SPLIĆANI svakodnevno šetajući zapadnom obalom čitaju njegovo ime, a djeca ga pitaju "Zašto si se ti takav rodio?" On je Ivan Mikulić (31), hrvatski parataekwondoist s 15 medalja s velikih natjecanja. Posljednju, srebro s Europskog prvenstva u Münchenu, osvojio je u svibnju, što je bio povod za intervju koji je dao Indexu.

Mikulić je rođen bez lijeve podlaktice u obitelji sa sedmero djece. Bruce Lee, Chuck Norris i Jean-Claude Van Damme odmalena su bili njegovi junaci, pa se poziv prijatelja na trening taekwondoa činio kao logičan idući korak u odrastanju. Pokazalo se da je to ključan trenutak njegova života.

Isprva je osvajao medalje u standardnom taekwondou, nakon čega se prebacio u parataekwondo. Postao je zvijezda. Prvu profesionalnu medalju osvojio je sa 16 godina na Europskom prvenstvu, a uslijedilo je još njih 14. Najveći uspjeh je srebro s Paraolimpijskih igara u Tokiju 2021. godine, povodom kojeg je zaslužio vlastitu ploču uz bok najboljim splitskim olimpijcima i paraolimpijcima.

Najbolji hrvatski parataekwondoist. Kako vam zvuči taj status?

Zvuči super! Moja seniorska karijera traje od 16. godine. Nadam se da će doći još bolje generacije i da će netko oboriti moje rekorde.

Kada ste se počeli baviti taekwondoom, jeste li pomišljali da biste mogli imati ovako dobru karijeru?

Počeo sam se natjecati u standardnom taekwondou, a ne parataekwondou. Osvajao sam čak i medalje na državnim prvenstvima i međunarodnim natjecanjima. Žudio sam za velikim medaljama, naravno, ali nikada nisam mislio da ću imati ovakvu karijeru i da ću toliko trajati.

Je li postojala šansa da se, unatoč invaliditetu, borite u standardnom taekwondou i na višoj razini?

Mislio sam se natjecati u standardnom taekwondou. Jedina razlika između standardnog i parataekwonda jest u tome što nema udaraca u glavu. Smatram da bih se mogao boriti i na državnoj razini standardnog taekwondoa. Kakav bih bio na svjetskoj, to ne znam i nećemo nikad saznati.

Je li vam bilo teško prebaciti se na parataekwondo?

Trebalo mi je godinu dana kako bih se adaptirao.

Ovog mjeseca osvojili ste srebrnu medalju u kategoriji +80 kg na Europskom prvenstvu u parataekwondou. Prepričajte kakvo je bilo natjecanje u Münchenu.

Natjecanje je bilo super. Prva i druga borba završile su glatko, s 15-ak bodova razlike prema novom sustavu bodovanja. Treća borba bila je s predstavnikom Engleske, trenutačni paraolimpijskim, svjetskim i europskim prvakom. Borili smo se više puta i ovo mu je prvi put da me pobijedio.

Prvom rundom nisam zadovoljan, bilo je 10:0 u njegovu korist. U posljednjih 15-20 sekundi shvatio sam da nema smisla hvatati ga, nego sam gledao kako nadoknaditi razliku u drugoj rundi, koja je bila tijesna. Krenuo je na mene u posljednjih pet-šest sekundi, pri njegovu vodstvu 14:12, i ja sam napravio zadnji bočni, što je udarac iz okreta.

Rezultat je onda bio 16:14 za mene. Pogledao sam prema semaforu kako bih vidio je li se bodovalo, odnosno jesam li u prednosti, kako bih znao hoću li ga ponovno napasti ili ću ga blokirati. Međutim, ta sekunda oduzela mi je prednost jer je krenuo na mene i došao do rezultata 18:16. Pogodio je oba udarca i borba je završila.

Žao mi je jer bi treća runda, vjerujem, bila izjednačena. Razbio sam mu taktiku i možda bih okrenuo borbu. Šteta, ali to mi je deveta medalja s europskih prvenstava. Ponosan sam.

Imate 15 medalja s velikih natjecanja. Koji biste trenutak izdvojili?

Svaki trenutak ima svoje, ali nijedna se medalja ne može nositi s olimpijskom ili paraolimpijskom, a ja sam osvojio srebro u Tokiju 2021. godine. Ona je level iznad, ipak su Igre svake četiri godine. Sve se mora posložiti na taj dan, stoga mi je ona najdraža.

