U zemlji koja izgleda kao stvarni Big Brother prilike za zaradu nalaze se na svakom uglu
Foto: Vedran Buble
2014. proveo sam više od pola godine u Južnoj Americi, 2015. sličan vremenski rok posjetivši Filipine, Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju, a sljedeća dva mjeseca imat ćete priliku jednom tjedna na Indexu čitati moje doživljaje iz Tajlanda i Burme...
>>> Zašto se promijenio moj stav o notornoj turističkoj prostitutki
>>> Bio sam egzotični kućni ljubimac u čudnovatom domu Tajlanđana
>>> Kako sam za dlaku stradao od maloljetničke bande
>>> Zaboravite Bora Boru, Maldive i Mauricijus, ovo je tropski raj za džep svakog Hrvata
>>> Pattaya - u zatvoru morbidnog seksualnog turizma
>>>Raj ili smetlište na kojem se i zrak plaća?<<<
Za razliku od većine ostalih zemalja jugoistočne Azije, još od dječačkih dana na spomen Burme u meni se budio nekakav osjećaj mistike i egzotike koji i dan danas vrlo teško mogu objasniti. Vijetnam, Kambodžu i Laos zamišljao sam više-manje vraćenima u kameno doba nakon američkih svinjarija u sedamdesetima (Vijetnamski rat) i onog što je to ludilo iznjedrilo (Crveni Kmeri). Tajland je već krajem osamdesetih bio sinonim za ofucanu turističku prostitutku, dok su mi Malezija i Indonezija, kao izrazito muslimanske zemlje, bile previše rigidne i nekako strane. Srećom, gore spomenutu predrasudu nedavno sam sa zadovoljstvom ispljunuo, s obzirom na to da me Malezija svakojako oduševila.
No vratimo se temi. Prije nekih sedam godina, kad sam počeo ozbiljnije lutati svijetom, Burma mi je izgledala toliko nedostižno da se nisam ni usuđivao razmišljati o njoj, a onda sam u zimu 2012. upoznao jednog od idejnih začetnika "Nomada" Kristijana Grubišića, čije su me tamošnje dogodovštine potpuno začarale. Tog sam si dana, ma kako se tad to dalekim i nemogućim činilo, obećao da ću jednom posjetiti tu zemlju. Godine su prolazile, okolnosti se mijenjale, a onda sam prošle godine dobio priliku proputovati jugoistočnom Azijom. Tijekom pet mjeseci, posjetio sam gotovo sve zemlje osim Burme, a u Hrvatsku sam se vratio s nekakvim osjećajem krivice.
Zato, kad se u siječnju opet otvorila prilika za odlazak u taj dio svijeta, nisam dvojio ni trenutka. Burma je zasjela na vrh svih prioriteta. Inače, jedina destinacija jugoistočne Azije, koja je u mom izvitoperenom umu mogla stati u istu rečenicu s Burmom, bili su Filipini, no plastična amerikanizacija društva koju sam tamo zatekao godinu ranije, potpuno me šokirala i u jednu ruku zabrinula. Nadao sam se da me isto neće dočekati i u Burmi, a iako se i ona posljednje desetljeće mijenja "brzinom svjetlosti", u velikoj je mjeri ispunila moja očekivanja. Ipak, dojma sam kako bi, da sam je posjetio svega nekoliko godina kasnije, bilo gotovo prekasno.
Prvi susret s Burmom
Da budem sasvim iskren, nakon mjesec i pol dana na Tajlandu, pomalo sam bio zasićen tamošnjim masovnim turizmom i tim svojevrsnim balončićem hedonizma u koju svaki posjetitelj te zemlje neminovno upadne. Na Tajlandu je jednostavno sve podređeno užitku, a domaćini se svojski trude da im ne promakne nijedna sitnica koje bi se halapljivi zapadnjački um mogao dosjetiti. Burma je u svojoj suštini trebala predstavljati nešto sasvim drugačije. Destinaciju koja se tek nedavno počela otvarati svijetu, zemlju u kojoj do prije nekoliko godina nije bilo bankomata i državu u kojoj je lokalcima i dalje, u 2017. godini, zabranjeno ugošćavati ljude iz drugih dijelova svijeta.
