Foto: Twitter/Press

OSLOBODITI se stiska bilo koje fanatične vjerske skupine za mnoge može biti pitanje života i smrti.

The Guardian se ovom temom pozabavio u članku u kojem je okupio troje bivših vjernika koji su se na težak način izvukli iz zajednice u kojoj su odrasli i suočili se sa životom koji im je ne samo stran već su ga donedavno smatrali grijehom.

Megan Phelps-Roper, Deborah Feldman i Imad Iddine Habib ispričali su svoje priče.

Megan Phelps-Roper (30) - bivša pripadnica Baptističke crkve Westboro

Moja prva sjećanja su ona na prosvjede koje smo održavali na pogrebima vojnika gdje smo članovima njihovih obitelji govorili da će gorjeti u paklu. Za nas je to bilo slavlje. Moj djed je jedan od osnivača Baptističke crkve Westboro tako da za nas to nije bila samo vjera već i cijeli život. Isprva su mi dopuštali da se družim s ostalom djecom, ali kako je vrijeme odmicalo moj svijet postajao je sve manji.

Vjerovali smo da smo u pravu, a svi ostali u krivu i nismo to propitivali. Vodili smo medijski popraćen rat protiv "grešnika". Kako sam postajala starija postavljala sam sve više pitanja, ali velika je razlika između traženja pojašnjenja i stvarnog propitivanja onoga čemu su vas cijelog života učili. Provela sam puno vremena čitajući Bibliju i promatrala svijet na određen način pa mi je bilo nezamislivo razmotriti opciju da sam  u krivu. Znala sam da su neki članovi napustili crkvu, između ostalih i moj brat, ali pomisao na odlazak djelovala mi je kao najgora noćna mora.

Obožavali smo publicitet pa sam se 2009. uključila na Twitter kako bi vodila profil crkve. Bila sam predana i vjerovala da su moja uvjerenja ispravna, ali postajalo mi je jasno da ograničenje na 140 riječi znači da moram odbaciti uobičajene uvrede ili rasprave neće ni biti. Kako je vrijeme odmicalo, ti su mi se ljudi počeli sviđati i sve sam ih češće doživljavala kao ljudska bića, a ne nekog kog bih samo osuđivala. Prvi puta u životu postalo mi je bitno što ljudi izvan crkve misle o meni. Bila sam rastrgana između toga da ništa od ovog nema smisla i da je sve ovo božji test na kojem sam pala, ali plan sam počela kovati tek četiri mjeseca prije odlaska (2012.) Priznala sam sestri da namjeravam otići i pitala je želi li sa mnom. Isprva je to odbijala, ali nakon nekoliko razgovora pristala je.

Odlazak je bio neizdrživo tužan. Posljednji sam put ručala s bakom i djedom i igrala se na trampolinu s bratom, razgovarala sam s roditeljima o njihovoj prošlosti jer znala sam da je to posljednji puta da ću imati priliku pitati ih to. Svjesno sam se opraštala od njih, a oni toga nisu bili svjesni. Na dan odlaska sjeli smo s roditeljima i rekli im što namjeravamo. Oboje su bili uznemireni viješću, a majku je to slomilo. Nikada je nisam vidjela takvu. Rekle smo im da više ne vjerujemo i počele se pakirati. Vijest se brzo proširila među članovima obitelji i neki su nas pokušali odgovoriti od odlaska, ali sve je brzo preraslo u urlanje. Drugi dan sam se vratila po još neke stvari i odmah s vrata osjetila hladnoću u kući u kojoj sam odrasla. Obitelj mi nedostaje svakog dana.

Još i danas se znam reagirati kad naiđem na nekog ili nešto što članovi crkve ne bi odobravali. Dva muškarca koji se ljube na ulici, transvestite ili bilo što što me vrati na sve ono u što sam tako dugo vjerovala. Često mi se vraćaju stari osjećaji i tada ih moram obraditi u glavi. Dugotrajan je to proces deprogramiranja.

Kao da svijet promatram na podijeljenom ekranu. Sjećam se kad sam se osjećala kao da smo progonjena manjima suočena sa zlim ljudima koji štuju mrtve dok smo prosvjedovali na njihovim pogrebima i slavili rušenje Blizanaca. U isto vrijeme pamtim i koliko sam često plakala znajući koliko smo grubi i nemilosrdni bili prema ljudima koji su upravo izgubili sina ili kći. Danas se toga sramim i nerado razmišljam o tome koliko sam štete nanijela. Ponekad je to previše za mene.

Deborah Feldman (29) - bivša pripadnica ortodoksne hasidske zajednice Satmar

Satmarsku zajednicu u kojoj sam rođena osnovali su preživjeli Holokausta čija je namjera bila ponovno stvoriti istočnoeuropski štetl u Americi. Prije nego sam naučila bilo što drugo, naučila sam da se Holokaust dogodio zato što su Židovi bili zli i da na ovaj način živimo zato da nam se isto ponovno ne dogodi.

Odrastanje u tako strogoj zajednici podrazumijevalo je izbjegavanje kontakata s vanjskim svijetom. Još uvijek me čudi da je takvo što bilo moguće u Bronxu. Vanjski svijet nakratko bih vidjela tek kad bih se razboljela. Odvezli bi me kod doktora i kroz prozor bih gledala ljude kako slobodno žive.

