Foto: Index

"ZNAŠ šta ću vam reć svima skupa, jebite se vi i vaša Hrvatska, svi vi, novinari, branitelji, od vrha pa do dole, od predsjednice do zadnjeg šupka koji šuti u ovoj zemlji i kopa po kontejneru, jebite se svi skupa, ja se u ovo sranje od zemlje više ne vraćam!", riječi su to zadnjeg mladića koji je poljubio uplakane roditelje i ušao u zadnji autobus na osječkom autobusnom kolodvoru minut prije 15. sati, zadnjem od njih četiri koji su u koloni napustili kolodvor samo tog dana, a peti im se pridružio u Slatini. Četiri autobusa samo danas, gorko je primjetio jedan od vozača „Čazmatransa“ koji nije mogao suspregnuti suze, u jednom od takvih prošli tjedan bila je njegova kći, cura koju je školovao otkidajući od usta, cura netom diplomirala kroatistiku i našla zaposlenje u Munchenu kao konobarica.

Cijeli naraštaj bježi iz najbogatije ravnice

Četiri autobusa sa dvjestotinjak mladih ljudi samo danas, četiri autobusa u srijedu, po četiri autobusa svaki tjedan i tako već čitav mjesec. I tako već šest mjeseci uzastopno. 20. 000 mladih ljudi napustilo je Slavoniju samo u proteklih pola godine i to ako ne računamo još toliko koliko je otišlo na sezonu po Jadranu, da čiste tuđe plahte i budu sluge plaćene ispod minimuma državne razine. Cijeli jedan naraštaj otišao je iz najbogatije ravnice koja je mogla hraniti cijelu Hrvatsku, naravno da ne postoji čovjek po imenu Todorić i da nije postojao čovjek po imenu Tuđman koji mu je sve to omogućio.

Uplakani ljudi na kolodvoru ne kriju očaj. Sve su to bili bogati i imućni Slavonci koji su živjeli od zemlje na svojim imanjima koja se protežu kilometrima daleko. Njihovi sinovi i kćeri putuju u Stuttgart i polovica od njih pojma nema kamo idu i što će raditi. Čuli su od zemljaka da nije teško pronaći posao u restoranima ili na gradilištima, Nijemci ne žele raditi tako fizički teške, ponižavajuće i slabo plaćene poslove. Kažu, oni što su gore da ih čak ni izbjeglice iz Sirije ne prihvaćaju ali momci fakultetski obrazovani iz Slavonije ipak da. Jebiga, djeca su to koja su navikla raditi, rade cijeli svoj život i ne pitaju za znoj, suze ili plaću.

Zagrljaji, suze, psovke

Dobra su to djeca, napominje jedan otac i rida kao malo dijete. Split je još jedna od destinacija te djece, Split je grad u kojem mladost više voli imati deset kuna „užicanih“ u bake ili djeda nego po suncu, desetak sati odrađivati smjenu po kafićima. Split je grad u kojem su konobari plaćeni dvije – do tri tisuće kuna i nemaju slobodan dan. Split je grad u kojem se barem iza posla okupaš, a ima i zgodnih cura. Draže mi je da mi je dijete u Hrvatskoj nego u Njemačkoj, lakše je nekako, drugačiji je osjećaj, govori jedna majka kojoj je sin završio Ekonomski fakultet i sada odlazi u Makarsku da radi na plaži kao dodatni konobar koji će među gostima hotela iznajmljivati ležaljke i nositi koktele. Lani je pola plaće slao nama jer smo bili doslovno gladni, da nema njega ne bi preživjeli godinu s režijama i ovrhama.

Zagrljaji, suze, psovke.

I tako svaki četvrtak i svaku subotu u 15. sati na osječkom kolodvoru. Egzodus.

Nitko osim novinara ne dolazi na te tužne ispraćaje, nitko osim roditelja, uplakanih cura i najbližih. Nitko. Branitelji nisu razapeli svoj šator, Bujanec nije pozvao u svoju emisiju nikoga od roditelja, kao ni novi glavni urednik HTV-a, Ruža Tomašić ima pametnija posla da prijeti i izbacuje iz zemlje i ono malo Srba što je ostalo u njoj, Kolinda Grabar – Kitarović je zabavljena zviždanjem kao i Premijer koji je na jučerašnjem sastanku sa novinarima uz Župana Ževrnju (koji inače gradi arhiv županije za još stotinjak uhljeba) zajedno s policijom RH pretresao iste tražeći transparente i zviždaljke, nismo vidjeli ni Tomislava Karamarka koji je trabunjao nešto prije izbora o hitnom zaustavljanju odlaska mladih iz zemlje i na koncu nismo vidjeli ni Zorana Milanovića koji je propao u zemlju kao ni Baldasara koji žurno zapošljava sve što se zaposliti još može i usput napominje da mu je jebiga 47 tisuća kuna plaće previše da bi mogao popratiti višak ili manjak jer se to mijenja iz dana u dan. Ukratko nismo na kolodvoru vidjeli nikog od tih velikih domoljuba, rodoljuba, pizdi materinih u kockastim dresovima, Ćire Blaževića koji reklamira kobasice, stotinjak tisuća idiota koji naseljavaju društvene mreže i portale i groze se svima koji mrze sve hrvatsko.

I odlaze zaista ako je vjerovati momku koji je zadnji ušao u autobus svi oni koji mrze vašu Hrvatsku. Napokon ste uspjeli. Svi vi zajapurene Hrvatine koji živite dobro, a ne radite ništa, svi vi koji naseljavate birokraciju ili nezasluženo primate penzije, svi vi ukratko koji po cijeli božji dan samo pljujete one koji mrze vas i vašu Hrvatsku iz dna duše. Napokon ste uspjeli, barem što se Slavonije tiče. Oni koji je toliko mrze napokon su je odlučili i napustiti i odjebati vas sve jednom za uvijek.

Što je s nama koji ostajemo?

No što je s nama? Što je s nama koji ostajemo? Što je s nama koji je po vama toliko mrze da ostaju u njoj i rade primajući trećinu zarađenog da bi se dvije trećine odvojile za vas koji je toliko volite?

Što je s nama koji samo možemo sanjati da negdje odemo i da vas kao momak koji je zadnji ušao u autobus lijepo s vrata pošaljemo u tri pičke materine?

Mi smo oni na koje računate. Oni sa preko četrdeset koji su zaglavili u vašoj dembeliji i vaše su roblje. Mi smo oni koji smo najebali i nemamo ništa i nemamo nigdje doli u grob sa 67. kada više nećemo moći črnčiti za vas idiote. Mi smo oni zaglavljeni, jebiga. Pola od nas će i nakon četiri godine ponovo naivno glasati za neki vaš sličan Most ili kakvu drugu izdajničku pičku materinu, trećina će se ili objesiti ili će se zadužiti do te mjere da će i njihova djeca morati u Njemačku da ne ostanu bez stanova.

Onaj mali dio, onih možda desetak posto u koji spadam i sam ostat će i čekati. Ostat će i čekati dan koji mora jednom svanuti, dan kada će konačno gorjeti kontejneri jer više u njima neće biti ničega jestivoga, dan kada ćete zajedno sa vašim gradonačelnikom bježati iz Banovine, iz grada, iz zemlje.

Taj dan će doći jer i krava se sruši kada je izmuzete do umiranja, a ne dajete joj jesti. Taj dan mora doći, a tada ja neću biti otac koji nariče i maše svom djetetu u autobusu za Stuttgart.

Ja ću biti onaj s palicom koji će vas čekati ispred!

Ivo Anić/tačno.net

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala