TEŠKE i iznenadne životne situacije, dijagnoze i bolesti vjerojatno bi mnoge pokolebale i zaustavile u namjerama i životnim ciljevima. No to nije slučaj Vinkovčanke Mirjane Pešec, koja je prije 23 godine počela tešku borbu s karcinomom. I dandanas se hrabro bori, a s nama je podijelila svoju priču.

Te 2000. godine Mirjana je bila pedagoginja u Centru za predškolski odgoj u Vinkovcima, postala je baka, brinula se o svom zdravlju... No život joj se ubrzo preokrenuo. Tada 47-godišnja Mirjana bila je na ljetovanju na Braču kad je shvatila da nešto nije u redu. 

"Primijetila sam promjene na lijevoj dojci. Postala je otečena, vrela, crvene boje, a koža je izgledala poput narančine kore. Bili su to znaci za uzbunu. Imala sam samo 47 godina i biografiju u koju je bio upisan prerani odlazak moje majke, oboljele od raka dojke.

Odmah po povratku u Vinkovce liječnici su mi dijagnosticirali karcinom dojke. U meni su nakratko zavladali strah, muk, nevjerica, očaj... Plakala sam i mislila kako ću tako lošu vijest reći svojim kćerima Maši i Ani", ispričala nam je Mirjana.

"Oboljenjem za mene život nije stao"

No naposljetku je prihvatila svoju dijagnozu i nije dala da je uništi. 

"Oboljenjem za mene život nije stao. Upisala sam i završila edukacije realitetne terapije prema Glasserovoj teoriji izbora i neurolingvističko programiranje. Posao i učenje dodatno su me ispunjavali i osnažili. Moja mala obitelj - kćeri i unuka Lea - moja su najveća podrška bile tada i jesu dandanas.

U teškim trenucima, a bilo ih je, one su uvijek tu. Imaju za mene prave riječi, rečenice, zagrljaj, utjehu. Bez njih bi sve bilo puno teže, a bojim se i da moj život ne bi imao smisla. Naravno, tu su i divni prijatelji, liječnici...", kaže Mirjana, koja je nakon postavljene dijagnoze započela liječenje u Zagrebu.

Bila je na operaciji dojke u Vinogradskoj bolnici, no prognoze su, kaže, bile loše. Liječnici su utvrdili da se radi o vrlo rijetkom i agresivnom inflamatornom obliku karcinoma pa su Mirjani preporučili šest ciklusa vrlo jake "crvene" kemoterapije i dugotrajna zračenja. 

"Vrijeme prvotnog liječenja bilo je turbulentno i puno neizvjesnosti jer nisam znala što me sve čeka. U priču se upleću gubitak kose i kilograma, mučnine, bolovi. Zaogrnuta svojim slabostima i strahovima pokušavala sam naći izlaz", rekla je Mirjana, kojoj su liječnici u jednom trenutku rekli da pred sobom ima još samo pet godina. I sada se sjeća tog dana. 

"Liječnik mi je rekao da je preda mnom još pet sjajnih godina. Dalje ga nisam htjela slušati"

"Ležeći u sobi za simulaciju zračenja, okružena brojnim ekranima, čekala sam na 'likovni', odnosno ocrtavanje područja koja će biti zračena. Molila sam - samo nemojte po vratu! Inženjer radiologije umirujuće je izgovorio: 'Ne brinite se.' Po završetku crtanja razgovarala sam s mladim radiologom o tijeku i ritmu zračenja, nuspojavama i prognozi.

Nasmiješen mi je priopćio da vjeruje kako je preda mnom još pet sjajnih godina života jer ja sam mlada, vedra, optimistična... Dalje ga nisam čula niti sam htjela slušati. Nisam vjerovala i nisam željela vjerovati. Moja unuka Lea tada je imala samo 18 mjeseci, Maša je tražila posao, Ana završavala studij... Mislila sam: 'Ja jednostavno ne mogu otići tako brzo, želim živjeti.'

Pogledala sam ga s nevjericom i rekla: 'Doktore, jezik pregrizite. Živjet ću ja malo duže...' I vidite, bila sam u pravu. Još uvijek sam tu. Tog dana, dok sam se tramvajem vraćala u Anin studentski stan, iznad kragne bijele košulje na mom vratu stršao je debelim potezom bordoljubičastim markerom nacrtan trokut. Osjećala sam se obilježeno, usamljeno, jadno, kao da svi pilje u mene", prisjetila se Mirjana.

Nalazi su nakon dugog liječenja bili uredni, ali bolest se vratila 2015.

I doista. Mirjana je stvarno bila u pravu. Unatoč lošim prognozama, nije dala da je išta zaustavi.

