NOVINARKA portala Parents prisjetila se vlastitog iskustva vršnjačkog nasilja iz sedmog razreda, koje je, kako piše, ostavilo trag i desetljećima kasnije. Sve je počelo kao nesporazum s prijateljicama, a preraslo u ismijavanje, širenje glasina, izolaciju i uvredljive poruke. Zbog svega je gotovo tjedan dana izostajala iz škole, dok se zapravo skrivala od svakodnevice koja joj je postala nepodnošljiva.

Iako su se roditelji na kraju obratili školi, a zlostavljačice bile prisiljene ispričati se, bolno iskustvo ostalo joj je urezano u sjećanje. Danas, kao majka djevojčice približno iste dobi, najviše strahuje od toga da bi njezina kći mogla doživjeti slično poniženje ili da se ne bi znala zauzeti za sebe ili druge.

Zato smatra da roditelji s djecom moraju otvoreno razgovarati o svim oblicima vršnjačkog nasilja, od ogovaranja i isključivanja do uloge promatrača i mogućnosti da se i vlastito dijete ponaša nasilno. Kao dobar povod za takve razgovore predlaže zajedničko gledanje filmova.

"Mean Girls" (2004.)

Riječ je o bezvremenskoj priči o srednjoškolskoj hijerarhiji, klanovima i posljedicama ogovaranja. Priču pratimo iz perspektive Cady Heron, tinejdžerice koja se školovala kod kuće i ne poznaje nepisana pravila školskog društvenog poretka.

Isprva se povezuje s "čudacima", ali ne odolijeva prihvaćanju popularnih "Plastičarki". U pokušaju da sruši Reginu George, Cady se i sama postupno pretvara u osobu koja povređuje druge. Film otvara važno pitanje: koliko smo se spremni promijeniti samo da bismo pripadali?

"Wonder" (2017.)

Film se temelji na knjizi R. J. Palacio i prati Auggieja Pullmana, dječaka s drukčijim crtama lica koji prvi put kreće u redovnu školu. Ondje se suočava s pogledima, isključivanjem i zlostavljanjem. Snaga priče leži u promjeni perspektive: događaje pratimo kroz Auggiejeve oči, ali i iz perspektive njegove sestre, prijatelja Jacka i dječaka koji ga zlostavlja, Juliana.

Film djecu uči da gledaju dalje od fizičkih razlika i da se zauzmu za onoga tko je povrijeđen. Istodobno pokazuje da se iza nasilnog ponašanja često kriju nesigurnost i obrasci naučeni kod kuće.

"A Silent Voice" (2016.)

Ovaj snažan anime film posebno je vrijedan za starije tinejdžere i mlade. Radnja prati Shoyu, dječaka koji je u osnovnoj školi zlostavljao gluhu kolegicu Shoko. Ona na kraju prelazi u drugu školu, a Shoya potom i sam postaje izopćenik. Godine koje slijede ostavljaju emocionalne ožiljke na oboma, a Shoya kasnije pokušava pronaći Shoko kako bi se iskupio.

"A Silent Voice" pokazuje da naši postupci mogu imati dugoročne posljedice i da prošlost ne možemo izbrisati, ali možemo preuzeti odgovornost i pokušati biti bolji.

"The Ant Bully" (2006.)

Ako mlađoj djeci želite objasniti "domino-efekt" nasilja, ovo je dobar izbor. Nakon što ga maltretira lokalni nasilnik, a kod kuće se osjeća zanemareno, desetogodišnji Lucas svoju frustraciju iskaljuje na mravinjaku u dvorištu. Mravi ga smanjuju na svoju veličinu i prisiljavaju da živi kao jedan od njih.

Film jasno prikazuje premještenu agresiju, odnosno situaciju u kojoj dijete koje se osjeća nemoćno pokušava ponovno osjetiti kontrolu tako što zlostavlja slabije od sebe. Poruka je jednostavna: prava snaga ne dolazi iz uništavanja, nego iz suradnje i zajedništva.

"Karate Kid" (1984.)

Priča o Danielu LaRussu i danas je aktualna. Daniel je "novi klinac" kojeg na zub uzimaju dečki iz dojoa Cobra Kai, ali njegova priča nije samo priča o borilačkim vještinama. Pod mentorstvom gospodina Miyagija uči da samoobrana nije pitanje sile, nego ravnoteže, samopoštovanja i emocionalne kontrole.

Film pokazuje što se događa kada djecu učimo da je "pobjeda pod svaku cijenu" jedino što vrijedi. Kontrast između toksičnog senseija Kreesea i strpljivog gospodina Miyagija jasno pokazuje koliko odrasli mogu utjecati na djecu.

"Povratak u budućnost" (1985.)

Kad pomislimo na ovaj klasik, najprije nam na pamet padaju DeLorean i fluksni kondenzator. No u svojoj srži, "Povratak u budućnost" priča je o prekidanju generacijskog kruga nasilja. Kada Marty McFly otputuje u 1955. godinu, shvati da njegova oca Georgea maltretira isti čovjek, Biff Tannen, koji ga zastrašuje i 30 godina poslije.

Marty se ne može zauzeti umjesto svog oca, ali mu može dati poticaj da napokon kaže "ne". To je podsjetnik da ne možemo rješavati svaki problem umjesto svoje djece, ali ih možemo osnažiti da se sami suoče sa svojim "Biffovima".