna plaža, mreža pješačkih staza koje vode u unutrašnjost i poneki diskretan trag modernog svijeta.

Do Palmarole se ne dolazi usput. Iz Rima obično vlakom dolazi do luke Anzio, zatim trajektom do Ponze pa se dogovarate s ribarima ili vlasnicima privatnih brodova koji će vas prebaciti do otoka i vratiti natrag. Kako nema stalnih stanovnika, Palmarola je mjesto koje više oblikuju vrijeme, geologija i godišnja doba nego turizam.

Može se iznajmiti i soba 

Na otoku postoji samo jedan restoran, O’Francese, koji poslužuje svježu ribu i iznajmljuje mali broj skromnih soba - uklesanih u stare ribarske špilje u liticama. Smještaj se rezervira mjesecima unaprijed, a puni pansion stoji od 150 eura po noćenju.

Maria Andreini (44), informatičarka iz Trevisa koja radi na daljinu, svako ljeto dolazi na Palmarolu sa suprugom Mariom, bankovnim menadžerom, i njihovim 15-godišnjim sinom Patrizijem.

"Ovdje ima toliko toga, a istovremeno tako malo za raditi", kaže. "Dane provodimo roneći i sunčajući se na plaži ispred restorana, prekrivenoj ružičastim koraljnim oblucima. Noću ležimo na pijesku i gledamo zvijezde ili šećemo s bakljama. U zoru nas vlasnici bude i vode na uspon do najvišeg vrha otoka da gledamo izlazak sunca. Prizor oduzima dah."

Ruševine, staze i osjećaj "iskonskog"

Staze s plaže vode prema unutrašnjosti, sve do ruševina srednjovjekovnog samostana i ostataka prapovijesnog naselja.

"Za večeru jedemo ribu netom izvučenu iz mreže. Cijeli tjedan imamo osjećaj kao da živimo neko iskonsko iskustvo brodolomaca - pomalo kao obitelj Kremenko na odmoru", kaže Andreini i svima savjetuje da uz opremu za plažu spakiraju i dobre cipele za planinarenje.

Kaže da je proputovala svašta, uključujući i Maldive, ali Palmarolu smatra neusporedivom. Krajolik opisuje kao "očaravajući". "A to je tu, u mojoj Italiji. Teško je povjerovati da imamo takvo mjesto."

Osim glavne plaže, otok se najbolje upoznaje s mora - gumenjakom. Litice se ondje pretvaraju u stijene, prolaze, tunele i špilje, a bistro more privlači ronioce na dah, kajakaše i ronioce s bocama. Na kopnu će posjetitelji najvjerojatnije sresti tek divlje koze, koje se skrivaju među niskim palmama po kojima je otok i dobio ime.

"To je putovanje u prapovijest - u vrijeme kada su se ovdje okupljali špiljski ljudi u potrazi za crnim opsidijanom", objašnjava za CNN lokalni povjesničar Silverio Capone. "Opsidijan je i danas vidljiv u crnim prugama litica, a nekad se koristio za izradu oružja i alata. Krajolik se od tada vrlo malo promijenio."

Capone živi na Ponzi i često ide na Palmarolu, ponekad čak ostavljajući sina tinejdžera da s prijateljima ondje provede vikend kampirajući u divljini. Kaže da je otok oduvijek uglavnom bio nenaseljen. "Palmarola je oduvijek bila pusti otok i upravo je to čini posebnom", kaže. "Stari Rimljani koristili su je kao stratešku promatračnicu za carsku flotu, ali je nikada nisu kolonizirali."

Sveti Silverije i procesija brodovima

Vlasništvo nad otokom seže u 18. stoljeće, kada su obitelji iz Napulja, poslane da nasele Ponzu, dobile dopuštenje da Palmarolu podijele među sobom. I danas je otok u privatnom vlasništvu, rascjepkan na parcele koje drže obitelji s Ponze.

U liticama su male špilje pretvorene u jednostavna skloništa - neka obojena u bijelo i plavo. Ribari su ih nekad koristili kao zaklon tijekom oluja, a mnogi ih vlasnici i danas drže opremljenima za slučaj da se zbog lošeg vremena ne mogu vratiti na Ponzu.

Na vrhu jedne morske stijene stoji mala bijela kapelica posvećena svetom Silveriju. Silverije, papa iz 6. stoljeća, bio je prognan na Palmarolu, gdje se vjeruje da je i umro.

Svakog lipnja, na blagdan svetog Silverija, ribari brodovima plove od Ponze do Palmarole, nose cvijeće u kapelicu i u procesiji voze drveni kip sveca. Sudionici se izmjenjuju penjući se strmim kamenim stepenicama do najviše niše, gdje je oltar, kako bi se molili i u tišini "odradili" svoje.

"To je sveti ritual. Molimo mu se svaki dan", kaže Capone. "Mnogi muškarci s Ponze, poput mene, nose njegovo ime. On je naš zaštitnik i vjerujemo da njegov duh još uvijek prebiva u vodama Palmarole." Lokalne legende pričaju i o mornarima koje je zahvatila oluja, a koji su se zavjetovali svecu i bili spašeni.

"Prema predaji, ukazanje sveca koji se izdigao iz mora spasilo ih je - vodio ih je sigurno natrag do Palmarole, gdje su tjednima preživljavali u špiljama", kaže Capone.