Francuski brioš: Kratka povijest popularnog slatkog kruha
BRIOŠ je vrsta francuskog kruha poznatog po bogatom, blago slatkom okusu i nježnoj, prozračnoj teksturi. Priprema se od kombinacije brašna, jaja, maslaca i svježeg kvasca. Ono što ga posebno izdvaja od tradicionalnog kruha jest visok sadržaj maslaca i jaja.
Brioš, kao i kroasani, pripada u skupinu pekarskih proizvoda koje Francuzi nazivaju viennoiseries, što u prijevodu s francuskog znači bečki specijaliteti. Dok većina Francuza viennoiseries smatra jutarnjim poslasticama, brioš je iznimka koja se rado konzumira tijekom cijelog dana, pa i kao dio ručka ili večere. Posebno je omiljen kao međuobrok koji djeca često jedu na putu kući nakon škole.
Dolazi u raznim oblicima, veličinama i okusima te se često puni slanim i slatkim nadjevima. Slani nadjevi mogu uključivati sastojke poput goveđeg filea, kobasica ili guščje jetre, dok slatki nadjevi često sadrže svježe voće, kremu od vanilije ili razne džemove.
Malo povijesti
Kao i kod mnogih drugih francuskih jela i pića, uključujući kroasan i šampanjac, povijest brioša je obavijena mitovima. Legenda kaže da ga je Marija Antoaneta donijela iz Austrije. Međutim, brioš je bio dio francuske kulinarske tradicije stoljećima prije njezine vladavine. Prvi put se spominje u tekstu iz početka 15. stoljeća, a vjerojatno potječe iz Normandije.
Kasnije se proširio na druge regije Francuske kao specijalitet koji se priprema za Uskrs, a ponekad i za druge vjerske ili obiteljske prigode.
Isprva je bio oblikovan u jednostavne štruce s gustim tijestom koje se razlikovalo od laganih brioša današnjice. Prema nekim izvorima, ovi rani brioši obično su pravljeni s kvascem od kiselog tijesta i nisu sadržavali šećer, koji je dodan tek kasnije, kada je postao široko dostupan.
Tijekom vladavine Louisa XIV pekari su počeli proizvoditi brioše s većim udjelom maslaca, što je rezultiralo bogatijim i raskošnijim kruhom. Maslac je tada bio luksuz, tako da ova prilagodba odražava rastuću aristokratsku potražnju za gurmanskim pekarskim specijalitetima.
Brioche parisienne (pariški brioš) populariziran je u 18. stoljeću, s prvim receptom koji se pojavio oko 1742. godine. Pariška verzija rezultirala je lakšim briošem, zahvaljujući upotrebi svježeg kvasca umjesto kvasca od kiselog tijesta. Često se naziva brioche à tête (brioš u obliku glave) zbog svog specifičnog oblika.
Tek tijekom 19. stoljeća, s usponom pekarske profesije, brioš se proširio po cijeloj Francuskoj. Na jugu zemlje često je aromatiziran esencijom narančinog cvijeta i vanilijom te oblikovan u pletenicu ili manje okruglice. I dalje je popularan tijekom uskrsne sezone i na vjenčanjima.
U Europi postoje slične poslastice, poput njemačkog Hefezopfa ili istočnoeuropske babke. Postoji sličnost između brioša i challaha, tradicionalnog židovskog kruha, ali glavna razlika je u tome što challah ne sadrži maslac.
Za detaljan recept brioš kruha posjetite ovu poveznicu. Premažite ga maslacem, pekmezom ili medom i uživajte!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati