BI LI OVAJ Netflixov dokumentarac ugledao svjetlost dana da se jedini poželjni ishod njegova scenarija nije odigrao - tj. da američka muška košarkaška reprezentacija nije osvojila zlato - nikada nećemo saznati.

U užem smislu zamisao je bila da se zabilježi povijesni trenutak koji se imao odigrati u Parizu - nastup (i oproštaj) jedne generacije igrača Team US-a, na čelu s trijumviratom epohe LeBronom, Curryjem, Durantom - a u širem da se prikaže po mnogima najjači košarkaški turnir ikada odigran, u kojem su sudjelovale trenutačno najveće velesile i najbolji igrači ovoga sporta.

Mit o nepobjedivosti Amerikanaca

Bila je tu prošlost i budućnost Amerike: spomenuta trojka zvijezda na zalasku pojačana zvijezdama u prime timeu - Embiidom, AD-om - ali i onima čije vrijeme tek dolazi, poput Anthonyja Edwardsa i Jasona Tatuma. S druge strane, bili su tu i ostali velikani košarke: Victor Wembanyama, Shai Gilgeous-Alexander i, naravno, Nikola Jokić.

Za sve ljude iz bivše Jugoslavije košarka na Olimpijskim igrama i svaki razgovor o njoj imaju posebnu težinu i dimenziju. Najveća utakmica svih vremena, sudar titana koji je svijet očekivao, trebla se dogoditi na Olimpijskim igrama 1992., ali se iz dobro poznatih razloga to nije dogodilo.

Mit o nepobjedivosti Amerikanaca ostao je na snazi i do danas. Istini za volju, događalo se da su timovi s NBA zvijezdama već bivali poraženi na turnirima. Prvi put u Indianapolisu ekipa predvođena Reggiejem Millerom, kada im je skalp uzela Argentina, a potom i SR Jugoslavija u četvrtfinalu.

Do većeg potresa dolazi 2004. u Ateni, gdje, predvođeni Duncanom i Iversonom, uz tada mlade zvijezde LeBrona, D-Wadea i Carmela Anthonyja, ponovo u polufinalu bivaju razbucani od Ginobilija i ekipe i primorani da se "zadovolje" broncom, što je, ako poznajemo američki mentalitet i odnos prema košarci, bilo ravno katastrofi. Novi poraz na Svjetskom prvenstvu u Japanu 2006., još jedna bronca i nova blamaža natjerali su ih na formiranje čuvenog Redeem teama na čelu s Kobeom Bryantom.

Međutim, postoje američki timovi koji jednostavno NE SMIJU izgubiti. Uz onaj originalni Dream iz 1992., potom spomenuti Redeem iz 2008., stoji ovaj pariški "osvetnički". Kao lik iz sjene u prvoj epizodi na koktelu s igračima pojavljuje se i sam Barack Obama, inače (uz suprugu) producent Court of Golda, kako bi, s ležernim osmijehom, podcrtao isto.

Amerika je miroljubiva zemlja - kaže on - okrenuta međunarodnoj suradnji (vjerojatno najsmješniji trenutak serijala), ali u košarci to je i dalje imperij kojem je zlato imperativ. Durant na nešto skromniji, ali vrlo samosvjestan način iskazuje istu suštinu gotovo sizifovskog apsurda s kojim se susreće svaki igrač koji obuče nacionalni dres: "Ako pobijedimo, neće se dogoditi ništa, neće biti buke, business as usual, ali ako kojim slučajem izgubimo…"

SAD, Francuska, Kanada i Srbija

Narativno, idejno i vizualno Court of Gold je usmjeren samo ka tome. Ekipa Netflixa imala je ekskluzivno pravo da tijekom turnira uđe "iza scene" prateći četiri ekipe koje su po njihovom izboru bile favoriti - SAD, Francusku, Kanadu i Srbiju.

Uključivanje Srbije u izbor, umjesto vladajućih svjetskih prvaka Nijemaca, može se zahvaliti činjenici da je najbolji igrač na planetu i trostruki MVP Jokić ciljanoj američkoj publici, uz dužno poštovanje njemačkih vedeta, daleko zanimljiviji nego Schröder ili Wagner.

Dramsku strukturu trebao je pružiti sam turnir, poželjno sa završnim sudarom domaćina i Amerikanaca, uzbudljivom i neizvjesnom utakmicom u kojoj bi Francuzi vodili do samoga kraja, a onda se Amerikanci nekako čudesno vratili i povijesnom partijom jednog od trojice divova ostvarili pobjedu u posljednjim sekundama, održavajući tako plamen američkog olimpijskog mita o izuzetnosti i uzdizanju iz pepela siromaštva, porijekla i rasnih stega vrijednim radom, vjerom i požrtvovnošću.

Jedini problem u svemu tome je što se taj kulminacijski trenutak i katarza ipak nisu desili u finalu. Dogodili su se epizodu i utakmicu prije, remeteći pomalo čitav Netflixov koncept i zamisao, ali kad su već željeli i prizivali Srbe, onda su im se na kraju Srbi i dogodili.

Više nego što bi to voljeli priznati, mnogi su Hrvati, gledajući 8. kolovoza ovu utakmicu, grizli prste na +13 nakon treće četvrtine, potajno se nadajući da je ovo TAJ trenutak, isto kao što su se i mnogi Srbi nadali istome 1992. bez obzira na sve okolnosti.

Posljednji bastion jugoslavenstva

Vjerojatno je košarka posljednji bastion jugoslavenstva u našoj svijesti, točka na kojoj i najokorjeliji nacionalist položi oružje, sjeti se olimpijskoga sna i kaže: "Da, draža mi je moja neovisna država, ali kada bih samo TO mogao vidjeti, kada bismo samo jednom pobijedili baš taj tim koji ne smije biti pobijeđen i izbacili svijet iz kolosijeka..."

Valjda je to dokaz neke naše civilizacijske drugosti koju Netflix jednostavno ne može prevesti na vlastiti kod niti to želi. Svi koji su odrastali devedesetih vrlo dobro znaju tko je i što je za ekipu Bullsa značio Toni Kukoč. Svejedno, to ga nije učinilo zanimljivim kreatorima ovoga filma koji su mu u Last Danceu pružili prostor u dvije i pol scene.

Srbi su u Court of Goldu neminovno viđeni kao drugost, neobičnost, arhaičnost, nepodobnost. Redaju se snimke diverzificiranih ekipa s crncima i nešto bijelaca, gdje su svi igrači cool i hip, čujemo priče o teškim odrastanjima Duranta i Adebaya, pratimo Wembanyamu i Batuma, i svi oni pritom izgledaju kao nagruvani Avengersi sa životnim pričama dostojnim holivudskih ekranizacija.

I onda sve to presiječe snimka skupine bijelih nenabildanih ležernih tipova koji kao da su se skupili na basketu u kvartu, pri čemu onaj najbolji među njima izgleda kao da ne bi mogao potrčati a da se ne saplete o vlastite noge.

Pa onda slušamo spiritualne, life-coaching propovijedi Stevea Kerra, Vincenta Colleta i Jordija Fernandeza, koje prekida snimka sedamdesetogodišnjeg Karija Pešića u second-hand prsluku kako se gega na traci u teretani i podiže utege od pet kila. Na prijedlog članova stručnog stožera da bi valjalo izići negdje i pronaći zabavu Kari lakonski odgovara: "Eno im staze za trčanje, pa nek se zabave na njoj."

