PIJESAK Iraka i planine Afganistana podsjetili su američku vojsku da geografija igra presudnu ulogu u sukobima, a vode uz obalu Irana sada potvrđuju istu lekciju. Glavni iranski adut je Hormuški tjesnac, plovni put kojim se transportira 20 posto svjetskih energetskih potreba. Teheran je već pokazao spremnost da iskoristi taj adut, piše Telegraph.

Geografija kao najmoćnije oružje

Napadi na brodove u tjesnacu možda su nezakoniti, ali Iranci već dugo upozoravaju da će poduzeti takve korake. General-bojnik Mohammad Ali Jafari, tadašnji zapovjednik Korpusa čuvara islamske revolucije (IRGC), izjavio je 2018. godine: "Neprijatelju ćemo dati do znanja da ili svi mogu koristiti Hormuški tjesnac ili nitko".

Tjesnac je jedini pomorski izlaz za naftu i ukapljeni prirodni plin iz Kuvajta, Iraka, Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, a povezuje Perzijski i Omanski zaljev. Nakon prolaska kroz njega, tankeri nastavljaju put prema Kini, Indiji i Japanu ili skreću prema Crvenom moru i Sueskom kanalu.

Upravo geografija tjesnaca omogućuje Iranu da svjetsko gospodarstvo drži kao taoca. Njegova širina, plitkoća i skrivene uvale idealno su mjesto za postavljanje mina i skrivanje glisera napunjenih eksplozivom, čega su posade tankera itekako svjesne. To ga čini najmoćnijim iranskim oružjem, daleko ispred bilo kojeg drona ili projektila u njegovu arsenalu.

Uski prolaz presudan za svjetsku ekonomiju

Na najužoj točki, tjesnac je širok samo 33.8 kilometara između omanskog poluotoka Musandam i iranskog lučkog grada Bandar Abbasa. U tom dijelu tankeri koriste plovni kanal širok 10 kilometara: po jedna traka od oko 3.2 km za svaki smjer, s tampon-zonom od oko 3.2 km između njih.

Koridor se većinom nalazi u omanskim teritorijalnim vodama, gdje je more dublje. Bliže iranskoj obali vode postaju znatno pliće, na nekim mjestima i manje od 15 metara.

Ove su vode svjedočile usponu i padu carstava, no jedna je konstanta ostala: Perzija. U vrijeme Ahemenidskog Carstva (550.-330. pr. Kr.) Rimljani su ga poznavali kao Sinus Persicus, a na kartama iz Osmanskog Carstva naziva se Bahr-I Fars, odnosno Perzijsko more.

Obala puna kontrasta

Perzijska obala i njezini otoci imaju duboku pomorsku tradiciju, od gradnje tradicionalnih brodova i jedara do ribolova i ronjenja za biserima. Otkriće nafte 1908. godine promijenilo je sve, iako su neke od tih djelatnosti opstale. Ipak, ribarstvom su uglavnom zavladale velike tvrtke, a stotine sela s kućama od slame, razasutih duž uskih obalnih ravnica, sada dijele prostor s naftnom industrijom.

Obala je rijetko naseljena zbog svoje topografije i klime. Planinski lanac Zagros proteže se većim dijelom obale, a more često zapljuskuje strme litice, što je otežalo povezivanje obalnih zajednica. Zbog toga se nijedan od deset najnaseljenijih iranskih gradova ne nalazi na ovoj obali i nema ničega što bi se moglo usporediti s Dubaijem.

Najveće urbano središte je Bandar Abbas s oko 526.000 stanovnika, grad koji je privukao ljude iz cijelog Irana u potrazi za poslom. Većinu čine etnički Perzijanci, Bandari i Baluči. Glavni jezik je bandari, dijalekt farsija.

Ono što je zajedničko stanovništvu ove regije jest da su svi Iranci i da žive u području koje je, izuzev naftne industrije, među najsiromašnijima i najnerazvijenijima u zemlji. Iako stanovništvo nije nužno prorežimski ili antirežimski nastrojeno, postoje manje oružane skupine Baluča i Arapa koje su se proteklih desetljeća suprotstavljale vlastima.

