POVODOM vijesti da Zagreb mijenja imena ulica nazvanih po ustašama u one s imenima čuvenih glumica, u suradnji s Yugopapirom donosimo intervju iz 1959. s Mijom Oremović, hrvatskom glumicom koja se spominje kao mogući izbor.

Veljača 1959: Prvo je bila mlada udovica Rosa u Mimičinom prvijencu U oluji. Kritičari su pohvalili prvakinju Zagrebačkog dramskog kazališta, jer je sjajno protumačila ovu tešku ulogu.

Zatim je snimala s Jožom Galeom. U filmu Vratiću se, zvala se Marija, bila je kustos muzeja, predana svom radu, bez mnogo interesa za ono što se oko nje događa.

Treći put predstavila se gledateljima kao - malograđanka, žena nekog poslovođe u Tanhoferovom Nije bilo uzalud.

Četvrto i za sada posljednje ostvarenje, bilo je opet kod Tanhofera. Tu je supruga bogatog Švicarca u H-8, koji je u Puli odnio pet šampionskih titula. Jedna od njih pripala je Miji Oremović.

Nije preuzela nagradu

Kako se čovjek osjeća, kad sazna da je nagrađen, kako proživljava trenutke kad mu čestitaju, kad mu se dive, kad njegovi autogrami najviše vrijede na neslužbenom cjenovniku marljivih sakupljača?

To, na svoju žalost, Mia nije doživjela.

Pošla je u Pulu, poklonila se poslije premijere H-8 i prvim autobusom vratila se u Zagreb. Daljnje događaje iz Arene, pratila je čitajući novine i slušajući radio. Bila je kod kuće, kad su je potražili telefonom. Zvala je Pula:

"Mia, radosna novost", govorio je s drugog kraja žice uzbuđeni Zvonko Kovačić, jedan od šefova Jadran-filma: "Nagrađeni ste! Hvatajte autobus i dođite, večeras vas publika mora vidjeti..."

Dok je Kovačić još pričao, ona je pogledala u red vožnje. Autobus polazi u 14:05. A sada je točno 14 sati! Nitko, a pogotovo ne žene, nije u stanju učiniti takav podvig i za pet se minuta stvoriti na stanici. Pljesak je, htjela ili ne, morala zamisliti i doživjeti tek poslije pričanja drugih.

Želje, pozdravi, molbe

Mia u Zagrebu ima brojnu publiku, koja je cijeni kao veliku umjetnicu na kazališnim daskama. Ali film je - film, on prodire i u najskrivenije kutke naše zemlje: danas je u Paraćinu, a sutra u Zletovu.

I dakako broj obožavatelja raste, a poštar zato svakodnevno donosi na četvrti kat ogromne zgrade na Trgu Republike br. 3 sve veću hrpu pisama. U njima želje, pozdravi, molbe...

"Draga Mia", napisale su nedavno dvije zagrebačke gimnazijalke, "gledale smo vas u H-8. Strahovito ste nam se svidjeli, nas dvije od sada stalno pričamo o vama. A velika nam je želja da vas vidimo, želimo se uvjeriti da li i u javi izgledate onako kao na filmu..."

Djevojčice su je dalje molile da jednom zgodom prođe pored Marićevog prolaza, one će je u određeno vrijeme čekati i pristupiti joj.

"Razmišljala sam", kaže Mia, "strahovala sam da to nije možda kakva neukusna šala. Ipak odlučila sam. One su me zaista zaustavile, upoznale smo se, dala sam im svoje slike i to prijateljstvo i dan-danas traje!"

Da budem suvremena žena

"Želje? Ima ih toliko, da bi neko mogao i pomisliti da nisu realne. A da samo neke ipak izdvojim? Dobro, evo ih. Recimo...

... da jednom radim i s nekim beogradskim režiserom, u Beogradu. To već odavno priželjkujem.

... da dobijem ulogu literarno vrijednu, da budem suvremena žena, s više temperamenta i krvi, nego što su obične žene u našim filmovima.

... da svi naši filmovi budu kvalitete Svoga tela gospodar, Subotom uveče, Veliki i mali, H-8 i drugih zapaženijih.

Mislim da smo prešli krizu, kad su se događale i djetinjaste pogreške. Sada već proizvodimo takve stvari, zbog kojih se ne moram crveniti kad ih šaljemo u inozemstvo. A ima još želja, naravno. Ali bolje je da ne govorim o njima, prepustit ću vremenu da kaže svoje."

Zašto ne volim premijere

"A što ne volim? Ne volim premijere, bez obzira jesu li to kazališne ili filmske. Onda uvijek pronađem toliko stvari koje sam mogla bolje odglumiti. U kazalištu se to može i ispraviti, ali na filmu - nikako. Kad bih još jednom mogla snimati ulogu udovice Rose, to mi je najdraža uloga u filmu, koješta bih izmijenila, mislim da bih je napravila drugačije i potpunije.

A zašto ne volim premijere? Strah me, eto zato! Sudjelujem u njima i očekujem; osjećam, kao da sam u sudnici, gdje se izriče presuda režiseru, snimatelju, meni, partnerima...

Uskoro ću vjerojatno nešto i raditi. Ali što, još uvijek ne znam. Meni se ne bi svidjelo da kažem što ću snimati, sve dok se ne potpiše ugovor. Znate i sami, da se u filmu svakog časa ponešto mijenja... A rekoh, htjela bih suvremenu ulogu.

Razgovarao: Pero Zlatar (Filmski svet, 1959.)