I baš ta ekipa, čije će treninge prosječni netflixovac premotavati jer su najmanje atraktivni (kao što je, valjda, bilo i Kukočevo, Petrovićevo ili Divčevo igranje u NBA-u), izlazi ne kao najveći rival, nego kao suštinski antagonist serijala. Prikaz sada već povijesne utakmice, vodstvo Srba i dominaciju u prve tri četvrtine prate teške zloslutne melodije, koje bi prije odgovarale jurišu Orka na Minas Tirith ili invaziji Tuđina u filmu Independence Day.

One kao da kažu: "O, je li moguće? Dolazi li našem poretku kraj?" Srećom, tu je Steph Curry i njegovo luđačko šutiranje trica i Amerika i slobodni svijet mogu odahnuti, a serijal može ući u jedinu zamislivu i podobnu završnicu - finale SAD - Francuska.

Zaključak?

Naravno, postoje mnogi kutovi iz kojih se Court of Gold može promatrati ili analizirati. Za neke je to prosječan, fino uslikan i umjereno zanimljiv dokumentarac o košarci u koji ne treba učitavati kulturološke ili geopolitičke implikacije.

Za snažniji dojam nedostaju mu pikantniji detalji i memorabilni trenuci koji će se kasnije danima vrtjeti po netu, kao što je to bio slučaj s Jordanovim Last Dance ispadima i onim čuvenim "shvatio sam to osobno". I ovdje se opet Srbi pojavljuju kao spasitelji da viralnom snimkom Pešićevog ranta iz svlačionice nakon prvog poraza u gnjevu indirektno ispjevaju ode Durantu kao jedinom igraču o kojem se treba brinuti i kojeg na terenu treba čuvati.

Primjetno je odsustvo LeBrona u intervjuima, kao i šira elaboracija o izostavljanju vladajućeg prvaka Jaysona Tatuma iz postave oko koje se potencijalno mogla isplesti kontroverza. Ipak, Stephova trica iz finala, ruku na srce, njegova "go to sleep" gesta rukama, jest jedan od ikoničnih trenutaka košarke i netflixovci jesu bili jako sretni što im se tako nešto odigralo spontano pred kamerama.

Kao što kaže Dwayne Wade u popratnom intervjuu, kada se nešto ovako desi, čak i ako se nalazite na suprotnoj strani, vi ste zadivljeni i ostaje vam jedino zahvaliti svevišnjem što ste živjeli u vrijeme kada je majstor tog kalibra igrao. I općenito je tako, bili fanovi ili ne, ako vam je košarka makar malo u srcu, veličinama LeBrona, Duranta i Curryja se morate pokloniti i biti sretni jer svjedočite njihovoj epohi.

Pa opet, većini na planetu srce je bilo na strani njihovih protivnika i od riječi Wembanyame s konca kojima prijeteće tvrdi kako je zabrinut za sve one koji će mu se suprotstavljati u budućnosti, s obzirom na košarkaško čudovište u koje će se u međuvremenu pretvoriti, ježi im se koža na potiljku.

Producenti time, u maniri post credit scena filmova o Avengersima, otkrivaju željenog antagonista za LA 2028., koji će se sljedećoj generaciji američkih superheroja suprotstaviti.

Mnogi od nas slute (i nadaju se) da će možda, kao i u Parizu, to biti netko sasvim drugi - ekipa Netflixovom kodu nepodobnih likova koja, dok su šampioni pozirali na pariškom stubištu, nije davala teatralno revanšističke izjave, već se uz cajke, po vlastitim riječima, "povijesno opijala".

I sve te "nas", tko god "mi" bili i kako god se nazivali, vjerojatno veže činjenica da smo svojedobno pustili suzu na drugi (i bolji) košarkaški dokumentarac pod nazivom 250 stepenika i da u svakoj situaciji kada se naši dečki, bilo u finalu svjetskog prvenstva u nogometu ili olimpijskog košarkaškog turnira, susretnu s daleko jačim protivnikom i unaprijed određenim pobjednikom, viknemo sumanuto kao Kari Pešić: "Pocepajte mu muda!"