MNOGIM Hrvatima, a posebice mladima, nezamislivo je da im ljeto prođe bez odlaska na more. No nekad su mladi, umjesto na plažu i kupanje, odlazili na radne akcije. U suradnji s Yugopapirom donosimo članak o radnoj akciji na savskom nasipu u Zagrebu iz 1976. godine.

Lipanj 1976.: Nekoliko tisuća mladih ovo ljeto provest će na radnim akcijama: gradit će ceste, pruge, nasipe... Posjetili smo zagrebačko radilište i zabilježili kako se radi na Savi 76...

I opet brigadiri kažu: najljepši je godišnji odmor akcija! Gradi se tu veliko drugarstvo, sklapaju trajna prijateljstva i njeguje bratstvo i jedinstvo, najveća tekovina naše revolucije. Žuljeva ima, ali njima se svaki omladinac i te kako ponosi...

Bio je to za brigadire prve smjene Omladinske radne akcije Sava 76 udarni dan. A udarni dan je, zna se, dan kada nema šale, kad treba zapeti, raditi bolje od boljega, sabrati rezerve volje i snage i uraditi više i bolje no u ostale dane. Vidjelo se to po svemu, po pjesmi koja je postala nekako čvršća i odlučnija, po neobičnoj užurbanosti koja je vladala radilištem - širokim pojasom zemljišta obraslog u korov, žbunje i neuredno razbacano kržljavo drveće, što dijeli savski nasip od jezera Jarun, tamo gdje prestaju posljednje kućice zagrebačke Trešnjevke.

Promiču hitre noge brigadirske, pod zamasima motika nestaje korov, mukli udarci sjekira kidaju posljednje veze sa zemljom žilavih panjeva. Buknu pjesma, pa se ugasi, pa opet započe na drugom mjestu, među brigadirkama u crvenim majicama što u travi do pojasa izgledaju kao makovi.

- E, baćo moj - uzdiše Milan Brezak, naseljski "ideolog" koji nas prati trasom - bit će to do kraja smjene ravno, isplanirano polje, baš kao ono tamo prijeko, što smo ga završili prošle godine.

U mislima mu, vidi se, ravna cvjetna livada na kojoj će se jednoga dana odmarati umorni Zagrepčani. No, trebat će dotle još zapeti, prebaciti preko ruku tisuće norma-sati i tone i tone trulih panjeva, granja i korova. Daleko je još do ostvarenja zadatka - izgradnje sportsko-rekreacijskog centra na Jarunu.

Trideset devet brigada s 3000 omladinaca iz čitave Jugoslavije uložit će u tu gradnju, kao i u uređenje odvodnog kanala Odra kraj Velike Gorice, oko 320 tisuća norma-sati, nemjerljivu količinu volje, radnog poleta i zanosa, što ih samo mladi poznaju. Teče sedamnaesta akcija na obalama Save, akcija s najdužim neprekidnim trajanjem u Jugoslaviji. Sedamnaest je godina više od pedeset tisuća mladih ugrađivalo sebe u nasipe kraj Save i njihova je zasluga prije svih što rušilačka snaga rijeke više nikada neće tutnjati glavnim gradom SR Hrvatske.

Jedna brigada s dvije zastave

No vratimo se našim brigadirima i njihovu udarnom danu. Otegnuto i glasno "ho-ruk" privuče nas radilištu jedne od brigada. Brigadiri se rasporedili, bolje reći nestali u tri jame, tri prava kratera. U svakome od njih po jedan truli panj koji treba iskopati i ukloniti. To su brigadiri ORB "Dragan Mauzer" iz beogradske općine Čukarice. U jednoj od jama s panjevima, gužva - kako i ne bi bila kad je panj prava grdosija, ima u njemu najmanje dvjesto kila. Napregle se mišice opaljene suncem, u žaru borbe u jamu je skočio i komandant Božidar Surla. "Ho-ruk!" - i panj je vani. Juriš na sljedeći!

Pitamo zadihanog komandanta Surlu kako to da brigada ima dvije zastave: zabodene u zemlju na rubu radilišta, vezane su u čvor.

- Zbratimljeni smo s brigadom "Moša Pijade" sa zagrebačke Trešnjevke. Naše općine surađuju, a među nama se ovdje u naselju sasvim spontano razvilo veliko prijateljstvo. Bratime se i ostale brigade.

Tu je i Aleksandar Vilotić, predsjednik Brigadne konferencije i predsjednik Skupštine smjene - najviših samoupravnih organa brigade i naselja. Koristi se trenutkom odmora da nam nešto kaže o samoupravljanju na akciji:

- Radna akcija je škola samoupravljanja. Sve odlučuju brigadiri i svi prijedlozi dolaze od njih.

