MARINA PERAZIĆ, neokrunjena kraljica synth-popa (ili možda točnije, electropopa) i jedno od najprepoznatljivijih lica glazbene scene osamdesetih, ostavila je neizbrisiv trag u pop kulturi naših prostora.

S Davorom Toljom činila je kultni duo Denis & Denis, a svojim specifičnim vokalom, avangardnim stilom i zaraznom karizmom oživjela je bezvremenske hitove poput Program tvog kompjutera, Soba 23 i Ja sam lažljiva. Iako su se glazbeni trendovi desetljećima mijenjali, njihove pjesme i danas zvuče jednako svježe te neprestano osvajaju nove generacije slušatelja. U ovom iskrenom razgovoru s Marinom smo se dotaknuli njezinih glazbenih početaka, tereta slave te života izvan svjetala pozornice.

Galerija

Povod svemu zapravo je oproštajna turneja pod nazivom "Posljednji program tvog kompjutera" i obuhvaćat će gradove u Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj. 

U intervju nas je savršeno uveo Davor Tolja koji nam je opisao koliko je Rijeka kasnih 70-ih i ranih 80-ih utjecala na zvuk grupe i je li bio prihvaćen u gradu poznatom po rocku. 

"Rijeka je do kasnih 70-ih živjela tzv. "hotelwave". Glazbenici su (s časnim iznimkama kao što su bile grupe Uragani, Neda, Miljenko i Dario...) uglavnom svirali po hotelskim terasama zadovoljavajući potrebe ugostitelja i rastućeg turizma.

Pojavom punka i novog vala i u Rijeci su klinci uzeli instrumente i počeli stvarati svoj glazbeni bunt. Nakon pojave Parafa, Termita i dr. Rijeka se probudila. Kultni Palach i Kont postali su središta glazbene i likovne umjetnosti. Mi smo se svakodnevno družili, raspravljali i međusobno pomagali.

Čak je osnovana tzv. Potkomisija za rock koja je djelovala kao ogranak riječke Omladinske organizacije, a bila je zadužena za organizaciju Ri rocka, a potom i snimanja demo-snimaka svih sudionika festivala. Iako sam u to vrijeme posjedovao skromno znanje o snimanju i produkciji glazbe, uz pomoć Omladinske organizacije organizirali smo snimanje demo-snimaka u Omladinskom naselju "Lovorka Kukanic", a sam bio snimatelj i producent.

Naravno da je to bogatstvo kreativnosti i ideja djelovalo i na naš glazbeni ukus. Pojavu tzv. elektropopa i novi elektronski zvuk odmah sam prepoznao, prihvatio i počeo se igrati novim zvukom. Kako smo bili dio te nove scene, pokušali smo grube gitarske rifove prilagoditi synthevima, a nikome od naših prijatelja to nije smetalo. Uostalom, grupa Mrtvi kanal imala je električnu harmoniku u bandu.

Svi su nas podržavali tako da nije bilo neobično da nam Prlja (danas Let 3) pjeva prateće vokale, a da sam ja neko vrijeme svirao sa Termitima dok je njihov klavijaturist bio u vojsci. Svima je to bilo sasvim normalno i nimalo neobično. Uostalom, kao što je zabilježeno u dokumentarcu, svi smo bili riječko rock pleme", rekao nam je Tolja.

I dok je Tolja bio glazbeno aktivan još tijekom sedamdesetih, Marina Perazić u priču je ušla tek osamdesetih i ovdje i započinje naš razgovor s njom. 

Iako ste i prije D&D-a bili aktivni na sceni, tko je bila Marina Perazić tih ranih osamdesetih?

Prije osnivanja grupe Denis & Denis, moja glazbena aktivnost bila je uglavnom vezana za faks. 1977. godine upisala sam Građevinski fakultet i ubrzo shvatila da želim ići na "Građevinijadu" (susreti studenata građevine iz cijele bivše države), a kako se nikad nisam bavila sportom, jedini način da budem dio riječkog tima bio je da se uključim u kulturni program.

Moram priznati da sam nakon nastupa na prvoj Građevinijadi bila pomalo iznenađena pretjeranim oduševljenjem mojih kolega, ne samo s mog faksa, nego i studenata iz drugih gradova.

