PJEGAVI je zelembać, s izuzetkom beznogog guštera Blavora (Pseudopus apodus  Pallas, 1775), najveći europski gušter. 

 

 

Pjegavi zelembać naseljava čitav Pirenejski poluotok (uključujući i brojne otoke u blizini obale), osim obale Kantabrije i okolnih planina na samom sjeveru Španjolske. U Francuskoj naseljava južne mediteranske dijelove, a postoji i nekoliko izoliranih populacija duž atlantske obale. U Italiji ga nalazimo isključivo u obalnom dijelu Ligurije, na samom sjeverozapadu zemlje.

 

 

Pjegavi zelembać je impresivan gušter, koji normalno doseže duljinu 55-60 cm (mužjaci), odnosno 45-50 cm (ženke), od čega 2/3 otpada na rep. Dokumentirani su i kapitalni primjerci mužjaka duljine čak 90 cm! 

 

Životni vijek prilično je dug, kada ga uspoređujemo s većinom ostalih vrsta guštera: često žive 15-17 godina, no ima primjeraka u zarobljeništvu koji su dočekali starost veću od 20 godina.

 

Boja tijela kod ovog guštera mijenja se sa starošću: novoizlegli gušterčići su smeđi s bijelim točkama obrubljenim crnim kolutovima: boje se mijenjaju postepeno i nakon otprilike 1,5 - 2 godine gušteri postaju zeleni s plavim ili ljubičasto-plavim točkama na bokovima. Zelena boja varira od intenzivno zelene kod mužjaka, do maslinasto zelene kod ženki. Jedina iznimka je podvrsta T. l. nevadensis, kod koje odrasli poprimaju sivkastosmeđu do maslinastosmeđu boju sa sivim do sivo-plavim točkama po bokovima. Kod oba spola trbušna strana je bijele do svijetložućkaste boje.

 

 

Prije nego što opišem uvjete držanja u terariju, smatram da je dobro naučiti nešto i o životu ovog guštera u divljini. Uvijek je poželjno što detaljnije poznavati prirodni okoliš vrste koju držimo u terariju, kako bismo što vjernije rekreirali potrebne životne uvjete.

 

Timon lepidus je u većem dijelu svojeg staništa aktivan od veljače do studenog (osim na višim nadmorskim visinama, gdje je period aktivnosti kraći, uglavnom od ožujka do listopada). Zimske mjesece provodi u hibernaciji ili pseudohibernaciji (aktivan je za toplijih dana, čak i zimi), obično u rupama koje je sam iskopao, ili prisvojio od drugih životinja.  

 

Naseljava različite mediteranske krajolike: kamenita ili pjeskovita područja djelomično prerasla makijom, otvorene livade s pokojim stablom ili grmom, kutivirana polja, rijetke šume; zapravo gdjegod postoji dovoljna izloženost sunčevim zrakama koje ovim poklonicima sunca život znače. Ovu vrstu, unutar njenog prirodnog okoliša, nalazimo na različitim nadmorskim visinama: od razine mora pa sve do preko 2000 m (npr. Sierra Nevada, Španjolska).

 

Timon lepidus je primarno terestrijalna (prizemna) vrsta, ali se ponekad može vidjeti kako se vješto penje uz stabla, grmlje ili stijenje: bilo da bi se sunčao, bilo u potrazi za hranom (poznato je da odrasli primjerci znaju pljačkati ptičja gnijezda kako bi se pogostili jajima ili mladim ptićima).

 

Njihova prehrana je izuzetno raznolika i uključuje kukce (uglavnom vrste iz redova Coleoptera, Hymenoptera i Orthoptera), gastropode (različite vrste kopnenih puževa), gmazove (manje guštere i zmije), sisavce (miševe, voluharice, rovke), ptice i njihova jaja, te velik broj raznog voća, bobica i drugog biljnog materijala.

 

Parenje se odvija od ožujka do lipnja, ovisi o klimatskim uvjetima: obično mjesec do dva nakon perioda zimskog mirovanja. Ženke jaja polažu u rupe iskopane pod većim kamenjem ili korijenjem drveća.