"Zbog dugotrajnog svakodnevnog zračenja na Klinici za tumore počela sam sve manje voljeti Zagreb. Bili su to dani nevoljenja i sebe same. A onda sam prihvatila rak u sebi i dandanas živimo pomireni, u suživotu. Moj rak i ja često se nadmudrujemo. Otpočetka smo imali puno posla. Nakon poštednog zahvata operacije dojke uslijedio je još jedan, a onda konačno i mastektomija dojke", rekla je Mirjana, kojoj su nalazi s kontrola nakon dugog liječenja bili uredni. No bolest se vratila 2015. 

"Nakon tri operacije, kemoterapije i radioterapije bolest je ušla u fazu mirovanja. Još nekoliko godina pila sam propisani lijek i odlazila na redovite kontrole. A onda, jednoga dana, sama sam sebe proglasila zdravom i 10 godina nisam išla k liječniku. Puno sam radila, putovala, družila se, živjela život puninom. Zaboravila sam na bolest.

Ponekad se treba usuditi izaći izvan okvira unatoč svemu jer 'samo se hrabro janje usudi odlutati od stada'. Ali 'nestašno janje' 2015. zadesila je zla sudbina. Bolest se silovito vratila. Rak se svojim metastazama ugnijezdio u prsnu i ključnu kost, kralježnicu, rebra, pluća, zdjelicu i trbuh. Odnedavno se širi i na jetru", priznala nam je Mirjana.

"Život je poput porculana - jedinstven, a istodobno krhak"

Ali ni tada nije paničarila, već je sve prepustila u ruke liječnika. Ponovno je krenula na kemoterapije i zračenja, ali morala je obaviti i mastektomiju druge dojke... Po završetku kemoterapija Mirjana je radila kao ravnateljica vinkovačkih gradskih vrtića. U trenucima osame je, kaže, pisala.

Tako je nastala i njezina knjiga Priče od porculana, za koju je Mirjana nedavno na Danima Josipa i Ivana Kozarca primila Povelju uspješnosti za književno djelo. U knjizi je 101 kratka priča, dnevnički zapisi i poneka crtica popraćena sa 120-ak njezinih fotografija. 

"To je zbirka kraćih zapisa u kojima sam na Facebooku objavljivala ono što me raduje ili žalosti, bilježila sitnice koje su mi obilježile dan, a svaku priču prati i jedna moja fotografija. Urednica Nataša Maletić imala je vjere u mene, moje priče i fotografije. Tako se ostvario još jedan moj veliki san.

Naziv Priče od porculana je metafora za život. Život je poput porculana - jedinstven, a istodobno krhak. Potrebna je sekunda da se uruši i razbije, a onda treba puno strpljenja da se spoji", objasnila nam je Mirjana, kojoj je, kaže, teška bolest donijela ranjivost.

Godine 2020. Mirjana je liječenje nastavila u Osijeku

Posebno ju je pogodilo kad je 2020. godine liječenje trebala nastaviti u KBC-u Osijek. 

"Ugledni onkolog na Klinici za tumore, nakon što sam se u toj ustanovi liječila 20 godina, drugog dana iza zagrebačkog potresa mirno mi je rekao da predlaže nastavak mojeg liječenja u KBC-u Osijek. Doživjela sam to kao udarac u pleksus. On me se samo tako odrekao umjesto da je imao osjećaj ponosa na svoja i postignuća svojih kolega jer sam unatoč metastatskom raku dojke, zahvaljujući njima, živjela već iznenađujućih 20 godina.

Da, tada sam plakala, bilo mi je svega previše, propitkivala sam u sebi smisao nastavka patnje. Odjednom sam se našla na vjetrometini, sama. Morala sam prespavati odluku o tome hoću li se nastaviti liječiti u Osijeku ili ću jednostavno samo čekati pozivnicu za nebesko plavetnilo. Taj događaj u meni je ostavio neizbrisiv trag" ispričala je. 

Odluka o prelasku na daljnje liječenje u Osijek bila joj je jako stresna.

"No kao što se kaže 'svako zlo za neko dobro', nakon nekog vremena sudbina me spojila sa sjajnim doktorom Ilijanom Tomašem. Izgradili smo odnos pun povjerenja i simpatije. Brižan je, čuje me i vidi. Kad jedna vrsta kemoterapije prestane djelovati, dr. Tomaš iščarobira drugu i na neko vrijeme uspije zaustaviti širenje metastaza", rekla je Mirjana.