Već po dolasku na aerodrom u Yangon (najjeftinija opcija za posjetiti Burmu povratna je avio karta Lion Thai Aira iz Bangkoka koja košta 50 eura), zapljusnula me melankolija ispunjenja dječačke želje. Ne znam je li to baš tome razlog, ali od prvog trenutka osjećao sam se kao da sam na neki način došao kući. Na luksuznom i modernom terminalu nabavio sam lokalnu sim karticu i podigao novac(kyatt je jedna od onih valuta mizerne vrijednosti, a za 200 eura dobije se 300 000 kyata). Kako se u pravilu barata s novčanicama od pet tisuća kyatta, možete zamisliti kakav je bezobrazni snop novčanica isplazio bankomat. Instant sam postao milijunaš. Zapravo vrlo frustrirajući osjećaj.
Ono što me odmah iznenadilo bila je činjenica da se u Burmi, za razliku od Tajlanda, prometovalo desnom stranom ceste. Naravno, ne bi to bilo ništa čudno da se upravljač u automobilu nije nalazio također na desnoj strani. Bilo je to potpuno suludo rješenje, jer je između ostalog pretpostavljalo da putnici iz autobusa i kombija, umjesto na trotoar, izlaze pravo na cestu, u rijeku kaotičnog prometa. Kasnije sam doznao da je ovo rješenje vrhuška na vlasti smislila kako bi prekinula sve veze s omraženim europskim kolonizatorom Engleskom, nešto slično intenzivnoj Hrvatizaciji nakon Domovinskog rata odnosno planskom Tuđmanovom distanciranju od duboko ukorijenjenih jugoslavenskih tekovina.
Zabavni mix Indije i Kine
Prva dva dana u Yangonu prohujala su s vihorom. Kako sam bio smješten u samom centru, dane sam provodio u indijskoj i kineskoj četvrti, koje su kao i u svakom većem mjestu, žila kucavica gradskog života. Relativno potlačena radnička klasa tu provodi svoj vijek obavljajući poslove naizgled toliko sitne i bezvrijedne, ali poslove bez čijih rezultata cijela zajednica ne bi mogla opstati. Baš kao kakva golema i savršeno uređena košnica. Kako nisu tu radi turista, već jedni radi drugih, da si svakodnevicu naprave podnošljivom, oni bogate došljake neće ni pokušati prevariti. Oni su vrijedni, skromni i pošteni, jer ni za što drugo nemaju vremena.
Cijeli ovaj karneval života odvija se u gotovo paklenim vremenskim uvjetima, iako je tek početak ožujka. Temperatura se već oko 11 sati penje na 36 stupnjeva, s tim da je tzv. reel feel daleko preko 40. Ceste su zakrčene tisućama automobila, na asfaltu se mogu ispeći jaja, a tisuće mirisa lako kvarljive robe spaja se u jedan koktel koji je teško dočarati. U svom tom kaosu primijetio sam kako na ulicama nema nijednog jedinog motocikla, što je bilo zaista iznenađujuće s obzirom na to da bi korištenje istih uvelike smanjilo gužve i olakšalo život. Kad sam se raspitao o razlozima, rekli su mi da je promet u Yangonu kaotičan i da je zbog velikog broja poginulih nedavno zabranjena vožnja motociklom.
Zvučalo mi je to kao prihvatljivo, ali vrlo nelogično rješenje. I ostale azijske zemlje imaju kaotičan promet, a opet na milijune motocikla koji paradiraju gradom, dajući mu nekakav fini tropski šmek. S automobilima je sasvim druga priča. Oni sa sobom nose nekakvu težinu. Ono što mi nisu rekli, a što sam doznao 24 sata kasnije na druženju s lokalnom couchsurfing zajednicom, jest da je ne tako davno jednog visokopozicioniranog generala umalo pregazio neoprezni motociklist. Ovo uvaženo vojno lice toliko se razbjesnilo da je već sljedećeg dana potegnulo veze i do daljnjega obustavilo sav promet dvokotačima u najvećem gradu Burme koji broji sedam milijuna stanovnika.
Djeca koja provode dane na otvorenom kao relikt nekih prošlih vremena
Inače, hodajući prašnjavim ulicama Yangona, nisam mogao ne zamijetiti veliki broj djece što provodi dane na otvorenom. Doduše, čest je to prizor u zemljama trećeg svijeta, međutim svaki put kad se iznova susretnem s tim, sa zadovoljstvom se prisjetim svog djetinjstva koje je bilo umnogome drugačije no ono današnje djece. Ta davno izgubljena vremena još su kao relikt prošlosti jedino očuvana u ovakvim siromašnim sredinama. Njihov život, iako prepun svakojake neimaštine, čini se puno bogatijim no onaj hrvatske mladeži, a iako su ovo mišljenje vjerojatno dijelile sve starije generacije, gledajući one nadolazeće, dojma sam kako je taj jaz posljednja dva desetljeća sve veći. Dopuštam da griješim. No dobro.