Uz to bih izdvojio prvi nastup na Europskom prvenstvu 2011. godine, kada sam imao 16 godina i odmah sam osvojio zlato. Naravno, tu je i svjetska medalja. Uvijek se cilja na zlato, ali zapravo to sad više nema veze. Sve mi medalje puno znače.

Ne smijem biti nezadovoljan s obzirom na to da nisam imao ozljede i dugo trajem. Iako nisam prestar, za taekwondo sam u starijoj dobi, a dolaze mlađi momci. No, što su rekla braća Sinković: "Nikad ne otpisujte stare jarce." Iskustvo je na mojoj strani. Prezadovoljan sam.

Rođeni ste bez lijeve podlaktice. Koliko vam je to otežalo život?

U mlađoj dobi to čovjeka više muči psihički nego fizički. Nas je devetero u obitelji: roditelji, četiri sestre, dva brata i ja. Svi su se prema meni odnosili kao da nemam nedostatak. Kada su drugi učili voziti bicikl, role ili plivati, učio sam i ja. Sve mogu. Roditelji su mi najveći uzor. Budem li upola kao oni, znat ću da sam uspio.

Prijatelji i obitelj, koji nemaju nedostatke, često mene zovu za razne poslove koje oni ne mogu obaviti s obje ruke. Ne bih mogao možda samo konobariti, ali kada bih se potrudio, i to bih savladao, haha. U pubertetu mi je to možda malo smetalo, ali to je normalno. Sport mi je pomogao da dobijem na samopouzdanju.

U jednom dijelu života shvatio sam da se ne trebam opterećivati ako na nešto ne mogu utjecati, jer ruka mi zbog toga neće narasti. Mogu se prilagoditi ili odustati od sebe, a to nitko ne smije učiniti. Ponekad zaboravim da nemam ruku.

Obitelj i prijatelji su bili uz vas, često im i pomažete. Jeste li se susreli s predrasudama da vi nešto ne možete?

Toga je uvijek bilo i bit će. Razumljiva mi je ljudska sumnja, ne mislim da jedan čovjek želi drugoga poniziti. Radio sam i pomagao na građevini, često i teške poslove kao što je štemanje, što drugi ne bi mogli jer bi se umorili. Pitali bi me: "Kako ćeš ti to?" Odgovorio bih: "Samo ti mene pusti." Ljudima s invaliditetom treba dati priliku. Tko hoće, uvijek nađe način.

Ako mi je lakše da mi netko drugi nešto napravi, onda ću to i reći. Djeca bi se ponekad znala uplašiti jer roditelji često ne znaju postupiti u takvoj situaciji. Znaju biti znatiželjna, žele pogledati, pa im ja i dopustim ako je roditeljima to u redu. Djeca znaju pitati: "A zašto si se ti takav rodio?" Haha, to je znatiželja, ne misle ništa loše.

Od početka ste u Taekwondo klubu Galeb?

Promijenio sam više klubova. Prve korake sa sedam godina napravio sam u Taekwondo klubu Kocunar, koji je tada bio u osnovnoj školi na Mertojaku. Volio sam gledati akcijske filmove s Bruceom Leejom, Chuckom Norrisom i Jean-Claudeom Van Dammeom.

Bio sam nestašan dječak. Prijatelj me pozvao na trening i jedva sam čekao ići. Nakon tog kratkog perioda, dugo godina trenirao sam u Taekwondo klubu St-Kwan. Spletom okolnosti i odlaskom moga trenera iz kluba prešao sam u Taekwondo klub Galeb, gdje sam više od deset godina.

Dolazite iz obitelji sa sedmero djece. Kako je odrastati uz toliko braće i sestara?

Prekrasno, svakome bih to poželio. Iako je velik raspon među godinama, uvijek smo se družili i držali zajedno, pa tako i danas. Odrastanje je bilo lijepo. Živjeli smo u splitskom kvartu blizu mora, bez tehnoloških pomagala kakva djeca imaju danas. Roditelji su se maksimalno trudili da imamo sve što trebamo. Hvala im na tome. Ne bih bio ovdje da njih nema.

Kada sam bio tinejdžer i kada mi se nije dalo ići na trening dok su prijatelji bili vani, roditelji bi me motivirali, podržavali i isprva plaćali natjecanja, što nije bilo lako s toliko djece. Da živim još 100 godina, ne bih im se mogao odužiti.

