BOKSAČKE rukavice i kuhače, vreća za udaranje i lonci, sportski i kulinarski uspjesi. Na prvu pomalo nespojiva kombinacija koja najbolje opisuje mladog Enrica Krluka, profesionalnog boksača i chefa.

Galerija

Od kuhače do boksačkih rukavica 

Vodičanin Enrico (24) spojio je dvije dječačke ljubavi unatoč svim izazovima s kojim se susreće na putu s dvije profesionalne karijere. No za njega, kaže nam, to nije izazov, već način života koji ga ispunjava. I to od malih nogu. U svijet borilačkih sportova ušao je već s deset godina, a prvi put je oca zatražio da ga odvede na trening upravo ispred televizora. 

"Otac je volio pratiti borilačke sportove što je prenio na mene i braću. Jedna od najdražih sjećanja iz djetinjstva su mi borbe Mirka Filipovića, koje smo svi zajedno pratili i vjerno navijali. Dizali bismo se u četiri ujutro samo da možemo gledati borbu. Tada sam poželio ući u taj svijet. 

Prvo sam krenuo s taekwondoom, pa kickboxom, a sad se profesionalno bavim boksom u poluteškoj kategoriji. Najveća podrška nam je bio otac, a mojim koracima su sada krenula još dvojica braće. Uz borilačke vještine, igrao sam i nogomet. Volio sam ga jer je timski sport, ali spletom okolnosti prestao sam igrati", priča nam.

Od malih nogu sam kroz obiteljski posao naučen disciplini

Enrico i njegov brat blizanac Vittorio najstariji su sinovi obitelji Krluk koja broji čak devetero djece, i to sve redom muške pa se često šale kako otac "ne zna" napraviti curicu. Ugostiteljstvo i kuhinja mu nisu bili ljubav na prvi pogled već ga je to, kako kaže, "sljedovalo" s obzirom na to da su roditelji vlasnici restorana u Karmelskim dvorima već deset godina. 

"Od malih nogu smo kroz obiteljski posao i tradiciju naučeni radu i disciplini. U početku, kao srednjoškolac, nisam bio oduševljen konobarenjem, ali sam morao preuzeti taj dio odgovornosti. U najljepšim godinama djetinjstva sam se morao odmah uozbiljiti jer financijski nismo mogli drugačije. Radio sam i pomagao svako ljeto svojima pa se s tim rodila želja da unaprijedim poslovanje. 

Na poziv sommeliera Branimira Vukšića iz restorana Pelegrini otišao sam na prvi Chef's stage, gdje sam vidio drugačiji način rada i kako unaprijedit naše poslovanje. Tada sam počeo razmišljati o domaćim proizvodima i kako za finiji restoran moram promijeniti i glazbu, prijem u restoran. A sve to sam naučio od Brane", objašnjava Enrico. 

Ponekad je želja za uspjehom bitnija od talenta

Sa 17 godina po prvi put je dao istinsku priliku ugostiteljstvu i počeo uživati, a iste godine osvojio je prvo prvenstvo u kickboxu. Juniorski je prvak Hrvatske u full i light contactu, nakon čega je prešao na boks te je krenuo nastupati za Boksački klub Torcidu i osvojio 1. hrvatsku boksačku ligu, a zatim se okrenuo profesionalnom putu.

"Otkad treniram dobio sam velike batine u ringu, ali nisam odustajao. Upravo me ta želja gurala da idem naprijed, zato uvijek kažem kako je želja veća od talenta. Zadnje atome snage sam davao na treninzima. Dizao sam se jutrima u 6 sati i trčao prije škole, nakon škole sam išao pomoći roditeljima, a navečer sam bio na treningu. 

Ni sada ne posustajem, iako puno radim jer je sezona i dalje moram ostavljati vremena za treninge jer kondicija ne smije patiti kako bi se na zimu mogao spreman vratiti u ring. Imao sam želju otvoriti i prvi boksački klub u županiji, kako bi mlade maknuo s ceste, ali tu sam naišao na probleme s uvjetima. Nikako nismo mogli dobiti termin u dvorani i zbog toga mi je i sada žao."