Nekoliko igara yangonske mladeži posebice mi je zapelo za oko. Prva je nekakav picigin na suhome, s tim da se igra nogom i to prozračnom loptom napravljenom od bambusa. U Burmi je zovu Chinlone. Postoje dvije varijante. U jednoj igrači oforme krug i pokušavaju loptu što duže održati u zraku, a u drugoj stanu na suprotne strane mreže u nekakvoj verziji nogo-odbojke. Druga igra nešto je što bi se moglo nazvati uličnim bilijarom. Naime, na pojedinim prigodnim mjestima unutar kvartova lokalci su izradili male četvrtaste stolove, možda metar dugačke i široke s rupicama u uglovima. Umjesto kugla tu su male pločice, a ona najveća predstavlja bijelu kuglu koja se okida prstom.
Iako se i ulični bilijar često igra po novac, postoje i puno direktnija varijanta kockanja. Radi se o igri koja podsjeća na popularne špekule, s tim da se umjesto "franja" koriste prave novčanice koje se oblikuju u brodiće i stavljaju na hrpu. Vjerojatno pogađate o čemu je riječ. Svaki igrač ima svoju sretnu gumicu(nalik onima za kosu, samo prilično debljim) kojom s udaljenosti od otprilike pet metara cilja flotilu vrijednih brodova. Onaj brod/brodove koje gumica pogodi, vješti natjecatelj prisvaja. Iako je u pravilu riječ o malim svotama, priča mi jedan nadareni mladić, već nekoliko godina vrlo pristojno živi od toga.
Eclipse bar i zlatna mladež Yangona
Kao što sam već spomenuo, treće večeri posjetio sam tjedno druženje lokalnih couchsurfera koje organizira jedna simpatična Kineskinja. Druženju su prisustvovali u pravilu ljudi koji su odnedavno počeli raditi u Yangonu, a jedan od najzanimljivijih likova bio je američki penzioner Roger, koji u poznim danima zarađuje masne novce dovodeći u ovu zemlju sve čari zapadnjačkog života. Njegov posljednji u nizu uspješnih pokušaja tzv. je baloon football. Ne znam jeste li čuli za zorbing, one goleme plastične kugle u koje ljudi ulaze pa skaču i sudaraju se. E pa takve je iste Roger donio iz Amerike i osmislio nogometnu inačicu. Kaže da djeca uživaju kao nikada, a novac kaplje sa svih strana.
To je slika današnjeg Yangona. Kako se ova zemlja tek otvara svijetu, prilike za zaradu nalaze se gotovo na svakom uglu. Samo treba imati nešto novaca i umješnosti, uspjeh je zajamčen, barem tako tvrdi Roger. Nakon nekoliko sati druženje se nastavilo u popularnom rooftop Eclipse baru, lokaciji koju ni u snu nisam želio posjetiti u Burmi. S obzirom na to da se otvorio prije svega pola godine (ovakve zabave donedavno su bili znanstvena fantastika za lokalce), svaka će mlađa osoba za noćni provod preporučiti upravo ovo mjesto. Vjerojatno pretpostavljate kako izgleda Eclipse bar, kao i svaki drugi noćni klub na zapadu, DJ, plesačice i skupa cuga.
Tko posjećuje ovaj bar? Nitko drugi do zlatna mladež Yangona. Djeca bogatih roditelja, tzv. Crooniesa, koji bocama najskupljeg whiskeya liječe frustracije što nisu rođeni negdje desecima tisuća kilometara daleko. Oni su potpuna suprotnost svemu onome što je Burma nekad predstavljala. Oni ne nose londžije, goleme marame koje se kao suknje vežu oko struka. Oni se ne uljepšavaju tanakom, kremom od istoimenog drva koja se maže po licu kao zaštita od sunca, niti žvaču list biljke betala zbog koje imaju "krvavi ispljuvak" i osmjehuju se istrunulim zubalima. Oni prate modne trendove, oni su cool i žude za svim onim što dolazi sa zapada.
Orwellov Veliki brati i Crooniesi kao slika i prilika današnje Burme
Ako ste pitate tko su Crooniesi, riječ je o najbogatijim burmanskim obiteljima koje već više od 60 godina egzistiraju u uskoj sprezi s političkom vlašću. Raznoraznim pogodovanjem ti Todorići modernog Mjanmara obogatili su se do neslućenih razina, a njihova moć danas je toliko velika da bez ikakvih problema sudjeluju u donošenju zakonodavnih odluka i uzimaju postotak od gotovo svakog velikog prihoda koji se slije u Burmu. Bez njih se danas, kažu, ne može ni obaviti nužda, a upravo su njihova razmažena djeca ta koja bježe od svog jastva, vozeći skupocjene mercedese i kupajući se u hektolitrima najskupljih alkoholnih pića.
