TJEDAN dana nakon zagrebačkog potresa u ožujku pokrenuta je inicijativa alpinista, koji su s vremenom sebe prozvali Nindža krovnjače. Sve je krenulo kao reakcija na nereagiranje nadležnih službi. Do velikog potresa na području Siska i Petrinje, devet mjeseci kasnije, ispostavilo se, prerasli su u odlično organiziranu gerilsku grupicu koja je spremno pomagala ljudima na terenu već dva sata nakon potresa, dok se puno veći i moćniji nisu uspijevali snaći u općem kaosu koji je zavladao.

Nakon zagrebačkog potresa u ožujku ovi alpinisti su počeli svoju pomoć nuditi svim službama, no kako ih nitko nije znao iskoristiti, priča nam koordinatorica Nindža krovnjača Ivona Baniček, odustali su od čekanja i odlučili se sami organizirati. U roku od jednog dana u njihovu tablicu se upisalo oko 100 alpinista, speleologa, planinara, a sve ostalo sada je već urbana legenda.

"Sutradan smo otišli kod vatrogasaca na sastanak u Savsku i krenuli s njima čistiti Ilicu. Kucaš od kuće do kuće, pitaš možeš li na krov. Imaš štrik i pomažeš koliko možeš. Ako ništa drugo, barem mičeš prolaznike s ceste dok vatrogasci rade. Tehnike nam baš nisu bile prilagođene penjanju po krovovima pa su nam kolege visinski radnici pokazali kako se bolje osigurati i koristiti opremu na urbani penjački način", priča Ivona, geologinja po struci i članica alpinističkog odsjeka Planinarskog društva Matica.

 U dva tjedna obišli su oko 300 krovova i uklonili oko 1000 dimnjaka, no kada je vijest o tome da rade besplatno procurila, mnogi su ih počeli iskorištavati.

"Među ostalim, volonteri su mi pričali da su ih ljudi tražili da nose ormare i šutu pa smo odlučili obustaviti akciju. Mi smo ljudi baš kao i svi drugi i morali smo se vratiti svojim životima i poslovima", kaže Ivona te dodaje da, iako je zagrebačka akcija "službeno" obustavljena, i dalje pomažu ljudima teškog imovinskog statusa.

Krovnjačama je već bila ostala jezgra od 30 volontera od prvog zagrebačkog potresa i WhatsApp grupa koju su koristili za komunikaciju i koordinaciju. Kada se dogodio prvi potres u prosincu, petero volontera je svojevoljno otišlo u Petrinju u izvidnicu i tako se našlo tamo u trenutku kada je udario najveći potres od 6.4 po Richteru. 

"Bila sam van sebe. Strahovala sam da ih je ulovio potres na krovu. Linije su bile prekinute, nije bilo načina da saznam jesu li živi. Nakon potresa su se samo kratko javili: 'Ivona, dobro smo, ne možemo pričati.' Tada sam shvatila da je situacija zaista loša. Dva automobila Krovnjača su se odmah spremila i za manje od dva sata stigla u Petrinju. Tamo je vladao apsolutni kaos. Naša ekipa je za vrijeme najvećeg potresa bila na Trgu u Petrinji, gledali su kako se sve ruši i izvlačili zatrpane ljude, među njima i djevojčicu koja je preminula. Vidjelo se da su van sebe, no zadržali su kontrolu nad sobom i situacijom. Generalno je vladao potpuni organizacijski kaos. Mi smo na parkiralištu zajedno s GSS-om čekali naredbe nadležnih. Dio nas Krovnjača, koji nismo u GSS-u, budući da nismo dužni čekati naređenja, samo se u jednom trenutku pogledao i pao je prešutni dogovor. Shvatili smo da nema ništa od čekanja, ustali smo i otišli na teren pomagati", priča nam Ivona.

"GSS i vojska su morali besposleno sjediti i čekati. U jednom trenutku su počeli stizati busevi Bad Blue Boysa i ti dečki su sami krenuli s lopatama micati ruševine s puta. Spasili su stvar, da nije bilo njih, ceste bi bile potpuno blokirane za promet", prisjeća se Ivona grozomornog 29. prosinca.

Kombi jednog od Krovnjača je tada poslužio kao stožer koji je funkcionirao narednih 12 dana s 15-satnim radnim vremenom.

"Moj telefonski broj je postao najtraženiji u županiji. Osim tijeka sanacije, javljali su mi i treba li ljudima i neka druga vrsta pomoći, volontere, koji nisu alpinisti, tada smo angažirali da nose ljudima hranu, vodu, grijalice i pomažu oko drugih stvari. Napravili smo brutalan sustav, koji je pokrivao sve potrebe. Bilo je puno ljudi koji su željeli pomoći, no nitko ih nije znao usmjeriti pa su dolazili k nama. U jednom trenutku smo imali ukupno oko 250 volontera. Žalosno je da su se nama, šačici zaljubljenika u prirodu, javljali svi koji nisu mogli pronaći svoju nišu pomaganja – civili, vojnici, električari i građevinari. Pružili smo logističku podršku i pokazali se bolje organizirani od onih koji su plaćeni da rade taj posao."

"Zovu nas vatrogasci kad nešto ne mogu sami, a često i ljudi koji normalnim putem ne uspijevaju riješiti problem. S druge strane, događa se i to da vatrogasci kažu stanarima da uzmu profesionalnu tvrtku, što bi značilo da iz pričuve trebaju dati oko 15 tisuća kuna. No oni zovu nas da odradimo to besplatno, iako na računu pričuve imaju novca. Mi riskiramo vlastite živote, uništavamo opremu koju smo sami kupili, a znalo nam se dogoditi čak i da nam Zagrebparking naplati kaznu dok smo na terenu, što, naravno, također pokrivamo iz vlastitog džepa. Uz to, treba se zapitati što ako, dok radimo, nekome nešto padne na glavu ili se dodatno nešto odroni. Još bi nas netko mogao tužiti i tražiti odštetu", priča Kristijan Grubišić Gruba, koji je na dan najvećeg potresa zajedno s kolegom krenuo put Siska i tamo ostao pomagati narednih deset dana i verati se po porušenim krovovima, osiguran samo alpinističkim konopcem, dok su ih tresli i rušili novi potresi. Kako kaže, o vlastitoj sigurnosti nije previše razmišljao, kad je vidio kakva je situacija, samo je krenuo, a, na svu sreću, nije bio jedini.

Nindža krovnjače još uvijek vikendom odlaze do Siska, Petrinje i okolnih sela jer, kažu, ima puno onih lošeg imovinskog stanja kojima je pomoć nužna, a još uvijek se država za njih nije pobrinula. Uz to, naravno, pomažu i po Zagrebu, no većinom samo prijateljima i ljudima za koje su sigurni da si popravke ne mogu priuštiti.

"Ljudi su razočarani i dalje vlada strah, a što je najgore, do nekih udaljenih sela pomoć nikada nije stigla. Strašno je to kada nemaš osjećaj da si dio uređenog sustava i da, iako živiš udaljen od Zagreba svega sat vremena vožnje, ti nitko neće donijeti ni kruha i vode", zaključuje Ivona te dodaje da Nindža krovnjače i dalje sudjeluju u popravcima krovova, no budući da rade iznimno riskantan posao, pojavila se potreba da svoj rad strukturiraju u obliku udruge. Na taj način si mogu platiti osiguranje, ali i kroz formalno djelovanje otvoriti prostor za ozbiljnije komuniciranje i suradnju s organizacijama i državnim institucijama.