"Odustajanje nikad nije bilo opcija"

Prije dvije godine dijagnosticirana joj je i teška aortna stenoza pa je u KBC Osijek išla i na zamjenu srčanog zaliska. Na kemoterapije u Osijek vozi se sama jer, kako kaže, sve što može želi i dalje samostalno obavljati. "Osim blizine Osijeka, olakšalo mi je i to što sam sada uvjerena da se liječim na pravom mjestu. Na Zagreb sam gotovo i zaboravila", dodala je. 

Za Mirjanu odustajanje nikad nije bilo opcija. Uvijek je, kaže, nekako slutila da izlaz postoji.

"Uživala sam u malim postignućima, živjela dan po dan, otkrila ljekovitost humora na svoj račun. U zajedničkom smijehu lakše je komunicirati. Želja za dalekim putovanjima i krstarenjima za mene je bila vrlo motivirajuća.

Putovala sam svijetom, sanjala velike snove, poželjela napisati knjigu i pratiti Leu kroz školovanje... Odlučnost da pronalazim dobrotu u ljudima i situacijama oko sebe pomogla mi je na putu ozdravljenja. Ponekad bih glasno progovarala i šutnjom, ušuškana mirom u sebi", rekla je.

Osim što je napisala knjigu kojom je, između ostalog, nastojala ohrabriti i druge žene, Mirjana je utjehu pronalazila i u fotografiranju, čitanju, sadnji cvijeća, hranjenju ptica... 

"U tom razdoblju imala sam i nekoliko samostalnih autorskih izložbi fotografija u Galeriji fotografija Meraja - Moji ljudi, Sjećanje na zaborav, a zajedno s unukom Leom imala sam izložbu Više od klika. Prvotno sam željela doživjeti da Lea krene u osnovnu školu, a dočekala sam da završi gimnaziju i diplomira na Sveučilištu u Grazu, zaposli se i upiše doktorski studij.

Odnos s mojom djecom meni je dragocjen, one mi daju snagu i hrabrost, imamo mnogo divnih, nezaboravnih trenutaka. Više od toga ne trebam. Događa se da ženski pokleknem i priuštim si nešto što moja Ana zove 'tihi luksuz' - odjeću s Igorovim potpisom, koraljni nakit, novi fotoaparat ili krstarenje... To na mene djeluje iscjeljujuće", otkrila je.

Obitelj joj je najveća podrška

Kako kaže, Mirjani je obitelj najveća podrška. Njezina kći Ana živi u Zagrebu, a unuka Lea u Grazu. Ne viđa ih koliko bi željela, no često se čuju preko poziva i poruka. Kći Maša Mirjanu posjećuje svakodnevno. Trenutno se jako vesele blagdanima.

"Okupljamo se u našoj kući u Vinkovcima uz finu hranu, kolačiće, birani porculan, šlingane stolnjake, blagdanski beštek, svijeće, cvijeće... Samo najbolje tada je dovoljno dobro za nas.

Uskoro će Božić, veselim se unaprijed i već nas vidim ispod bora u smiješnim pidžamama ili božićnim puloverima kako se radosno smijemo, fotkamo i uživamo. Moje tri cure moj su svijet. Bez njih ne bih uspjela proći ovako trnovit put. Zahvalna sam im beskrajno, s njima lakše nosim ožiljke, vidljive i nevidljive", kaže Mirjana. 

"Uspjela sam preživjeti i kad su mnogi smatrali da neću"

Ovu hrabru Vinkovčanku pitali smo i kako se trenutno osjeća.

"Osjećam se dobro. Redovno odlazim na kemoterapije koje više-manje pristojno podnosim. Šest godina sam u mirovini, na aktivan način. Još uvijek sam predsjednica Hrvatskog fotosaveza i Kluba žena liječenih na dojci UNA Vinkovci.

Danas živim mirno, pomireno sa sobom, rakom i svijetom oko sebe. Znam strpljivo čekati i uvjerila sam se da čuda postoje. Tu i tamo u trenucima tuge sjetim se stihova Marine Cvetajeve: 'Maštamo zajedno, spavamo zajedno, ali plačemo uvijek sami.'", rekla nam je. 

Mirjana je, kaže, jako ponosna na sebe. "Uspjela sam preživjeti i kad su mnogi smatrali da neću. Radujem se malim stvarima poput mirisa pečenog kestenja, sunčanog dana... Cijenim dobrotu i okružena sam njome. Ne zamjeram tamo nekome gore što ponekad zažmiri ili spava kad mi je posebno teško. Nastojim hodati uspravno i sačuvati dostojanstvo. Oprostila sam sve što se moglo oprostiti. 

Svima bih preporučila da slušaju svoje tijelo, da reagiraju i na najmanji znak promjena, da se redovito samopregledavaju, da se brinu o sebi i dopuste da sami sebi budu na prvom mjestu. I na kraju, često ponavljam - život je lijep", zaključila je.