Bez zabušanata

Na susjednom radilištu su djevojke i mladići s Kosova, brigadiri ORB "Ramiz i Boro", brigade koja nosi imena dvojice najslavnijih od kosovskih heroja, Srbina i Albanca koji su prijateljevali, zajednički se borili i poginuli, postavši tako simbol bratstva i jedinstva. Rade zaista udarnički.

- Za ovu radnu akciju prijavilo se 250 omladinaca - kaže komandant Bore i Ramiza Samedin Hadžijaha. - Kalili su se na lokalnim akcijama, a 80 najboljih je pošlo s brigadom.

Samedin je prvi put na radnoj akciji, ali imao je prije toga mnoge dužnosti u omladinskoj i studentskoj organizaciji, pa mu nije teško snaći se u ulozi komandanta. Pomažu mu u tome i drugovi, iskusni akcijaši koji su, kao na primjer Ylber Tufa, i po sedam puta sudjelovali u saveznim akcijama.

Na odlasku nam prišapnu brigadir Mehmet:

- Zapišite da je naša brigada bez zabušanata, brigadira kojima se katkada ujutro ne mili na trasu, pa izmisle da ih nešto boli. Kod našeg komandanta to ne pali. On je, naime, liječnik, pa takvima začas postavi dijagnozu.

Nedaleko od kršnih Kosovara, Čukaričana i Bjelovarčana, zauzela je položaj pomalo neobična brigada. Vremenski raspon starosti brigadira je u njoj (tako reći) - od sedam do sedamdeset sedam! To je pionirska brigada "Boško Buha", sastavljena od ponajboljih pionira iz glavnih gradova naših republika. S pionirima na trasi rade i njihovi instruktori, a tu je i najstariji pionir ili, ako hoćete, najstariji brigadir na Balkanu, čika Bole.

I dok dvanaestogodišnja Julija Dimčevska iz Skopja natače čiki Boletu, 67-godišnjem beogradskom umirovljeniku Bošku Kostiću, lončić vode, koristimo se prilikom da ga priupitamo otkuda on ovdje, među pionirima.

- Šta ćeš, djeca me vole, vidim da sam im drag pa je i meni milo. Divna su to djeca! Ovo mi je, inače, 24. radna akcija, a na Savi sam redovno od 1968. Ušlo mi u krv, pa ne mogu bez akcije. Kad sam ono otišao u mirovinu, pokušao sam živjeti penzionerski: na Kalemegdan, pa s klupe na klupu. Ne ide, brate, pa to ti je! Nisam ja za takav život! Preguram nekako zimu i jedva dočekam ljeto - pa na akciju! Tu mi je mjesto, među ovom djecom. Akcija je moj život!

I dok tako razgovaramo, okupiše se oko nas kudrave dječje glavice, Nada Kovačević (11) iz Beograda, mali Sarajlija Zoran Radočaj, Fatmir Bejić (13) iz Prištine, Neža Vojnović (14) iz Novog Sada, Dubravka Anić iz Sarajeva... Svi bi nešto rekli o svojim dojmovima s radne akcije, svi uglas govore kako im je to tek prva, ali nikako i posljednja akcija.

Umorni od petipolsatnog rada po tropskoj vrućini poodmaklog lipnja, brigadiri su se s pjesmom na usnama vratili u naselje Sedam sekretara SKOJ-a. Čekao ih je ukusan ručak, a zatim odmor i pregršt slobodnih aktivnosti.

Naselje je toga poslijepodneva, a i ostalih nalikovalo na pravu košnicu. Sportaši, mladi tehničari, oni koji se spremaju za vozačke ispite, svi su nekamo žurili, svi su nešto radili, zanimali se onim što ih najviše zaokuplja. A naseljski komunisti, njih 270 na broju, kao i još stotinjak onih koji to žele postati, oboružavali su se političkim znanjem slušajući predavanje o Nacrtu zakona o udruženom radu.

Bližila se večer, rumenilo na zapadu nagovještavalo je da će i sutra biti naporan i vruć dan. Iako su dlanovi bridjeli, a noge i ruke boljele istegnute žilavim panjevima, brigadiri se nisu predavali snu i još dugo se iz naselja čula vesela brigadirska pjesma. Zašto i da se snu predaju: mladi su, zajedno su, drugovi su, lijepo im je, a akcija je ionako samo jednom godišnje.

Napisao: Zoran Ogrizović (Arena, 1976.)