KADA je Sarah prvi put ušla na tržište rada s 21 godinom, već je bila u dugovima. Tijekom druge godine fakulteta jedan od njezinih roditelja iznenada je izgubio posao, a budući da je njezino sveučilište koristilo zastarjele financijske podatke obitelji, odbijena joj je financijska pomoć.

Sarah je uzela ukupno 45.000 dolara studentskih zajmova, 15.000 od države i 30.000 od banaka kako bi završila studij. Kaže da je dosad otplatila oko 60.000 dolara samo bankama. "Obožavala sam svoje školovanje. Ali to mi je gadno uništilo budućnost", kaže Sarah za The Cut.

Nemoguća je bilo kakva štednja

Jedva je mogla podnijeti mjesečnu ratu od 150 dolara za državni zajam pa je odgodila plaćanje duga bankama, što je dovelo do eksplozivnog rasta kamata. To je označilo početak iscrpljujućeg ciklusa koji će mnogim milenijalcima zvučati poznato jer oni nose gotovo 50 posto nacionalnog studentskog duga u SAD-u.

Nakon što je Sarah pronašla stalni posao s plaćom od 27.000 dolara godišnje, morala je otprilike 450 dolara mjesečno slati vjerovnicima. Taj se iznos povećavao sa svakim povećanjem plaće, onemogućujući bilo kakvu uštedu. Kad je nekoliko godina kasnije završila u bolnici, račun je iznosio 20.000 dolara.

S vjerovnicima koji su je pritiskali sa svih strana, Sarah je ignorirala medicinski dug, nadajući se zastari. Ali porezni i studentski dugovi su rasli. Iako je Sarah, danas u srednjim 30-im godinama, naposljetku uspjela otplatiti državni zajam, jedva da je dotaknula glavnicu bankovnog kredita.

U veljači 2024. njezin je partner otplatio ostatak studentskog duga. Uspjela mu je dosad vratiti 10.000 dolara. "Da se to nije dogodilo, mislim da bih umrla s tim dugom", objašnjava Sarah.

Još uvijek se bori uskladiti prihode sa zahtjevima života. Želi prisustvovati važnim trenucima - djevojačkim večerima, vjenčanjima, rođendanima. Zatim su tu stvari koje želi priuštiti sebi: vintage odjeća, kino, odlazak na plažu...

Mnogi milenijalci trebaju više od jednog izvora prihoda

Milenijalci ne mogu kontrolirati svoje diskrecijsko trošenje (novac koji se može trošiti prema osobnim odlukama ili željama, a ne na osnovne ili nužne potrebe) te će teško upoznati financijsku stabilnost kakvu su uživali njihovi roditelji iz generacije baby boomera. Milenijalci su generacija koja najčešće radi više poslova, ne zato što imaju urođenu ljubav prema poduzetništvu, već zato što su naslijedili sumornu ekonomsku stvarnost.

Mnogi milenijalci, kao i pripadnici generacije Z, trebaju više od jednog izvora prihoda kako bi imali prihvatljivu plaću. Sarah, na primjer, uz svoj stalni posao od devet do šest radi i dva honorarna posla.

"Nisam završila fakultet s dugom, ali kao i Sarah, prve godine radnog vijeka provodila sam nadopunjujući mizerne plaće dodatnim poslovima", piše autorica teksta za The Cut. "Ne računam da ću ikada moći sama kupiti stan, manje zbog toga što trošim novac na brunch, a više zbog toga što neprestano rastući troškovi života proždiru većinu prihoda", dodaje.

"Ne živim nužno unutar svojih mogućnosti, ali ne poznajem mnogo ljudi koji to čine. Trenutačno se čini da je kronično prekomjerno trošenje uobičajeni način života mnogih ljudi. Amerika je možda na rubu recesije koja bi mogla biti jednako razorna kao i ona iz 2008. godine", naglašava autorica.

Čak i zaposlenici čija je zarada neprekidno rasla tijekom posljednjih pet godina mogu se osjećati u financijskom škripcu jer to nije dovoljno da pokrije porast gotovo svih drugih troškova. "Ljudi mi govore da im stanarina i troškovi stanovanja pojedu pola ili više plaće", kaže Dasha Kennedy, financijska edukatorica i aktivistica s platforme Broke Black Girl.