Od staža u Michelinovom restoranu do otvorenja vlastitog na Kapriju

Kroz sport je shvatio koliko mu je prehrana bitan segment u uspjehu, a kako mu je mama u kuhinji, nastavio se educirati u tom smjeru. Edukacije, rad i želja dovele su ga do znanja pa se kao sljedeći korak nametnuo vlastiti restoran Capri na otoku Kaprije. 

"Jedno od najznačajnijih iskustava u kuhinji svakako je ono na Gran Canari, jednom od španjolskih Kanarskih otoka. U restoranu Muxgo, koji ima zelenu Michelinovu zvjezdicu, puno sam naučio od chefa Borja Marrera. Ondje sam stažirao dva mjeseca i stekao brutalno iskustvo", prisjetio se.

 Tijekom boravka na Kanarskom otočju priča nam kako je i ondje pronašao vremena za boks.

"Kako sam radio dvokratno, poklopila se lijepa sportsko-kulinarska priča. Tražio sam prostor gdje bih mogao trenirati i spletom okolnosti sam završio u kampu gdje trenira poznati venezuelanski boksač Albert Ramirez. 

Ja sam došao s rukavicama, gumicom za zube i tenisicama za trčanje i očekivao da radim sparing. Samo nisam očekivao da će to bit Ramirez, koji je bio 14. na ljestvici, a ja sam tada bio tek 400. Nije mi bilo svejedno. Odradili smo šest rudni, on je bio na završnim pripremama i spremao se za borca sličnog meni. Nekako se sve poklopilo. Bio sam zadovoljan jer nisam dobio batine. 

Trening je završio u 18:30 i onda sam imao pola sata punog sprinta kako bih stigao na smjenu u 19 sati i raditi večernji servis. Ramirezov trener je bio oduševljen pa sam ostatak boravka na otoku mogao trenirati u kampu, što mi je donijelo puno iskustva, ali i poznanstava."

Sportsko-kulinarska pitalica 

U kuhinji, kaže, kako najviše voli spremati topla i hladna predjela jer se tada može poigrati sa sastojcima, začinima i načinu serviranja. Od chefa Marrera najviše je naučio kako u potpunosti iskoristiti jednu namirnicu i sve njezine blagodati, a njegov savjet za sve ljubitelje kuhanja je: 

"Nemojte bacati hranu. Iskoristite namirnice koje su vam u frižideru pred istekom trajanja. Poigrajte se i probajte nešto novo. Što se tiče nekog konkretnog savjeta, meni je najzanimljivije bilo to da se rižoto ne miješa kuhačom. Nju zaboravite, sve se miješa zapravo mrdanjem lonca, iako postoji tehnika, kod kuće možemo i bez toga uz mrdanje lonca promiješati rižoto."

Kako je njegov život uz ubitačan tempo isprepleten sportom i kuhanjem pitali smo ga koje bi jelo pripremio za svojeg najtežeg protivnika u ringu i zašto te da mora birati između osvajanja svjetskog prvenstva u boksu ili Michelinove zvjezdice, što bi izabrao? 

"Uh, zanimljivo, protivniku bih spremio neku težu opciju jela. Možda pašticadu od tune pa kad to pojede da ga uhvati teška fjaka i da mora ići leći. Nakon tako teške hrane moraš odmoriti, inače nećeš moći funkcionirati. 

Drugo pitanje mi je dosta lakše i to bi definitivno bila titula u boksu. To je nešto što svi sanjamo, a malo tko postigne. Bitna je mi je i uspješnost restorana, ali više se volim držati naše mediteranske hrane i porcija. Mislim da naši gosti nisu naviknuli na male porcije koje nude Michelinovi restorani i ja se ne vidim u tom načinu poslovanja", kazao nam je Enrico. 

Nakon kulinarske sezone Enrica očekuje edukacija u Tokiju za sushi majstore, gdje godišnje primaju tek osam polaznika, a na zimu se vraća u ring. Dok drugi na to gledaju kao nemoguću misiju, odnosno zahtjevan raspored, Enrico je tek slegnuo ramenima i kazao kako se takve prilike u životu ne propuštaju.