NAKON višemjesečnog čekanja došao je i taj dan, koji su čekali brojni obožavatelji sedme umjetnosti. Dva potpuno različita filma, Barbie i Oppenheimer, stvorila su u prethodnih nekoliko mjeseci rijetko viđen fenomen, koji je čak dobio naziv Barbenheimer, i preplavili internet memovima, tvitovima i proizvodima iz filma.

Marketing je, dakle, odradio svoje i milijune ljudi uvukao u iščekivanje dva filma koji na prvi pogled i nemaju toliko toga zajedničkog. I ta se viralna senzacija odmah vidjela u kinodvoranama. Popodnevna projekcija Oppenheimera u IMAX-u privukla je priličan broj ljudi, svakako veći nego što biste očekivali od biografskog filma o tvorcu atomske bombe.

Barbie se, pak, pokazala kao potpuna senzacija koja je na večernjoj projekciji privukla u kino priličan broj ljudi, od kojih su mnogi bili odjeveni u ružičaste Barbie majice, kakav nisam vidio od prvog Gospodara prstenova. No je li marketinški hype bio opravdan i je li se višemjesečno čekanje isplatilo?

UPOZORENJE! Tekst sadrži spoilere!

Fantastično otvaranje Barbie

Barbie je mjesecima držala detalje radnje u strogoj tajnosti i ta misterioznost svakako je pomogla u privlačenju publike u kina, dodatno potpomognuta šarmantnim javnim nastupima glavnih zvijezda Margot Robbie i Ryana Goslinga tijekom promocije filma.

Film je režirala Greta Gerwig, koja je napisala i scenarij sa svojim filmskim i ljubavnim partnerom Noahom Baumbachom (zajedno su još radili Frances Ha i Mistress America), čiji se filmovi često bave temama feminizma i ženskog iskustva. Barbie je također pogonjena tim idejama, ali nešto manje uspješno od njezinih filmova Lady Bird i Little Women.

Barbie je prepuna referenci na pop kulturu, a otvara izvanrednom i višeznačnom aluzijom na Kubrickovu 2001: Odiseju u svemiru, u kojoj se djevojčice koje se igraju lutkama beba i priborom za čajanke iznenada suočavaju s ogromnim monolitom - gigantskom lutkom Barbie, koja ih nadahnjuje da razbiju svoje dosadne lutke.

Pritom nam pripovjedačica (Helen Mirren) objašnjava da su zahvaljujući stvaranju Barbie, a zatim i njezinim brojnim iteracijama usmjerenim na karijeru (Doktorica Barbie, Znanstvenica Barbie, Predsjednica Barbie...), "svi problemi feminizma i jednakih prava riješeni" u stvarnom svijetu. "Barem barbike tako misle", priča nam.

Barbie otkriva patrijarhat

Barbike žive u Barbielandu, sličnom Rajskom vrtu, gdje je svaki dan sunčan i savršen - posebno za našu heroinu Stereotipnu Barbie (Margot Robbie). Njezin dom je Barbie Dream House u Barbielandu, gdje barbike upravljaju svim aspektima svijeta. Ima hrpu prijateljica, sve se zovu Barbie, i dečka po imenu Ken (Ryan Gosling) koji se druži s ostalim Kenovima na plaži. On nije spasilac ni surfer - njegov je posao, kako inzistira, plaža.

Jednog dana, usred zabave Barbie iznenada počne razmišljati o smrti, bez ikakvog razloga. Nakon jednog za Barbie tragičnog događaja ona je prisiljena napustiti raj i otići u stvarni svijet s Kenom koji se skriva na stražnjem sjedalu njezine ružičaste Corvette.

Dolaskom u LA Barbie se sprijateljuje sa zaposlenicom Mattela (America Ferrera) i otkriva da su Barbie lutke daleko od univerzalno obožavanih u stvarnom svijetu. Također saznaje da, za razliku od Barbielanda, žene ovdje mnogo teže dobivaju prava i poštovanje koje zaslužuju. Ovo dolazi kao posebno otkriće za Kena, koji preko noći postaje ambasador patrijarhata.

Gerwig između svih scena jurnjave, plesnih točaka i serenada na plaži pokušava voditi raspravu o tome je li Barbie, prema riječima jedne ljutite tinejdžerice iz stvarnog svijeta, "vratila feministički pokret godinama unazad". No u tome samo djelomično uspijeva. Istodobno slavljenje i kritiziranje korporativnog brenda zahtjevan je zadatak i dojam je na kraju da film ne pogađa sve mete koje si je zacrtao dok vas zna i iziritirati jer vam svoju poruku donosi "hraneći vas na žlicu".

Unatoč tome što na kraju pomalo ostavlja dojam klasičnog korporativnog filma (da ne kažem dvosatne reklame za Mattel) koji želi pokazati kako je Mattel samosvjestan i liberalan, Barbie otvara neka jako važna pitanja za mlađe gledatelje, kao i one koji možda dosad nisu pretjerano razmišljali o ženskom položaju u društvu. I kojima je, na kraju krajeva, možda zaista potrebno takvo "hranjenje na žlicu".

Kompleksna studija karaktera čovjeka koji je definirao 20. stoljeće

S druge strane stoji Oppenheimer, nesumnjivo jača polovica ovog double featurea. Film redatelja Christophera Nolana neortodoksan je portret J. Roberta Oppenheimera, kojeg je utjelovio redateljev stari miljenik Cillian Murphy. Trosatna drama o genijalnosti, oholosti i pogrešci, individualnoj i kolektivnoj, briljantno prikazuje turbulentan život američkog teorijskog fizičara, "oca atomske bombe" koji je pomogao u istraživanju i razvoju dviju atomskih bombi koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki tijekom Drugog svjetskog rata.

Film se temelji na Pulitzerom nagrađenoj knjizi American Prometheus: The Triumph and Tragedy of J. Robert Oppenheimer, koju su napisali Kai Bird i Martin J. Sherwin 2005. godine, a sniman je na 65-milimetarskom filmu, formatu koji se ranije koristio kako bi stvorio osjećaj kinematografske monumentalnosti.

Priča Oppenheimera prati kroz nekoliko desetljeća, od 1920-ih kada je mladić na studiju fizike do pozne dobi kada je sijedi starac, a Nolan se njegovim životom bavi iz svih kutova.

Dobivamo dojam o Oppenheimerovom širokom intelektu, njegovom židovskom nasljeđu, ljevičarskoj politici, braku, njegovom ženskarstvu i zagonetnom šarmu. Njegova sposobnost da okupi toliko mnogo stvari i ljudi učinit će ga jedinstveno prikladnim za vođenje nečega tako logistički zastrašujućeg kao što je projekt Manhattan, čak i ako nije spreman na posljedice.

Hoćemo li i sami, poput Oppenheimera, postati "smrt, razarač svjetova"?

Film je vizualno fascinantan i maestralno režiran, a Nolan kontinuirano izmjenjuje scene u boji koje su vezane za Oppenheimerovo politički motivirano saslušanje o sigurnosnoj provjeri 1954., lov na vještice koji je oštetio njegov ugled, i crno-bijele scene u kojima je u fokusu saslušanje Lewisa Straussa (fantastični Robert Downey Jr.), bivšeg predsjednika Povjerenstva za nuklearnu energiju koji je nominiran za mjesto u vladi.

Razrađujući dihotomiju između boje i crno-bijelog, Nolan u vremenskoj liniji u boji prikazuje Oppenheimerova iskustva, dok u crno-bijeloj vremenskoj liniji daje objektivniji pogled na njegovu priču sa stajališta drugog lika.

Atomska bomba i ono što je proizvela definiraju Oppenheimerovu ostavštinu i oblikuju ovaj film. Nolan duboko ulazi u izradu bombe, fascinantan i užasan proces, ali ne prikazuje napade - nema dokumentarnih slika mrtvih ili panorama gradova u pepelu. No užas bombaških napada, veličina patnje koju su prouzročili i utrka u naoružanju koja je uslijedila prožimaju film, pogotovo u posljednjoj trećini.

Nakon rata Oppenheimer je govorio protiv širenja nuklearnog oružja iako nikad nije izrazio žaljenje zbog razaranja Hirošime i Nagasakija. Ali Oppenheimer kojeg vidimo u Nolanovom filmu razoren je krivnjom i užasom zbog onoga što je pustio na slobodu. On shvaća da je prijetnja globalnog uništenja daleko od toga da je poražena, možda samo odgođena.

I zbog toga je Oppenheimer možda i najvažniji film koji ćete pogledati ove godine. Svijet koji konstantno pleše na rubu svjetskog rata i nuklearne katastrofe ovaj film svake sekunde podsjeća na ono što nas čeka ako to ne osvijestimo. Naime, tada ćemo i sami, poput Oppenheimera, postati "smrt, razarač svjetova".

Zaključak

Premda senzacija oko Barbenheimera upućuje na to da su dva filma konkurencija na blagajnama, to ipak nije tako. Barbie je u prvom danu zaradila 22.3 milijuna dolara i očekuje se da će u prvom vikendu premašiti zaradu od 110 milijuna dolara. Oppenheimer je, pak, zaradio upola manje u prvom danu prikazivanja, 10.5 milijuna dolara, a očekuje se da će mu prvi vikend donijeti oko 50 milijuna dolara.

Barbie i Oppenheimer se na prvi pogled čine kao potpuno različiti filmovi. Prvi je šareni eskapizam u svijet najpopularnije lutke na planetu obojen specijalnim efektima, drugi je kompleksna analogna studija karaktera čovjeka koji je definirao 20. stoljeće. Rekli bismo da je riječ o sukobu modernog filma za mase i ozbiljnog umjetničkog filma, no oni su sličniji nego što izgleda.

Oba filma režirali su redatelji s ogromnom bazom obožavatelja i oba u fokusu imaju aktualne društvene teme koje gledatelja potiču na razmišljanje (Oppenheimer ipak nešto više nego Barbie). No najvažniji rezultat viralnog fenomena je povratak publike u kina. Ona je dobila kvalitetan petosatni double feature u potpunosti vrijedan pažnje koju je privukao.

A filmskim studijima ostavio je mozgolomku koju će sami morati razriješiti - u kakvom je stanju moderan filmski biznis ako je potreban tako jedinstven i apsurdan meme kao što je Barbenheimer da dovede publiku u kina?