 

 

U mediteranskim krajevima s klimom koja je ista ili slična onoj u kojoj pjegavi zelembaći žive (npr. kod nas: Istra, Primorje, Dalmacija) ovi gušteri se mogu čitave godine držati u vanjskim terarijima, dok je u hladnijim, kontinentalnim predjelima unutarnji terarij neophodan, bar veći dio godine (i u kontinentalnom dijelu mogu se držati u vanjskim terarijima od 5.-10. mjeseca). Najbolje ih je smjestiti pojedinačno, iako ih  je u velikim terarijima  (površine dna 1-2 m2) s mnogo mjesta za skrivanje moguće držati u skupinama. Ovo ne treba uzeti kao pravilo jer mogućnost zajedničkog smještaja varira ovisno o temperamentu i karakteru pojedinih životinja. Neki gušteri, čak i mužjaci, mogu biti izuzetno tolerantni prema sustanarima, dok su neki, bez obzira na spol, izuzetno agresivni prema drugima.

 

Važno je imati na umu da su pjegavi zelembaći vrlo brzi, ponekad plašljivi, a ponekad i agresivni gušteri, i po tome se značajno razlikuju od uobičajenih terarijskih guštera-ljubimaca kao što su, npr., bradata agama ili leopard gekon. Nakon što ih smjestimo u terarij  treba biti strpljiv i pustiti ih na miru barem nekoliko tjedana dok se ne priviknu na novi okoliš. Tijekom tog perioda adaptacije vidjet ćemo ih vrlo malo jer će većinu vremena provesti u zaklonu u koji će na najmanji šušanj pobjeći. Jednom kada se adaptiraju, i nauče vas prepoznavati kao osobu koja im donosi hranu (ovo su vrlo inteligentni gušteri), provodit će najveći dio vremena na otvorenom, a većina će naučiti i uzimati hranu iz ruke. Vidio sam jedinke koje su bile toliko pitome, da su ih njihovi vlasnici mogli bezbrižno nositi na ramenu dok su obavljali kućanske poslove, ali to je više izuzetak nego pravilo. 

 

U ovome članku neću opisivati tehnike izrade vanjskog terarija, jer je to preopširna tema, već ću opisati uvjete držanja u unutarnjem (kućnom) terariju:

 

Minimalna veličina za jednu odraslu jedinku je 100 X 50 X 50 cm, ali obzirom da su to vrlo aktivne životinje preporučio bih terarij od barem 120 X 50 X 60 cm. Ventilacija je u terariju vrlo važna, pa je dobro uključiti što je više moguće ventilacijskih otvora: idealno bi bilo po dva otvora (gornji i donji) na bočnim stranama, i ventilacijski panel od barem 25% površine poklopca terarija. 

 

Za podlogu najviše volim koristiti mješavinu pijeska i šljunka (što je najsličnije tlu u njihovom prirodnom okolišu), iako se jednako uspješno mogu primijeniti i treset, vrtna zemlja ili mješavina svega navedenog. Umjetne podloge kao što su tepisoni (umjetna trava) ili novine ne bih preporučio jer ova vrsta ima psihološku potrebu za kopanjem, pa im treba osigurati barem 5 cm supstrata po kojem mogu rovati.

 

Rasvjeta zadovoljavajuće kvalitete i intenziteta je izuzetno bitna za ove heliofilne guštere. Daleko najbolja i najefikasnija rasvjetna tijela su metal-halogene lampe (HQI, HSI, CDI) s temperaturom svjetla između 3000 i 4000K (dakle topliji dio spektra, sličan podnevnom suncu). Na terarij preporučene veličine dovoljno je staviti dvije metal-halogene svjetiljke od 70W ili, još bolje, jednu od 150W i jednu od 70W. Slabija alternativa su fluorescentne cijevi, u kojem slučaju treba upotrijebiti barem 4 kvalitetne lampe (poželjno T5 koje imaju jači intenzitet u odnosu na klasične T8), i to 2 obične "daylight" lampe i dvije u toplijem dijelu spektra (npr. Osramov Lumilux DeLuxe s odličnim CRI od 98).

 

Najbolja lampa za grijanje (hot spot) je obična halogena reflektorska žarulja takve snage i tako postavljena da na mjestu za "sunčanje" daje temperaturu od 40-45°C (obično su dovoljne žarulje snage 50-75W). Hladniji dio terarija treba imati temperaturu između 23 i 28°C, dok se noćne temperature smiju spustiti na 18-23°C. Temperature i fotoperiod u terariju  trebaju, što je moguće vjernije, slijediti onaj u prirodnom okolišu T. lepidus-a.

 

Poželjno je uključiti i lampu koja emitira zračenje u UVB dijelu spektra (bilo UVB fluorescentnu cijev, bilo neku od naprednijih, specijaliziranih metal-halogenih lampi ili lampi sa stlačenim živinim parama), ali to uz pravilno suplementiranje hrane kvalitetnim mineralno-vitaminskim dodatkom (kalcij i vitamin D3 su apsolutno neophodni), nije obavezno.