Kreditna kartica već je spremljena u digitalnom novčaniku

Čini se nemogućim da itko tko već nije bogat može preživjeti ovaj ciklus egzistencijalne nestabilnosti bez barem malo štednje, ali onda otvorim Instagram. U nekom trenutku tijekom posljednjih nekoliko ljeta činilo se kao da su svi koje poznajem počeli ležerno uživati na Mediteranu. Kod kuće svi leže na istim dizajnerskim sofama. Tihi luksuz je prošlost; sada se nosi "Wall Street bogatstvo".

"Na internetu možeš vidjeti nekoga na brodu. Možeš vidjeti nekoga kako skače padobranom", ističe Kara Perez, financijska edukatorica i osnivačica platforme za održivo trošenje Bravely Go: "To dovodi do pitanja: 'Što ja to radim krivo da si to ne mogu priuštiti?' ili 'Znaš što, zaslužujem to. Naći ću način da to ostvarim', što obično znači kupnju na kreditnu karticu."

Ako vidiš da su svi otputovali u Europu, možda nećeš odmah rezervirati kartu, ali možeš napraviti nešto manje kako bi si dao dozu dopamina - naručiš dostavu talijanske večere ili kupiš kupaći kostim za buduće sunčanje na Siciliji.

Dodavanje u košaricu postalo je gotovo isto tako instinktivno kao dohvatiti mobitel. I bez obzira pokušavaš li kupovati ili ne, listanje sadržaja može se brzo pretvoriti u pregledavanje, a pregledavanje u kupovinu, osobito kad ti je kreditna kartica već spremljena u digitalnom novčaniku.

Diskrecijsko trošenje nije glavni pokretač nesigurnosti

"Društvena trgovina nas sve stavlja nasuprot istinski više milijardi dolara vrijednom oglašivačkom stroju", kaže Perez koja ne vidi diskrecijsko trošenje kao glavni pokretač rasprostranjene nesigurnosti. "Neki ljudi prekomjerno troše", priznaje Perez, "ali istovremeno živimo u jako skupoj zemlji s vrlo visokim troškovima života."

Postoji razlog zašto sve više mladih očito koristi Afterpay i druge usluge "kupi sada, plati kasnije" kako bi si mogli priuštiti nešto. Kod previše ljudi fiksni troškovi su izmakli kontroli.

Otprilike do 2017. godine spisateljica Clara i njezin suprug jedva su si mogli priuštiti život u New Yorku. Sada kada imaju dvoje djece, troše 4000 dolara mjesečno na stanarinu i oko 3000 dolara mjesečno na čuvanje djece, plus otprilike 200 dolara tjedno na dostavu hrane.

Iako i ona i suprug zarađuju više nego kad su dobili prvo dijete, cijena osnovnih stvari toliko je porasla da se Clara pitala može li si realno priuštiti da zadrži posao: "Pomislila sam bi li imalo smisla jednostavno prestati raditi kako bismo uštedjeli na čuvanju djece?" Zasad njezina računica kaže da bi premalo uštedjeli.

U cijeloj Americi dug kućanstava raste, a Federalna banka New Yorka izvijestila je u veljači da Amerikanci ne samo da uzimaju više kredita već ih i teže otplaćuju.

Razgovarajući s prijateljima o novcu, primijetila sam da se bez obzira na socioekonomsko podrijetlo, bez obzira na postojeći dug, prihode ili mjesto stanovanja, svi osjećaju napregnuto. Razlike između naših prihodovnih razreda počele su nestajati.

Budućnost će donijeti još stresa

Kad se čini da su svjetske vlade spremne pustiti da se planet samouništi, koji je uopće smisao štednje za budućnost? Troši na velika iskustva dok ih još možeš imati! Iako je ekonomski nihilizam zavodljiv, sigurnije je pretpostaviti da će budućnost doći i da će sa sobom donijeti još trenutaka stresa.

Financijska edukatorica Tiffany Aliche ističe da su recesije ciklične i da ne traju vječno. Predlaže da zabilježimo stvari koje su nam pomogle štedjeti te da u dobrim vremenima stvorimo zalihe za neizbježne loše dane. Za milenijalce i generaciju Z, međutim, ti "dobri dani" često djeluju nedostižno. Naš radni vijek obilježen je serijom globalnih kriza, recesija i otkaza.

I dok se ne možeš riješiti recesije, možeš pokušati ublažiti njezin utjecaj ili jednostavno pronaći utjehu u činjenici da nisi sam. Razgovor je još uvijek besplatan.