Na jednom od nastupa na faksu zapazio me glazbenik Nenad Bach koji je tada bio apsolvent i ponudio mi da dođem na probu kod Davora Tolje, koji je svirao klavijature u njegovu bendu "Vrijeme i zemlja", kako bi razmotrili mogućnost da pjevam prateće vokale na njihovu drugom albumu.

Iako se ta suradnja nije realizirala, zahvaljujući tom susretu Davor i ja smo se počeli družiti pa mi je od tada redovito presnimavao na kazete sve albume koji su mi se dopali iz njegove, za to vrijeme impresivne kolekcije ploča.

U nekom trenutku Davor je odlučio da na Ri rocku nastupi s "Toljinom funk sekcijom" te je za tu priliku za mene napisao dvije pjesme. No, tek nakon što sam diplomirala, a Davor odlučio da ne želi položiti posljednjih 5 ispita na brodogradnji, nego se profesionalno baviti glazbom, Davor i ja smo u jesen 1982. započeli predano raditi na nekoliko njegovih kompozicija te smo na nagovor naših prijatelja odlučili da postanemo bend koji je Davor krstio Denis & Denis.

Da možete sada razgovarati s tom mladom studenticom, koje biste joj upozorenje dali o industriji u koju će uskoro ući?

Savjetovala bih je da obavezno završi fakultet - što se mene tiče, druga opcija nikad nije postojala - te da bude vrlo oprezna s onim što želi jer bi joj se moglo dogoditi da joj neke popratne okolnosti neće biti po volji.

Priča o tome da ste bili seks-simbol u bivšoj Jugoslaviji dobro je poznata. No, kakve su bile reakcije na vaš senzualni pristup pjevanju, je li doživio neke kritike čistunaca i jeste li zbog tog otvorenog pristupa nailazili na negativnosti unutar industrije koja je ponekad preslobodna u odnosu prema ženama?

Moje je mišljenje da pjevač mora što emotivnije "ispričati" priču, "odglumiti" je, a kako su neke pjesme nosile erotski naboj, moja interpretacija bila je shodno tome. Ispunila sam zadatak u skladu sa svojim kriterijima pa se uopće nisam obazirala na kritike.

U stvari, mediji su bili oduševljeni mojom pojavom i autentičnim stilom pjevanja, ali isto tako i brojni muškarci koji su bez puno stila i obzira, bez osnovnog poštovanja, izražavali svoje simpatije.

Bilo je jednostavnije izbjeći udvaranja dok je pored mene bio Davor ili Edi Kraljić, koji je zamijenio Davora dok je bio na odsluženju vojnog roka (te se tako pojavljuje u spotovima "Soba 23", "Ja sam lažljiva" i "Voli me još ovu noć"), nego kasnije kad sam nastavila sa solo karijerom, kada sam doživjela vrlo neugodno iskustvo s producentom mog prvog samostalnog albuma, koji nije lako prihvatio moje odbijanje pa se za vrijeme snimanja ponašao iznimno neprijatno i neprofesionalno, što se po meni odrazilo na kvalitetu albuma, koji ni danas ne slušam jer mi ta trauma iz 1987. i dalje stvara anksioznost.

Sigurna sam da je to negativno iskustvo značajno doprinijelo mojoj odluci da 1988. godine, na vrhuncu karijere, odem u New York kako bih se odmorila od popularnosti i nedostatka privatnosti.

Je li ta etiketa "seks-simbola" bila nešto pozitivno ili nešto što je postalo teret?

Etiketa "seks-simbola" bila je za mene krajnje uvredljiva jer sam sebe, tada već diplomiranog inženjera građevinarstva, doživljavala mnogo ozbiljnije, ali moram priznati da mi je posjedovanje diplome pružalo stanovitu utjehu i davalo mi samopouzdanje da se ne obazirem na komentare i budem dosljedna sebi i svojim principima.

Iako je Davor autor glazbe, a autori tekstova brojni, vi ste ih morali "prodati" publici. Koja pjesma iz ranih dana vam se činila kao zapis iz vašeg vlastitog dnevnika, čak i ako je niste napisali? Isto tako, postoji li neka koju niste baš voljeli?