 

Što se tiče unutarnjeg uređenja, možete upotrijebiti različito granje, kamenje ili umjetne pozadine: najbitnije je kreirati zanimljiv i stimulirajući okoliš koji će ove inteligentne i aktivne životinje moći istraživati, loviti plijen i sakrivati se u njemu (mjesta za skrivanje su obavezna). Ako kao dekoraciju želite upotrijebiti bilje, toplo vam preporučam sintetičke imitacije, jer niti jedna prava biljka neće izdržati aktivnost živahnih stanara dulje od tjedan-dva.

 

Posuda sa svježom vodom mora uvijek biti dostupna (vodu je potrebno mijenjati barem jednom dnevno). U terarij možemo staviti i posudu za hranjenje i životinje će ubrzo naučiti da je to mjesto na kojem mogu očekivati obrok, pa će, čim vas ugledaju, otrčati na to mjesto u nadi da ćete im ubaciti koji ukusan zalogaj.

 

T. lepidus je pretežno insektojedna vrsta guštera. Mladunce možemo hraniti uobičajenim vrstama kultiviranih kukaca (mali cvrčci, žohari, ličinke brašnara) ili najrazličitijim kukcima ulovljenim na livadi podalje od prometnica i poljoprivrednih površina. Hranu im dajemo svaki dan u količini koju mogu konzumirati odmah. Odrasle je dovoljno hraniti svaka dva- tri dana krupnijim kukcima (najpraktičniji su žohari Blaptica dubia i ličinke Zophobas morio). Dva do tri puta mjesečno možemo im dati i miševe odgovarajuće veličine. S miševima ne treba pretjerivati jer su vrlo kalorični, pa životinje mogu postati pretile što izaziva niz zdravstvenih problema i drastično kraći životni vijek. Jednom tjedno na tanjuriću im možemo ponuditi razno voće (grožđe, borovnice, maline, kupine, jagode, sjeckanu bananu i sl.) ili sezonsko samoniklo bilje – osobito vole maslačkove cvjetove i lišće od trputca, djeteline i lišće maslačka. Hranu je potrebno suplementirati kvalitetnim mineralno-vitaminskim dodatkom koji sadrži visoke udjele kalcija u formi kalcij-karbonata i vitamina D3. Hranu mladuncima do 6 mjeseci starosti suplementiramo svakodnevno,dok je odraslima dovoljno 2 puta tjedno. Izuzetak su gravidne ženke koje osim svakodnevnog mineralno-vitaminskog dodatka u hrani trebaju imati dostupan kalcij u svako doba.

 

Kao i svi gmazovi kontinentalnog pojasa i T. lepidus provodi nepovoljno razdoblje (zimu) u stanju hibernacije ili pseudohibernacije (brumacije). U zarobljeništvu im nije nužno osigurati ovaj period mirovanja, ali postoje indicije (iako nisu znanstveno dokazane) da su životinje koje redovno hiberniraju u boljoj fizičkoj kondiciji i imaju dulji životni vijek. Također, ukoliko ih planirate pariti, zimsko mirovanje je obavezno. 

 

Ako je terarij smješten u prostoriji u kojoj tijekom zime možete isključiti/smanjiti grijanje tako da se temperatura spusti na 5-10°C, životinje mogu hibernirati u terariju. U protivnom, potrebno ih je prebaciti u ventilirane plastične kutije adekvatne veličine (minimalno 30x18x10cm) ispunjene papirnatim ručnicima ili suhim tresetom, te ih na dva mjeseca odložiti u mračan i hladan prostor (podrum, tavan, ili hladnjak) s gore spomenutom temperaturom.

 

Možemo hibernirati samo životinje koje su potpuno zdrave, u vrhunskoj kondiciji i dobro uhranjene. Ne preporuča se hiberniranje životinja mlađih od 1.5 godinu dana starosti. 