Zapravo, cijela situacija u današnjoj Burmi uvelike podsjeća na roman Georgea Orwella 1984., Orwell je netom poslije Drugog svjetskog rata odlučio predvidjeti kako će svijet izgledati s četrdeset godina odmaka, a ono što je opisao, s glavom Velikog Brata kao predvodnikom, danas je vrlo blizu onom što se događa u Mjanmaru. Naime, nitko ne zna tko je taj Veliki Brat koji zapravo vuče konce vlasti u ovoj državi, državni službenici i njihove obitelji, kao pravi partijski sljedbenici preseljeni su u novi glavni grad Na Phi Tyav, dok "proli", kako ih je Orwell nazvao, predstavljao one vrijedne mrave koji od procesa kako preživjeti novi dan, nemaju vremena ni pogledati što se događa tamo gore.
Netko će se upitati kakve veze ima Orwell s Burmom, no začudili biste se. George Orwell je rođen u susjednoj Indiji, a nakon srednje škole i studija koje je završio Engleskoj, Orwell se 1922. godine pridružio indijskoj kraljevskoj policiji u Burmi. Vrlo brzo zamrzivši imperijalizam kojeg je imao prilike osjetiti iz prve ruke, Orwell piše svjetski poznate "Burmanski dani". Ovaj roman koji je objavljen 1934. godine, a Orwell u njemu briljantno oslikava odnos britanskih osvajača i domorodaca. Riječ je o obveznom štivu za svakog posjetitelja Burme, a ako ga kojim slučajem niste uspjeli nabaviti u Hrvatskoj, u Yangonu ga ima kupiti na svakom raskršću, doduše na engleskom jeziku.
Burma je čudesno necjelovita
Kad smo već u susjedstvu, dotaknimo se kratko i povijesti ove države. Burma je bez dvojbe još jedna u lancu azijskih zemalja delikatne političke povijesti i sadašnjosti, izazvane ponajprije vjerskim i etničkim mržnjama. Ta netrpeljivost konstantno se potpiruje vladanjima različitih vojnih diktatura koje su spremne na svakojako kršenje ljudskih prava kako bi zadržale vlast i kontrolu nad određenom populacijom. Malo tko zna, ali muslimani čine dobar broj stanovništva u Burmi (oko pet milijuna), a gotovo svi nalaze se na sjeverozapadnom dijelu države, u području zvanom Arakan. Njihovi izraziti problemi počinju neovisnošću Burme 1948., otkad su gotovo konstantno izloženi genocidu. Posljednji veliki masakr zbio se 2012. godine.
Međutim nije to jedini problem koji muči Burmu. Riječ je o izrazito podijeljenoj zemlji, u kojoj gotovo svaka etnička manjina želi samostalnost ili u najmanju ruku sudjelovanje u vlasti. Izrazito pojednostavljeno i čisto da vidite kakav kaos tu vlada, saveznom državom Kachin upravljaju dvije paramilitarne formacije - KIA i KIO. Saveznom državom Kayah vlada paramilitarna grupa Karrenni, u saveznoj državi Kayin za prevlast se bore HNU i KNL-a, a u saveznoj državi Rakhine AA i ALA, dok u državi Shan vlada SSA-a. Sve ove paramilitarne formacije bore se za svoje interese, u iako pravilu ratuju s državnom vojskom, često se znaju sukobiti i međusobno, čega su rezultat ukupno više od 200 tisuća žrtava i milijun izbjeglica.
2015. u Burmi su održani prvi izbori nakon četvrt stoljeća, a pobjedu je odnijela Nacionalna liga za demokraciju. Ova stranka smatra se odgovornom za otvaranje Burme i navodno predstavlja svijetlu budućnost. Ne treba pritom ni spominjati da je većina etničkih manjina ne priznaje i da se kraj sukobima ne nazire ni u daljoj budućnosti. Inače, dan prije no što sam sletio u Yangon, u centru je ustrijeljen jedan visoki dužnosnik. No da ne odemo preduboko, spomenut ću još samo jedan zanimljiv detalj. Naime, sukobi u planinskim predjelima Burme ne vode se cijele godine, već najčešće tijekom ljeta. Kako monsuni teren čine nemogućim za kretanje, prije svake kišne sezone zaraćene strane se pozdravljaju do sljedećeg ljeta.