Iako nisam autorica ni jednog teksta, svi tekstovi su pisani za mene. Princip je bio sljedeći: nakon što bih vrlo precizno po slogovima otpjevala melodiju na maticu koja je već zvučala gotovo isto kao na završnim snimcima, uslijedili bi dugi razgovori s tekstopiscima o tome kako doživljavam pjesmu i koje emocije pobuđuje u meni.

Tekst se "polirao" sve dok nisam bila zadovoljna svakom riječju u tekstu. Ne mogu pjevati ono što mi se ne sviđa i što se ne podudara s mojim načinom razmišljanja. Pjesme koje su konačno završile na albumu zadovoljile su moje kriterije.

Kako je obitelj koja je očekivala inženjerku reagirala na kćer koja, kao što sam pročitao u jednom tekstu, postaje "synth-pop ikona u lateksu"?

U "lateksu"!? Što to uopće znači i što podrazumijeva? Zvuči mi pogrdno!? Između ostalog, i moj stil odijevanja uvijek je bio pozitivno ocjenjivan. Vrlo često i danas čujem pohvale na račun mog tadašnjeg stila odijevanja. "So 80's" a bez cirkona.

Da nastavimo - olakšavajuća okolnost bila je što sam završila faks pa je moja mama vjerovala, a u tom trenutku i ja, da je moje pjevanje samo zabava prolaznog karaktera, koja će polako splasnuti kad dobijem posao u struci. Paralelno se dogodilo da smo Davor i ja potpisali ekskluzivni ugovor, i to na 5 godina, s tadašnjim Jugotonom (danas Croatia Records), a moja mama mi je uspjela naći posao da bar odradim pripravnički staž.

Prvi album smo snimali u proljeće 1984. u Rijeci pa sam nakon posla odlazila u studio te otpjevala čitav album u poslijepodnevnim satima za 5 radnih dana. Tek nakon što smo se koncem svibnja pojavili na "Hitu meseca" s kompozicijom "Program tvog kompjutera", okolnosti su se promijenile vrtoglavom brzinom. Točnije, nakon tog dana naši životi su doživjeli neočekivani obrat - od tada više ništa nije bilo isto.

Čini se da se i mojoj mami dopao moj nastup, kao i čitav album, pa sam ubrzo od nje počela dobivati ogromnu podršku, kao i od kolektiva u kojem sam odrađivala pripravnički staž, tako da sam već nakon nekoliko mjeseci dobila potvrdu da sam odradila pripravnički staž, prestala raditi i potpuno se posvetila karijeri.

Davor je tada već bio u vojsci, zamijenio ga je Edi na nastupima i u spotovima, a ja sam osim pjevačice nastavila biti menadžerica, PR i stilistica grupe. Za godinu dana Davorovog odsluženja vojnog roka uspjelo mi je da strateškim potezima, sa samo 3 nove pjesme, koje i nakon 40 godina potvrđuju svoju kvalitetu, grupu podignem na još viši nivo popularnosti.

"Program tvog kompjutera" vaš je ogroman hit koji vam je osigurao fenomenalnu prodaju albuma. Međutim, socijalistička ekonomija bila je jedinstvena. Zanima me jesu li financije odgovarale razini uspjeha?

Nije samo ta pjesma bila uspješna - naš debitantski album "Čuvaj se" proglašen je albumom godine i prodan je u više od 100.000 primjeraka, ali kako je postotak od prodaje koji smo mi dobivali bio vrlo mali, financijska dobit zavisila je isključivo od koncerata. Radilo se puno, a zarađivalo skromno.

Živjela sam s roditeljima i vozila tatov auto. Nisam si mogla priuštiti luksuznu garderobu pa ni putovanja, za koja nije bilo ni para, a ni vremena.

Jugoslavenska scena bila je velika, ali opet mala. Jeste li osjećali kolegijalnost s drugim ženskim umjetnicama (poput Slađane Milošević ili Bebi Dol) ili je industrija bila dizajnirana tako da vas suprotstavlja jednu drugoj?

