NAČIN na koji dijete spava od najranije dobi može oblikovati vještine koje će razviti kasnije u životu. Iako je zajedničko spavanje roditelja i djece tema brojnih rasprava, istraživanja pokazuju da bi takva praksa mogla imati više koristi nego što se obično misli te utjecati na oblikovanje djetetove osobnosti. Osjećaj bliskosti i sigurnosti tijekom spavanja ne jača samo vezu s roditeljima nego može utjecati i na to kako će dijete kasnije doživljavati i izražavati emocije, piše Your Tango.

Istraživanje koje je provela Američka akademija za medicinu spavanja pokazalo je da je zajedničko spavanje prilično raširena praksa - čak 46% roditelja izjavilo je da povremeno, često ili uvijek spava s djetetom mlađim od 18 godina. Dok neki roditelji takvu praksu u potpunosti odbacuju, drugi su joj skloniji, a čini se da takva rana iskustva bliskosti s vremenom mogu utjecati na važne aspekte osobnosti.

1. Osjetljivost na tuđe emocije

Djeca koja redovito spavaju uz roditelje često razviju izraženiju sposobnost prepoznavanja emocionalnih signala kod drugih ljudi. Mogu, primjerice, primijetiti kada je roditelj pod stresom ili posebno umoran.

S vremenom ta sposobnost postaje njihova velika prednost u odnosima s drugima. Djeca koja znaju prepoznati i uvažiti tuđe osjećaje vjerojatnije će graditi čvrsta prijateljstva, bolje regulirati vlastite emocije i rjeđe imati probleme u ponašanju.

2. Izražena sentimentalnost

Rani osjećaj sigurnosti koji dijete doživljava spavajući uz roditelje može dovesti do toga da i sasvim obične trenutke doživljava kao dragocjene uspomene. Umjesto da ih brzo zaborave, takva djeca ih čuvaju i rado ih se prisjećaju.

To su osobe koje često osjećaju nostalgiju, čak i za sitnicama koje bi drugi lako zanemarili. Snažno proživljavaju iskustva i cijene trenutke koji im pružaju osjećaj sigurnosti i ugode, što je često povezano s kvalitetom odnosa s roditeljima.

3. Smirenost u napetim situacijama

Osobe kojima je u djetinjstvu bilo dopušteno spavati s roditeljima u odrasloj dobi često ne reagiraju impulzivno u situacijama u kojima ih preplave emocije.

Budući da su iskusili kako ih roditelji dosljedno smiruju, njihov živčani sustav naučio je da intenzivni osjećaji ne znače nužno opasnost. Zato u pravilu ne planu odmah. Umjesto da dodatno zaoštravaju situaciju, nastoje je razumjeti i riješiti, pa im je i nesuglasice s drugima lakše smiriti.

4. Potreba za potvrdom u nepoznatim situacijama

Budući da je djetetov rani osjećaj sigurnosti bio usko povezan s prisutnošću roditelja tijekom noći, neka djeca kasnije mogu tražiti sličan osjećaj sigurnosti u novim i nepredvidivim situacijama. To ne znači nužno da su nesigurna, nego da su sigurnost rano počela povezivati s blizinom roditelja.

Kako odrastaju, ta potreba ne nestaje u potpunosti. Umjesto da je traže izravno, oslanjaju se na znakove koji im potvrđuju da je sve pod kontrolom. Čak i kada djeluju samouvjereno, možda će im i dalje trebati dodatna potvrda da su na dobrom putu. Stručnjaci navode da djeca koja pretjerano traže sigurnost od roditelja mogu razviti povišenu anksioznost.

5. Prirodniji odnos prema fizičkoj bliskosti

Djeca koja su odrastala spavajući s roditeljima obično imaju prirodniji odnos prema fizičkoj bliskosti. To znači da se ugodnije osjećaju uz grljenje i dodir te su otvorenija u pokazivanju nježnosti u svojim odnosima. Bliskost im pruža utjehu, umjesto da u njoj osjećaju nelagodu ili potrebu za distancom.

Kada roditelji djeci pokazuju bezuvjetnu ljubav i privrženost, primjerice dopuštajući im da spavaju s njima, dijete se lakše navikava na takav oblik povezanosti. Ponekad im čak i samo sjedenje u istoj prostoriji s drugom osobom može donijeti mir, bez ijedne izgovorene riječi.

6. Teže podnose nagle rastanke

Kada dijete odrasta uz stalnu povezanost s roditeljima, iznenadni odlazak neke osobe može ga posebno uznemiriti. Takve situacije mogu doživjeti intenzivnije od drugih upravo zbog bliskosti na koju su navikli odmalena. Nisu navikli na to da ljudi samo tako odu bez objašnjenja. Ako ne dobiju priliku da razjasne situaciju, dugo o tome razmišljaju, što im otežava da krenu dalje i ponovno pronađu mir.

7. Iznimna pronicljivost u odnosima

Spavanje uz roditelje u djetinjstvu ne izoštrava samo prepoznavanje tuđih emocija nego može pridonijeti i većoj pronicljivosti u odnosima. Kao odrasli, takvi ljudi često vrlo dobro pamte detalje o drugima, čak i one spomenute tjednima ranije, i iznimno su pažljivi prema onima do kojih im je stalo.

To ne znači da su nametljivi, nego da promatraju druge na način zbog kojeg se druga osoba osjeća primijećeno i shvaćeno. Ta pronicljivost može proizlaziti iz bliske povezanosti s roditeljima i emocionalnih obrazaca usvojenih u djetinjstvu.

8. Teško podnose emocionalno zanemarivanje

Djeca koja su odrasla spavajući s roditeljima navikla su na to da se njihovi osjećaji uvažavaju s pažnjom i razumijevanjem. Zato im može biti posebno teško kada njihove emocije prolaze nezapaženo. Ako osjete da drugoj osobi nije stalo do njihovih osjećaja, često se povlače.

To su često ljudi koji se trude da se i drugi osjećaju saslušano jer znaju koliko to znači. Kada su s nekim tko im uzvraća na isti način, stvara se osjećaj ugode i bliskosti. U suprotnom se mogu osjećati potpuno isključeno.

9. Zaštitnički stav prema voljenima

Djeca koja su iskusila bliskost s roditeljima te odrasla okružena ljubavlju i privrženošću često razviju zaštitnički odnos prema ljudima koje vole. Ne samo da cijene odnose koje grade nego prema njima osjećaju i odgovornost.

Kada djeca odrastaju u okruženju u kojem se njihove emocije prepoznaju i prihvaćaju, razvijaju osjećaj emocionalne sigurnosti koji ih prati kroz život. Zato često brzo primijete kada s nekim do koga im je stalo nešto nije u redu. Ta osjetljivost proizlazi iz toga što su se naučili osjećati sigurno uz vlastite emocije, pa lakše razumiju i tuđe.

10. Prirodno su empatični i znaju slušati

Djeca koja su u djetinjstvu mogla potražiti utjehu kod roditelja i dobiti prostor za razgovor kasnije su često sposobnija isto to ponuditi drugima. Dijeljenje kreveta s roditeljima često je bilo dio bliskog odnosa.

Kao odrasli, tu istu empatiju mogu pružiti drugima jer su takvo ponašanje gledali i usvajali tijekom odrastanja. Zato im se ljudi često otvore više nego što su planirali - jednostavno zato što se uz njih osjećaju sigurno i znaju da će ih netko doista saslušati.