 

Kako bi životinje pravilno pripremili za period hibernacije (obično krajem listopada), potrebno je kroz period od mjesec dana postepeno smanjivati fotoperiod (vrijeme trajanja dana) s normalnih jesenskih 12h na 6h. Tada ih prestanemo hraniti i pustimo tjedan dana da temeljito isprazne crijeva (ukoliko spustimo temperaturu, a gušteri još u probavnom traktu imaju neprobavljene hrane može doći do teške infekcije i smrti). Nakon toga ugasimo sva grijaća tijela u terariju (reflektorske lampe i sl.) i pustimo još tjedan dana. Tada životinje premjestimo u kutije i stavimo ih na hladno mjesto. Dovoljno ih je zadržati na hladnom 2-3 mjeseca. Nakon toga ponovimo gore opisani postupak, samo u suprotnom smjeru: prebacimo ih u terarij i pustimo tjedan dana bez grijanja (obavezno ponuditi svježu vodu, ali ne hranu), potom upalimo grijaće lampe (nakon dva do tri dana ove faze možemo ponuditi hranu), pa postepeno, ponovo kroz razdoblje od mjesec dana povećamo fotoperiod na 12h.

 

 

Uz dobru ishranu T. lepidus može doseći spolnu zrelost s 2 godine, međutim nije preporučljivo pariti ženke mlađe od 3 godine zbog čestih problema s polaganjem jaja (distocija) koje često ima i smrtan ishod. Kao što je već spomenuto, uzgojni parovi/ skupine moraju hibernirati, inače se neće uspješno pariti. Ukoliko mužjaka držimo odvojeno od ženki, možemo ih spojiti otprilike dva tjedna nakon što smo počeli fotoperiod vraćati na normalu. Mužjak će odmah ispoljiti interes za ženku, te će je slijediti po čitavom terariju i često počivati oslanjajući glavu na ženkina leđa.

 

Kada ženka bude spremna doći će do kopulacije. Mužjak će pri tom ženku čvrsto prihvatiti čeljustima za donji dio leđa (starije rasplodne ženke često imaju ožiljke na tom dijelu leđa), podviti svoj rep ispod ženkinog, i insertirati hemipenis u ženkinu kloaku. Sam čin parenja traje 3-10 minuta.

 

Dobro je pustiti par barem tjedan dana zajedno i omogućiti višestruka parenja kako bi osigurali viši postotak plodnosti jaja. Nakon toga treba odvojiti ženku u terarij u kojem je, osim redovnog "namještaja" uključena i kutija s vlažnim pijeskom dimenzija cca 20X30X20cm. Ženka će ubrzo početi kopati probna gnijezda – važno je kutiju za polaganje postaviti odmah kako bi se ženka imala vremena na nju naviknuti. Ukoliko kutiju za polaganje jaja stavimo neposredno prije samog polaganja, ženka je često neće prepoznati pa može snijeti jaja u posudu s vodom ili u suhi pijesak, u kojem su slučaju jaja izgubljena.

 

Polaganje jaja nastupa 30-50 dana nakon parenja. U tom periodu moramo ženki, osim obilne i kvalitetne hrane, osigurati i posudicu s kalcijem (nastrugana sipina kost, mljevena ljuska jajeta, koštano brašno i sl.) kako bi po potrebi mogla unijeti dodatne količine potrebne za pravilno formiranje jaja. Ženke će revno čuvati svoja gnijezda, pa ih je prije prebacivanja jaja u inkubator potrebno premjestiti u drugi prostor (koristite debelu rukavicu, jer će vas inače izgristi do krvi). Jaja smještamo u dovoljno veliku plastičnu kutiju ispunjenu vlažnim vermikulitom (maseni udjeli voda:vermikulit = 1:1).

 

Obavezno je jaja u kutiju postaviti onako kako su pronađena u gnijezdu, bez okretanja jer inače može doći do odvajanja embrija od stijenke i njegove smrti. Idealna temperatura inkubacije je 29°C±1°C. Na toj temperaturi mladunci će se izleći za 75-80 dana. 

 

Zdravi mladunci su vrlo aktivni i brzi odmah nakon izlijeganja. Najbolje ih je inicijalno smjestiti u male terarije (otprilike 50x35x40) u manjim skupinama od 2-3 životinje. Prvih nekoliko mjeseci potrebno ih je pažljivo promatrati i razdvajati u skupine životinja podjednake veličine (ne rastu svi mladunci jednakim tempom) kako nebi došlo do međusobne agresije i nepotrebnog stresa za manje životinje.

 

 

Kroz period od proteklih dvadeset godina držao sam i uzgajao mnoge različite vrste guštera, ali mi je T. lepidus  ostao među apsolutnim favoritima. Ove prelijepe, robusne i inteligentne životinje s izuzetno zanimljivim načinom života mogu predstavljati idealne i dugovječne ljubimce za nešto naprednije terariste (one koji su "prerasli" leopard gekone, bradate agame i jemenske kameleone). Od srca ih preporučam!

 

Izvor: Akvarij.net