Ne bih rekla da je scena bila mala. Dapače, država je bila sasvim pristojne veličine da ima mjesta za sve nas koji smo svojim talentom zaslužili da nam diskografske kuće financiraju snimanje i izdavanje albuma.

Svoje kolegice nisam doživljavala kao konkurenciju jer sam do nedavno bila njihova obožavateljica pa sam bila počašćena što sam se našla u tom društvu. Bilo mi je pomalo neugodno što sam potpuno neočekivano dobivala brojne nagrade i priznanja jer nisam sebe vidjela na način na koji su me ostali doživljavali. Tih nekoliko godina kao da sam živjela neki san. Sve se odvijalo vrtoglavom brzinom.

Na Jugoviziji 1986. osvojili ste treće mjesto s Braćom Grimm. Je li natjecateljska priroda festivala bila nešto u čemu ste uživali?

Nikad nisam voljela festivale, ne volimo ih ni danas. Čini mi se da se na svim tim festivalima netko favorizira i nikad ne pobjeđuje najbolja pjesma. Prije svega, smatram da se umjetnost ne treba vrednovati kao neka sportska disciplina gdje su kriteriji određeni, a uspjeh jasan.

Jedini festival na kojemu sam nastupala čak četiri godine za redom jest Mesam. Vjerojatno su organizatori bili jako uporni, a tada još nisam naučila reći NE! Najdraža nagrada mi je 3. mjesto prema ocjeni publike i nagrada stručnog žirija za najbolju interpretaciju za pjesmu "Oaze snova" koncem 1985. godine. Nekoliko mjeseci kasnije pristala sam na Davorov nagovor, točnije ispunila sam njegovu veliku želju da nastupimo na izboru za pjesmu Eurovizije s "Braćom Grimm".

Tada smo silom prilika predstavljali TV Novi Sad jer je TV Zagreb na natjecanje odlučio poslati Doris Dragović i Fosile pa je bilo za očekivati da će nas pri glasanju oštetiti. Dali su nam samo 1 bod, tako da smo završili na 3. mjestu, iza Doris i Fosila. Nisam bila nimalo razočarana, dapače, bila sam sretna što neću morati prolaziti kroz, po meni iznimno stresno natjecanje na Euroviziji. 

Kako vam se čini Eurosong/Dora u odnosu na ono što se događalo prije? Bi li Dora bila nešto na što biste se u današnje vrijeme prijavljivali?

Kao što sam već napomenula, generalno ne volim festivale, tako da nisam ljubiteljica Eurosonga pa ni Dore. Već sam rekla - meni je previše stresno nastupati na festivalu, a smatram da konačni odabir pobjedničke pjesme nikad nije pošteno odrađen. Uvijek su tu prisutna lobiranja nečijih favorita...

Napustili ste bend u rujnu 1986., na vrhuncu. Je li postojao specifičan trenutak ili incident zbog kojeg ste odlučili otići? Gledajući s odmakom, jeste li ikada požalili što ste napustili bend tada kada jeste?

Mala ispravka - Davor i ja smo se sporazumno, vrlo prijateljski rastali u rujnu 1986. Davor je zadržao ime benda, s obzirom na to da je on želio nastaviti karijeru pod imenom "Denis & Denis", koje je uostalom sam odabrao, a ja sam mogla bez problema nastaviti karijeru pod svojim imenom koje je do tada svima bilo dobro poznato.

Prekid suradnje nije se dogodio zbog nekog incidenta, nego jednostavno zbog neslaganja po pitanju koncepta vođenja daljnje karijere. Davor je želio nastaviti u nešto komercijalnijem maniru, koji se meni generalno nije dopadao. Odlazak na izbor za pjesmu Eurovizije bio je za mene već ogroman kompromis.

Nisam mogla više od toga. S obzirom na to da nikada nisam priželjkivala solo karijeru, iznimno mi je teško palo naše odvajanje jer je samim tim nestao primarni razlog početka moje karijere - da s Davorom stvaram i gradim naš put.

Osim toga, odjednom sam ostala sama na udaru svih "udvarača", kojih je bilo nepodnošljivo mnogo, a pritom većina nije posjedovala nikakve manire, nisu bili ni pametni ni duhoviti, nego krajnje nezanimljivi, a vrlo često i nepristojni. Muškarci ne vole biti odbijeni. Snažno im proradi sujeta pa mogu biti vrlo osvetoljubivi, posebno ako ti mogu poslovno naškoditi.