Strateški otoci i podzemni gradovi projektila

U Hormuškom tjesnacu nalazi se nekoliko strateški važnih otoka, a svi imaju iransku vojnu prisutnost. Dva otoka, Kešm i Karg, posebno su jako naoružana. Najveći otok, Kešm, površine 1445 četvornih kilometara, dominira ulazom u tjesnac. Na njemu živi oko 150.000 stanovnika, uglavnom sunitskih muslimana koji govore bandari. Poznat je po šumama mangrova, no danas je mnogo zanimljivije ono što se nalazi ispod njegove površine.

Iran je u špiljama i tunelima otoka izgradio pravi "grad projektila" koji skriva stotine brzih čamaca i raketa. Iako su neki možda premješteni u druge tunele duž obale, mnogi su ostali. Otok ima i dugu vojnu povijest: Portugalci su ondje 1621. izgradili veliku kamenu utvrdu, a Britanci su ga u 19. stoljeću koristili kao pomorsku bazu.

Ako američki marinci ikada budu poslani u borbu, vrlo je vjerojatno da će to biti upravo na otoku Kešm. U međuvremenu, otok Karg središte je iranskog izvoza nafte i još jedna potencijalna meta u slučaju kopnene intervencije.

Izazovi za svaku vojnu intervenciju

Ovo je geografija koju iranski režim koristi kako bi osigurao da troškovi osiguranja za brodski prijevoz vrtoglavo rastu, a s njima i cijene nafte i plina. Cijene hrane također bi mogle porasti jer otprilike trećina sirovina za proizvodnju gnojiva prolazi kroz tjesnac.

Prekid neprijateljstava mogao bi donijeti brzo olakšanje, ali ne ako su Iranci već postavili mine u kanalu. Nepotvrđeni izvještaji govore o desecima postavljenih mina, no stvarni broj mogao bi biti i veći.

Režim posjeduje različite vrste mina, uključujući i one koje mogu detektirati promjene tlaka vode i tako razlikovati tankere od manjih brodova. S obzirom na to koliko su plovni putovi uski, dovoljno je minirati malo područje da bi plovidba postala preopasna.

Razminiranje tjesnaca je opcija, ali u uvjetima sukoba to je daleko teže nego u miru. Amerikanci su predlagali da ratni brodovi prate tankere, što je moguće, ali opasno i pravno problematično. Naime, prema pomorskom pravu, nacionalnost konvoja određuje se prema nacionalnosti ratnih brodova u pratnji. Time bi trgovački brod postao zaraćena strana, a Iran bi ga mogao smatrati legitimnom vojnom metom.

Stručnjaci procjenjuju da bi za zaštitu konvoja od deset tankera bilo potrebno najmanje pet ratnih brodova, a čak i tada bi se prevozilo samo oko 10 posto količine nafte iz razdoblja prije sukoba.

Priroda na strani Irana

Geografija oko Irana ide u prilog branitelju. Čak je i voda na njegovoj strani: visoki salinitet ubrzava koroziju trupova ratnih brodova i njihovih sustava. Dijelovi iranske razvedene obale podsjećaju na norveške fjordove, a te "vodene doline" idealno su skrovište za brze čamce, dronove i mini-podmornice.

Konvoji bi bili na svega nekoliko milja od tih prijetnji, što bi vrijeme za reakciju svelo na minimum. U stijene blizu Bandar Abbasa Iranci su već ugradili protubrodske raketne baterije.

Konvoj tankera sporo bi se kretao kroz minska polja, pod prijetnjom projektila, dronova i brzih čamaca napunjenih eksplozivom. To bi zahtijevalo stalnu zračnu potporu i neprekidno izviđanje. Iran ima još jedan geografski adut: tjesnac Bab el-Mandeb, poznat i kao Vrata suza, koji povezuje Adenski zaljev s Crvenim morem. On se nalazi u dometu projektila jemenskih Huta, iranskih saveznika.

U konvencionalnom ratu SAD ima nadmoć, ali Irance konvencije ne zanimaju. Oni provode asimetričnu strategiju osmišljenu da uvjere Rusiju i Kinu kako Teheran može izdržati dugotrajan rat, da prisile američke saveznike u regiji da pozovu Washington na povlačenje i da izazovu podjele na Zapadu. Možete imati najmoćniju vojsku na svijetu, ali priroda će joj uvijek stajati na putu. Nije ni čudo što su Asirci Perzijski zaljev nazivali "Gorkim morem".