U VRIJEME kad su svi bendovi imali neko ime u množini - Beatles, Rolling Stones, Kinks, Animals, Shadows, itd. - četvorica mladića iz Actona kraj Londona nazvali su se Detours. I onda saznali da već postoji sastav s tim imenom.

Gitarist Pete Townshend i njegov cimer Richard Barnes proveli su cijelu noć smišljajući što blesavija imena, kako im se ne bi opet dogodilo da ga već netko koristi. Prijedlozi su bili The Group, No One, Hair, a na kraju je pobijedio Barnesov The Who.

I već tim imenom, koje i danas zvuči jako originalno, pokazali su da svijet dobiva bend koji će svojom inventivnošću zauvijek promijeniti povijest rocka. Po tome se s njima mogu samo malobrojni natjecati.

Teški rock

Rock'n'roll je započeo bučno i buka je postala njegov sinonim. Britanski sastavi dodali su još snažniji zvuk, ali prvu pravu buku u rock glazbu donijeli su The Who. Bilo je to donekle iznuđeno i samom njihovom postavom - za razliku od svih drugih tadašnjih grupa, oni su imali tek jednog gitarista. U sviračkom smislu, oni su bili prvi rock power trio, a u takvim grupama da ne biste zvučali malo prazno morate imati razigranu ritam sekciju te bučnu gitaru. Imajte u vidu da tadašnja gitarska pojačala nemaju više od 50 wata.

Townshend je bio prvi rock gitarist koji je uveo i cijeli niz vizualnih trikova, poput okidanja tona rukom u stilu vjetrenjače (što je stvaralo još veću buku), "grebanjem" žica o stalak mikrofona, pa i razbijanje instrumenta na kraju.

Nakon što su sve to najavili još 1964. prvim singlom Can't Explain, sljedeće su godine The Who izdali pjesmu My Generation. Harmonija je svedena na minimum od dva akorda (pri čemu drugi zapravo i nije akord nego tek ton F), ali zato prvi put u rocku imamo Entwistleovo soliranje na basu, dok istodobno Keith Moon praktički sve vrijeme solira na bubnjevima. Roger Daltrey pjeva zamuckujući, osobito na "Why don't you ffff...ade away", što je u to vrijeme izazivalo dosta zabrinutih pogleda. 

Ako vas nešto u toj pojavi podsjeća na Led Zeppelin, niste sasvim promašili. Ako ništa drugo, Entwistle im je i smislio ime.

Više od desetljeća kasnije ove su se pjesme rado sjećali i punkeri, inače neskloni bilo kakvoj rock tradiciji.  

Boemska rapsodija

Sve pop, rock, jazz, narodne i slične pjesme odlikuje ponavljanje. Kitica, pripjev (uz eventualni predpripjev) pjevaju se barem po dvaput. Istina, ozbiljna glazba 20. stoljeća već teži raskidu s tom tradicijom, ali to je ostalo daleko od šire publike.

Kad su 11. prosinca 1968. Rolling Stones upriličili svoj show Rock'n'Roll Circus, The Who su odlučili nastupiti s prilično jedinstvenom pjesmom A Quick One (While He's Away). Ona je najviše podsjećala na formu koja se još od 18. stoljeća zvala potpourri (danas je češći naziv medley), gdje se u kontinuitetu pjevaju djelovi različitih pjesama. No, ovdje se ne radi o mješavini već postojećih pjesama, nego o vrlo originalnoj skladbi koja teče u jednom smjeru. 

Nažalost, snimka showa sve donedavno nije bila objavljena, jer su Stonesi bili (opravdano) nezadovoljni svojim nastupom (kojega je definitivno pokvario u vremenu i prostoru izgubljeni Brian Jones). Retrospektivno gledano, The Who su ostavili najbolji dojam.

John Lennon, koji je također nastupio, brzo je uhvatio ideju i pretočio je u prekrasnu Happiness is a Warm Gun, skladbu od četiri neovisne kompozicije. Sličnu ćete ideju (i to inspiriranu Lennonom) prepoznati i u maestralnoj Paranoid Android od Radioheada. 

Naravno, prva pjesma koja će mnogima pasti na pamet kao skup nekoliko različitih pjesama jest legendarna Bohemian Rhapsody od Queena. Ona je samo do savršenstva dovela ideju koju su prvi iznijeli The Who. 

Rock opera

Estetika The Who razvijala se kao i u cijelom rocku - počeli su s minimalističkom harmonijom, da bi onda pod utjecajem klasične glazbe gradili sve kompleksniju glazbu. Sredinom šezdesetih, pod velikim utjecajem Beatlesa, razvio se i baroque pop, što će uskoro iznjedriti i takozvani sympho rock. 

The Who su opet krenuli svojim originalnim putem, kojega su nagovijestili i u netom spomenutoj A Quick One: odlučili su kao novu glazbenu formu stvoriti rock operu.

1969. godine izdali su album Tommy kojega se trebalo slušati kao niz arija povezanih istom pričom. Koja je sama po sebi bila, iskreno govoreći, dosta nebulozna: dječak Tommy živi sam s mamom u vrijeme rata, saznaje da mu je otac poginuo, mama se preudaje, ali tata se vraća živ, pa ga mama i njezin novi muž ubijaju pred očima dječaka, kojemu kažu da nije ništa vidio ni čuo te dečko postaje gluhonijemi slijepac, kojemu, kad odraste, jako dobro ide s fliperima i postaje nekakav Mesija.

No, s glazbene je strane album bio puno kvalitetniji - a 1975. snimljen je i istoimeni film, kojega (unaprijed upozoravam), treba prije svega slušati. Nastupaju i Tina Turner, Eric Clapton te u ovoj izvrsnoj Pinball Wizard Elton John. 

Synthy-rock

Kad su se 1960-ih masovnije pojavili sintisajzeri, odmah su ih počeli koristiti razni jazz i rock glazbenici. Ali kod svih njih je sintisajzer bio tek jedan od instrumenata, više kao dodatak zvučnoj paleti. Doduše, neki su stvarali i čisto sintisajzersku glazbu, ali više eksperimentalno, bez pokušaja da se dopadnu široj publici, npr. George Harrisonov Electronic Sound iz 1969.

Pete Townshend je iste te godine počeo s eksperimentalnim albumom Lighthouse na kojemu je želio zvuk utemeljiti upravo na sintisajzeru.

Projekt je zbog svoje zamršenosti i ezoteričnosti napušten, ali je 1971. nastao jedan od najznačajnijih rock albuma svih vremena Who's Next. Townshend je bio opčinjen duhovnim učenjem Meher Babe, ali i minimalističkom elektronskom glazbom Terry Rileya te je tako nastala pjesma Baba O'Riley, s kojom započinje i album. Ako poslušate Rileyev album A Rainbow in a Curved Air, odmah ćete prepoznati što je to utjecalo na Townshenda.

Na rock scenu definitivno je stupila nova ideja, a kad su se godinu dana kasnije pojavili Roxy Music - a istodobno i krautrock bendovi - pandorina škrinja elektronske glazbe već je bila nepovratno otvorena.

Jedna od pjesama koja i danas zvuči moćno i moderno. A vi je svakako pamtite iz ne tako davne vrlo popularne serije CSI. 

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.

Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.