Pitam se zašto sam se do sada ustezala od ovako otvorenog odgovora? Možda mi do sada nitko nije postavljao tako direktna pitanja. Ujedno, konačno su nastupila neka druga vremena kada možemo otvoreno pričati o tome da smo vrlo često zlostavljane čak i od usputnih udvarača, a posebno od onih s kojima smo prisiljene izravno surađivati, od kojih poslovno zavisimo.

Kako bih sačuvala sebe i svoje dostojanstvo, birala sam da radim što manje i što sigurnije moguće. Moja deviza bila je: živjeti skromno, ali dostojanstveno. Sada kad se konačno povlačimo sa scene, mogu mirno reći ono što mislim, bez straha da ću biti žrtva nečije povrijeđene sujete!

Nedugo nakon solo albuma, preselili ste se u New York koncem 1988. Kako ste se snašli u gradu gdje nitko nije znao vaše ime? Je li bilo zastrašujuće ili oslobađajuće?

Čini mi se da se iz mojih prethodnih odgovora donekle da naslutiti da moj odlazak u New York nije bila naglo donesena odluka, nego posljedica preopterećenosti i snažnog nezadovoljstva tadašnjim životom. Nakon skoro 5 godina u žiži interesa javnosti, uz totalni gubitak privatnosti, logično je da je došlo do zamora materijala.

Meni je bilo prijeko potrebno da pobjegnem bilo gdje, po mogućnosti u totalnu anonimnost. Znala sam da mi treba odmor i da nemam pojma koliko će mi trebati vremena, nakon iznimno lošeg iskustva, da ponovno poželim snimati novi album, ako se to ikada bude dogodilo.

Igrom slučaja, dogodio se New York jer je moj, tada već dugogodišnji partner, odlučio da ode u New York kako bi ostvario svoj san, a ja sam mu se pridružila nakon 6 mjeseci. Učinila bih to i da je u tom trenutku bio bilo gdje drugdje. Na moju sreću, bio je to New York, kojeg sam se isprva jako uplašila - te džungle na asfaltu, gdje na par ulica vidiš pripadnike svih rasa, nacija i narodnosti, koje su se pritom međusobno izmiješale - ali kako sam ga s vremenom otkrivala, New York mi se sve više dopadao.

Nakon samo 6 mjeseci u New Yorku, nije mi palo na pamet da se vratim kući. Osjetila sam ponovno slobodu da nesmetano, bez dobacivanja, šaptanja iza leđa ili pogleda ispod oka, šetam ulicama tog prezanimljivog, predivnog grada koji me i danas fascinira.

Radili ste tamo razne poslove. Kako se ego zvijezde prilagodio novoj, "prizemljenijoj" situaciji?

Ovo je pitanje za one koji imaju EGO, a nisu ni "zvijezde", što god to značilo! Bitno je naglasiti da motiv zbog kojeg sam počela pjevati nije bila želja za popularnošću, nego želja da se kreativno izrazim kroz Davorove pjesme, koje su mi zvučale iznimno inspirativno.

Kada su mi te pjesme s mojim glasom zazvučale dobro, u skladu s mojim kriterijima, ne samo Davor - i ja sam tada poželjela da izdamo album. I tako malo-pomalo, svakodnevnim predanim radom, ubrzo se dogodio taj prvi album, a ujedno i popularnost kao neočekivana, nikad priželjkivana posljedica, koja me zatekla nespremnu.

New York sam, kao što sam već rekla, doživjela kao spas, a da bih ostala živjeti u, već tada, preskupom gradu, morala sam nešto raditi. Što se "prizemnosti" tiče, bila sam "prizemna" kad sam kao dipl. ing. građevine sa 26 godina započela karijeru (računam od izlaska prvog albuma 1984.) i ostala postojana i stabilna nakon 4 i pol godine na "vjetrometini" popularnosti. Čudan mi je taj naš mentalitet - kao da se ovdje srame poštenog posla kojim preživljavaju!? Što sam mogla raditi u New Yorku bez američkih dokumenata?