Sportaši iz manjih sportova nerijetko se žale na uvjete koje imaju u Hrvatskoj. Jeste li vi zadovoljni onime što vam klub i država omogućavaju da biste se bavili sportom?

Možda je poštapalica, ali uvijek može bolje. Trener u klubu trudi se omogućiti sve što može. Split je sportski grad, a Hrvatska sportska zemlja, jer je fascinantno imati ovakve rezultate na manje od četiri milijuna ljudi. Uvjeti u kojima treniraju svjetski i europski prvaci trebali bi biti bolji. Sramota je da u Splitu nemamo pravu sportsku dvoranu, ali nadam se da će i to biti bolje.

U više ste intervjua isticali kako ste ljuti što zdravi i sportaši s invaliditetom nemaju isti status u društvu. Mislite li još uvijek tako i što vam se ne sviđa?

Olimpijski i paraolimpijski sport su trenutačno po zakonu izjednačeni. U Splitu je situacija dobra, ali možda određeni savezi i gradovi nažalost ne provode tu jednakost.

Ljutit sam prvenstveno bio što Paraolimpijske igre nisu popraćene na televiziji, a Olimpijske jesu. Ljudi bi to trebali vidjeti. Potreban je medijski prostor kako bi se vidjelo koliko se parasportaši prilagođavaju da bi ostvarili rezultate. Primjerice, paraolimpijski sport je u Kini bio drugorazredan. Nikoga nije bilo briga dok se 2008. godine u Pekingu nisu održale Paraolimpijske igre. Tada se probudila svijest o parasportašima.

Naglasio bih i kako sam kroz razgovore s reprezentativcima Srbije i drugih zemalja saznao da je kod njih financiranje sportaša i parasportaša puno bolje. Ne bih želio naglašavati samo novac, već se sportašima na razne načine može izaći u susret. Primjerice, kroz priuštivo stanovanje.

Često se zaboravlja na sportaše kada završe karijeru i prestanu osvajati medalje. Nažalost, tako sam se i ja osjećao nakon Paraolimpijskih igara u Parizu, gdje nisam osvojio medalju, iako ukupno imam 15 medalja. Tko garantira sportašu da će nakon zlata, srebra ili bronce više išta osvojiti? Medalja nije mala stvar, a da ne govorim o njih 15.

Da nisam na ovoj razini, nažalost, bio bih otpisan. Na sportaše se zaboravi kada završe karijeru, a tada bi im se trebalo posvetiti u smislu da oni svoje znanje prenesu na nove generacije.

Uz fantastične uspjehe u taekwondou, završili ste Kineziološki fakultet. Što danas radite, uz bavljenje taekwondoom?

Poput nekolicine drugih sportaša, imam ugovor s Ministarstvom unutarnjih poslova, za koje izvršavamo neke zadaće. Financiram se sportom i rezultatima. Završio sam Kineziološki fakultet, smjer trener za taekwondo. Radio sam kao trener, ali to trenutačno ne radim jer se na ovoj razini moram posvetiti treningu. Nešto mora patiti. Ne znam koliko je dugoročno moguće raditi osam sati u danu i imati dva-tri treninga.

Na zapadnoj obali Splita je ploča posvećena vama i vašoj srebrnoj medalji osvojenoj na Paraolimpijskim igrama u Tokiju. Što vam ona znači?

Ploča mi puno znači. Prije su bile samo za olimpijce, ne i za paraolimpijce. Međutim, izborili smo se da ih i mi dobijemo. Gledam to kao spomenik meni u mom gradu. To je velika stvar, ponosim se. Lijepo mi je vidjeti moje ime pokraj svih tih sportaša. Tko se god sjetio toga, zahvaljujem mu.

Imate 31 godinu. Je li prerano razmišljati o kraju karijere i onome što ćete raditi nakon nje?

Borit ću se dok me zdravlje služi i dok imam volje. Kad me jedno od toga napusti, reći ću da je to to. Znači li mi još jedna titula europskog ili svjetskog prvaka, pa manje-više. No, volio bih ostati zdrav u sportu. Ako vidim da se previše trošim, da su me pojele godine i da više nema smisla, odustat ću. Dok je zdravlja, bit ću tu.

Trenerski posao?

Želim raditi u sportu i napraviti nešto na lokalnoj, državnoj i široj razini za parasport. Volio bih svoje znanje i iskustvo prenijeti na buduće borce. Nadam se da će ih biti puno.