Foto: Instagram

IVANA RUNJIĆ, kći preminulog skladatelja Zdenka Runjića, na Instagramu je objavila pismo pokojnom ocu koje je raznježilo mnoge.

Runjić je preminuo 27.10.2004. godine, samo dan nakon što je proslavio svoj 62. rođendan. 

Ivana je objavila njegovu fotografiju iz djetinjstva kojom je obilježila rođendan i obljetnicu očeve smrti i napisala:

"Danas bi slavio svoj 74. rođendan, a sutra je 12 godina od njegove smrti.
Sa smrću nikad nisam imala problema, smatram da je bez veze strahovati od povratka na mjesto odakle smo došli.

Najteže sam se mirila sa činjenicom da možda neću više nikad sresti tako dobrog čovjeka. Tada nisam znala da će mi uskoro početi slati ljude koji posjeduju tu istu dobrotu. I još ih neumorno šalje.

Ova dva dana su mi uvijek nekako intenzivna, valjda zato jer su zajedno (vodi mene kraju kruga?), i uvijek se pitam zar je kod njega sve moralo biti tako matematički posloženo, puno značenja, igri brojeva. Ako ste ga poznavali, znate da - je.

Još uvijek se javlja povremeno kroz taj svoj samo njemu znani jezik.
I nakon svoje smrti jako je duhovit, i uporan u svojoj namjeri da stvaramo nove zajedničke uspomene.

Prije par godina, na jedan zanimljiv datum, pismom iz Australije sam dobila jednu njegovu fotografiju iz vedra neba, već zgužvanu, iskidanu i izblijeđenu, od obitelji jednog češkog vojnika koji se zvao Zdeněk, koji se krajem drugog svjetskog rata družio sa mojom bakom i djedom u Garčinu, gdje su živjeli nekoliko godina, i po kojem je moj tata dobio ime.

To je njegova najstarija fotografija. Ako ne pošalje još koju. Slučajnost je htjela da sam isti taj dan popodne, među njegovim ručno ispisanim notnim zapisima, pored stiha 'teče vrijeme što ga broje spore kazaljke na satu' pronašla jednu njegovu trepavicu. Fascinantno je susresti se sa nečim fizičkim od osobe koje više nema.

Toliko toga u jednoj maloj - trepavici.

Život je zbilja čudan poklon. Kažu ostaju uspomene. Ali te uspomene s vremenom blijede, krive se, nestaju, lebde negdje između stvarnog i izmišljenog. Kao neki drugi život za koji više niste sigurni da se baš tako ili uopće dogodio. Da ste me pitali prije 10 godina, ne bih ni znala da možete zaboraviti kako zvuči nečiji glas.

Na kraju sve što ostane je jedna mala trepavica i mutni obris dječaka na snijegu koji je kažu napisao najljepše pjesme o moru. I ljudi u čijim očima prepoznam istu onu dobrotu i toplinu koju je on posjedovao.  Kraju kruga?"