Scwedagon pagoda i kružni vlak kao vrhunske atrakcije Yangona
Što vidjeti u Yangonu? Osim stvari koje sam naveo, nekoliko je lokacija koje valja posjetiti i radnji koje valja obaviti. Za početak, vjerojatno najpoznatiji objekt ovoga grada je slavna Shwedagon pagoda koja se u širem smislu smatra jednim od svjetskih čuda. Iako je, prema povjesničarima, ovaj hram izgrađen između šestog i desetog stoljeća, legenda kaže da on postoji već 2500 godina i da su ga sagradila dva brata koja su upoznala samog Budu. Hram prekrivaju prave zlatne ploče, a kako je visok 99 metara, riječ je o tonama zlata, dok je kruna hrama okićena s više od pet tisuća dijamanata i dvije tisuće rubina, a sa samog vrha bliješti 76-karatni dijamant.
Vrlo zanimljivo je i jezero Kandgawi po čijoj je površini nekad davno napravljena elitna šetnica na stupovima. No kao i mnogo toga u Burmi, što nema veze s vjerom, nažalost je prepušteno samo sebi. Danas ovaj "boardwalk" više pripada kakvom apokaliptičnom filmu no modernom velegradu kakvim se Yangon želi predstaviti, a hodati po njemu istinska je lutrija jer su daske toliko trule da noga može propasti u svakom trenutku. No kada se ova latentna opasnost izuzme, panorama jezera vrlo je lijepa i interesantna, a u obližnjem parku, u debeloj sjeni masivnih stabala, valjda kao i njihove majke i očevi, ljubaka se lokalna mladež snivajući neka nova i bolja vremena.
Ono što bi još svesrdno mogao preporučiti jest trosatna vožnja tzv. kružnim vlakom. Naime, širi centar ovog grada okružuje trošna pruga koja se zavlači u najskrovitije i najudaljenije kvartove Yangona. Njena specifičnost upravo je u tome što doslovce prolazi kroz neke od najsiromašnijih četvrti ove zemlje. Karta košta svega nekoliko kuna i predstavlja doslovce ekstrakt mjesnog života. Na koncu, iako Burma nije poznata kao destinacija kvalitetnih masaža, u nekadašnjem glavnom gradu Burme može se dobiti vjerojatno najjeftinija masaža na svijetu. Dva sata u Jasmine beauty salonu platio sam 35 kuna, odnosno 17 i pol po satu, što je upravo nevjerojatno.
Sjajni domaćini, ali loši kuhari
Iako će oduševljeni turist to reći za veliki broj nacija, Burmanci su zaista jedni od najskromnijih i najsretnijih naroda na zemaljskoj kugli. Kad sam prošle godine posjetio Indiju, zaključio sam da svijet ne poznaje bolje domaćine od Indijaca, međutim Burmanci su bez dileme u samom vrhu. Zaista je fantastično s kakvom pažnjom pristupaju gostima i koliko truda ulažu da bi na svaki mogući način pomogli došljaku. Iako mi to nikada ne bi palo na pamet, Burmanke su me oduševile svojom ljepotom, daleko više od notornih Tajlanđanki koje su se neženjama svijeta počele gotovo kao lutke izvoziti diljem zemaljske kugle.
Ako se pitate kakva je hrana, tu ću morati ostati malo suzdržan. Nekoliko dana prije no što ću posjetiti Burmu, netko mi je rekao kako je njihova kuhinja proglašena jednom od pet najgorih na svijetu. Ne znam bi li išao toliko daleko, ali činjenica je da za razliku od susjednih Tajlanđana, a pogotovo Vijetnamaca, jednostavno nemaju taj talent za baratanje začinima. Vrlo je važno napomenuti da se u burmanskoj kuhinji osjeti veliki utjecaj Kine, Indije i Tajlanda te da je zapravo jako mali broj kvalitetnih autohtonih jela koji se mogu nazvati tradicionalnim burmanskim. Jedno od rijetkih koji mu se uistinu svidjelo su tzv. Shan sticky noodles, odnosno ljepljivi noodlesi iz regije Shan.
Da više ne duljim, bilo bi to sve za ovaj put. Slijedi monstruozna 19-satna vožnja vlakom do Bagana, kraljevskog grada paganskog carstva u kojem se nalazi preko nekoliko tisuća impozantnih pagoda i koji je burmanski pandan Angkor Wattu. Iz Bagana ću nastaviti prema planinskoj postaji Kalaw, odakle ću preko pećine s tisuću Budinih spomenika u trodnevnom trekkingu doći do jezera Inle, jedne od najvećih atrakcija ove zemlje. Do sljedećeg puta.