Foto: Instagram/123rf

IZA svakog iskustva postoji priča s kojom bi se mogli poistovjetiti mnogi, a ovo je priča s kojom će se, vjerujemo, poistovjetiti mnoge mame. Priča je to o dolasku kući sa svojim novorođenčetom i publikom koju majka želi jedno vrijeme zadržati iza zatvorenih vrata. No što kada publika ne želi ni čuti da nije dobrodošla? Tko je onda u pravu - mama koja ih ne želi ili oni koji silno žele postati dio čarobnog trenutka jedne nove obitelji.

"Ja sam naučila na teži način, a sljedeći put naša će vrata ostati zaključana barem tjedan dana. I nema šanse da ikoga pustimo blizu. Ma koliko god oni navaljivali.", napisala je blogerica Laura Grace Weldon, poznatija kao Geek Mom. 

"Nisam od onih koje ljubomorno skrivaju svoju obitelj, štoviše. Živimo u istoj kući s mojom svekrvom i šogorom, puno toga radimo zajedno i doista smo jedna velika sretna obitelj. Moja djeca, šogorova djeca, baka - svi se jako dobro slažemo, ali jedno više nikada neću ponoviti. Nikada više neću pustiti nikoga ni blizu svoje bebe. Po meni, prvih tjedan dana rodbina nema što tražiti. Prvih tjedan dana moraju biti rezervirani samo za najužu obitelj, no to sam, nažalost, naučila prekasno.

>>>Bebama je pusa nekad doslovno pitanje života i smrti<<<

Tri dana nakon rođenja našeg najmlađeg djeteta nazvala je suprugova još uvijek prilično vitalna i tvrdoglava baka i rekla da ona stiže. I točka. Tu nije bilo pogovora niti dogovora. Ona stiže i ona je stigla. Već je s vrata zapikirala pogled na moju malu mrvicu i bez imalo srama inzistirala da ga preuzme. Ni snašla se nisam, a ona je već stisnula poljubac u njegov obraz i krenula ga nanašati po stanu. Parfem koji je nosila bio je previše i za mene, a očito i za mog sina koji je automatski počeo plakati tako naglo otrgnut od svoje mame. Mame koja je u tom trenutku bila shrvana osjećajima, premorena i daleko od osobe željne društva. Prvi dani s bebom trebali bi biti samo naši, da se povežemo, da uživamo polako jedni u drugima, a ne da proživljavamo ovakve trenutke.

Moje inzistiranje da mi ga vrati, moj molećiv pogled i sve veći bijes koji je počeo buktati u meni nisu je odvratili od njene lopovske namjere. Moj sin je plakao sve jače i jače, a ona je sa smiješkom ignorirala sve to.

"Ma ja znam s bebama", uvjeravala me. Ali nije me uvjerila. Pogotovo nakon što ga je podigla i prislonila na svoje rame, njegovom golom kožom na svoju bižuteriju oko vrata. I nije se smela čak ni kada je njegov plač postao toliko glasan, bolan. Čisti mu se očaj mogao čuti u plaču.

Dlake su mi se naježile na cijelom tijelu, usta sam razjapila u tihoj želji da mi ga vrati. Odmah!

Nikada prije nisam doživjela takvu gotovo animalnu, iskonsku reakciju zbog koje sam u tom trenutku izgledala kao ranjena medvjedica kojoj pokušavaju oteti njeno nejako mladunče. 

Poludjela sam, i, iako sam možda mogla odglumiti nježniju reakciju, jednostavno se nisam mogla kontrolirati. Čudim se i tim riječima koje su izašle iz mene jer sam u tom trenutku komotno mogla početi zavijati baš kao ranjena medvjedica.

>>>Osobe koje će vas najviše živcirati nakon poroda<<<

"Vrati mi ga iste sekunde", zaurlala sam na baku koja me još od prvog spoja s njenim unukom, danas mojim suprugom, smatrala nježnim i blagim bićem. Krhkom ženom koja je u tom trenutku s tolikim bijesom zaurlala na nju.

Možda jesam mogla reagirati blaže, ali u tom trenutku moji hormoni, moje opće stanje i cijela ta situacija za mene su jednostavno bili previše.

Da je mogla malo bolje pročitati moj pogled, mogla je shvatiti da se spremam doslovno zaskočiti je i zariti svoje zube u nju. Baš poput životinje koja djeluje instinktivno i divlje u želji da zaštiti svoje mladunče. 

U sekundi njene preneraženosti uspjela sam joj oteti svoje dijete i pobjeći u kupaonu, gdje je iza zatvorenih vrata adrenalin još uvijek divljao u meni.

Znala sam u tom trenutku da sam mogla i trebala reagirati drugačije, ali - ruku na srce - trebala je i ona. Ja si nisam mogla pomoći. Ma zapravo, nisam si ni željela pomoći jer nisam ni željela da nam dođe u posjet. Barem ne prvih tjedan dana. Barem ne onoliko dugo koliko mama želi.

Možda to s moralne strane nije potpuno u redu, ali ako mama izričito kaže da ne želi nikoga blizu svoje bebe, to je pravo svake mame koje se mora poštivati. I tu nije riječ ni o tradiciji, ni o moralu, ni o ljubavi i privrženosti, već samo o tome da se poštiva želja roditelja - kakva god ona bila.

Toliko prava jedna mama valjda ima."