Za promjenu, bilo je divno raditi posao s pola mozga i bez velike odgovornosti, za razliku od vođenja intenzivne glazbene karijere bez menadžera, PR-a i stiliste, pritom izložena svemu i svačemu! Konačno sam u New Yorku mogla opušteno uživati u životu i biti sama sa sobom da osjetim što je to što stvarno želim.

Kako danas gledate na to njujorško razdoblje?

New York je grad u kojemu su se rodile moje kćerke i gdje sam se zahvaljujući požrtvovnom radu njihovog tate mogla potpuno posvetiti majčinstvu u kojemu sam beskrajno uživala. Doduše, druga opcija nije postojala jer tamo ne postoje jaslice i vrtići kao kod nas - postoji opcija "stay-home mom" ili "baby sitter"!

Jedna ste od javnih osoba koje su otvoreno govorile o obiteljskom nasilju. Što ste naučili o važnosti javnog progovaranja o tako teškim i osobnim temama i kakva je uopće bila reakcija javnosti?

U vrijeme kad sam spomenula problem zlostavljanja u obitelji, javnost je reagirala isključivo na razini tračeva pa sam požalila što sam, u trenutku slabosti, otkrila djelić svoje privatnosti. O toj temi se prije 30-ak godina nije ozbiljno raspravljalo. Žalosno je što se danas samo malo više raspravlja, ali i dalje se iznimno sporo djeluje.

Tijekom života suočili ste se s mnogim izazovima, od slave preko osobnih trauma do brojnih novih početaka. Koja je danas vaša definicija snažne žene?

Ne smatram se snažnom ženom po definiciji jer sam iznimno emotivna i nisam nimalo lako izlazila na kraj sa svojim preintenzivnim emocijama, a s druge strane imam sreću da ima tog Feniksa u meni pa se usprkos svemu ponovno rađam iz pepela.

Volim promjene, prihvaćam ih i brzo se prilagođavam novonastalim uvjetima, iako paralelno umirem od straha od novog i nepoznatog. Tipičan Blizanac, što reći?!

Zahvalna sam na svakom, a posebno na onim "teškim" iskustvima jer su me ojačala ili su mi samo pokazala koliko sam, usprkos svemu, sposobna izboriti se za sebe. Smatram da je najvažnije biti iskren sa sobom, realan u procjenama i znati u svakom trenutku što je to što želiš. Potrebno je neprekidno biti prisutan, svjestan okolnosti i sebe, preispitivati se gdje smo i jesmo li uopće na putu ostvarenja svojih želja!

Iznimno mi je važno da osjećam svoje bližnje i prijatelje te da ne činim ono što ne bih željela da drugi čine meni!

Ovo je oproštajna turneja. Što vam je reklo da je ovo trenutak da podvučete crtu i kažete dosta i radi li se o oproštaju ili pauzi?

Davor i ja beskrajno smo zahvalni na svemu što nam se dogodilo za 42 godine prisutnosti na sceni, no mislim da je "oproštajna" stvarno oproštajna jer je, prije svega, Davoru i meni postalo iznimno naporno i stresno odlaziti na koncerte.

Za koji mjesec Davor će napuniti 69, a ja 68 godina. Iako još uvijek uspijevam na sceni prštati od energije, nakon svakog nastupa osjećam se iscijeđeno od silnog davanja i izloženosti publici jer se maksimalno trudim da ih dobro zabavim, a ujedno barem malo emotivno osvijestim. Publika i dalje djeluje prezadovoljno, ali kod mene se ponovno dogodio "zamor materijala"!

Danima živim u socijalnoj izolaciji kako bih mogla pružiti publici onu kvalitetu koju od sebe očekujem. Želim se povući dostojanstveno dok još sve djeluje sjajno! Osim toga, već godinama živim sama u svom rodnom gradu, ali daleko od moje jedine obitelji, od mojih kćerki, koje čujem često, ali ne viđam ni približno dovoljno da bih bila sretna.

Smatram da sam solidno zaokružila svoju karijeru i da je konačno došlo vrijeme za neka nova iskustva. Radujem se novom poglavlju svog života!