Kad sam postala tinejdžerica znala sam što trebam činiti da preživim u zajednici. Isprva sam bila buntovna i postavljala pitanja zašto činimo sve što činimo, a to je bilo zabranjeno. Urlali bi na mene, a druga djeca bi sa mnom prestala razgovarati. Ženama i djevojkama mjesto je u kuhinji, podsjećao bi me djed. Brzo sam naučila kako voditi dvostruki život. Imala sam verziju sebe za zajednicu i unutrašnju verziju za koju nitko nije znao. Što sam se bolje pretvarala to bi bilo bolje. Udala sam se za nekog iz sekte kad sam imala samo 17 i dobila sina. Najteže je bilo konstantno laganje. Negirajući to što jesam, polagano sam se ubijala.

Odlazak za mene nije bio rezultat hrabrosti ili snage. Bilo je praktično, a dijelom i pitanje biologije. Naime, čim sam rodila sina počela sam planirati kako da ga izvučem i to je trajalo tri godine. Čak i kad sam sve isplanirala i dalje me bilo strah. Nisam mogla prijeći tu nevidljivu granicu.

Ali dogodila se sudbina. Doživjela sam prometnu nesreću koju nisam trebala preživjeti i izvukla sam se bez ogrebotine. Židovka u meni govorila je da me Bog kaznio jer želim otići, ali onda sam shvatila: "Čekaj malo, ako mogu preživjeti ovo, mogu preživjeti i odlazak".

Više nisam u kontaktu s članovima obitelji. Odmazda obitelji bila je strašna. Pisali su mi prijeteća pisma, a kasnije, kad sam napisala knjigu o svojim iskustvima (Unorthodox), članovi zajednice govorili su da sam histerična i lažljivica. Ne znam hoću li se ikad deprogramirati. Nisam ostavila samo religiju, ostavila sam sektu koja je utemeljena na naslijeđenoj traumi i antisemitizmu. Naime, mnoge antisemitističke ideje koje su moji preci čuli u Europi postali su dijelom njihovih uvjerenja i onog što misle o sebi samima, a to su prenosili na vlastitu djecu. Odrasla sam vjerujući da smo genetski inferiorni. No, oni to nisu vidjeli kao nešto loše. Posjeli bi nas i objasnili: "Mi smo za Boga posebni. Naše duše su posebne, ali naši su geni inferiorni, baš kao što su i govorili o nama". Kako uopće započeti odmicanje od toga?

Imad Iddine Habib (26), bivši Salafi musliman

Rođen sam jednog petka, baš u vrijeme molitve, a članovi zajednice  u tome su prepoznali znak. Tijekom odrastanja u Maroku često su mi znali govoriti da bih trebao postati vjerski učenjak. Moje ime u prijevodu znači "stup vjere". Kad sam imao četiri godine upisali su me u Salafi školu Kurana, ali budući da sam imao problema s disleksijom, teško sam čitao i to je razočaralo mnoge u mojoj obitelji. Da bih si to na neki način olakšao, većinu Kurana naučio sam napamet. Imao sam 13 godina kad sam završio školu i već tada sam znao da ne vjerujem.

Naši su se životi vrtjeli oko jedne verzije puno veće religije, a na nesuglasice nije se gledalo blagonaklono. Nismo smjeli postavljati pitanja i nikad mi nije bilo jasno zašto nitko ne raspravlja o stavovima učenjaka i imama. Očekivalo se od nas da ih slijepo slijedimo. Mnogi učenici iz moje škole otišli su Afganistan i Siriju i to je bio smisao njihova života i premda sam bio zainteresiran za Islam s akademskog stajališta, znao sam da nisam musliman.

Kad sam napunio 14 rekao sam roditeljima da ne vjerujem i priznao da sam panseksualac. Tražio sam veći smisao i mislim da ga još uvijek tražim, ali oni to nisu mogli prihvatiti. Nisam mogao pripadati religiji koja je mijenjala pravila ovisno o situaciji. Reakcija moje obitelji bila je tipična: isprva puno nasilja i prijetnji, a kad to nije upalilo, moja majka se "razboljela" na 40 dana i govorila mi da sam istjeran iz raja i da zbog toga pati. Bio sam odlučan i na kraju su me izbacili iz kuće. Postao sam beskućnik, a otad ih nisam ni vidio ni čuo. Vjerujem da sam emocije koje vežem uz gubitak obitelji na neki način isključio. Trudim se ne osjećati. Postoje trenuci kad mi nedostaje majka, njezino lice, njezino kuhanje, ali ne mogu si dopustiti da postanem emocionalan oko takvih stvari.

Seljakao sam se s mjesta na mjesto i odsjedao kod prijatelja. Školovao sam se i diplomirao islamske znanosti, a zatim i osnovao Vijeće bivših muslimana u Maroku. Otpor je malen, ali imamo glas. Morao sam se skrivati i dobivao sam brojne prijetnje smrću. U Maroku, islam je državna religija i država te po inerciji smatra muslimanom. Primjerice, možeš završiti u zatvoru ako te za vrijeme Ramadana uhvate kako jedeš u javnosti pa samo na temelju toga možete zamisliti kakvu budućnost sam tamo imao. Zastupljeno je mišljenje da nevjernici zaslužuju smrt.

2013. javno sam govorio o svojim uvjerenjima. Bio sam uplašen, ali u isto sam vrijeme osjećao da je to moja dužnost. Islam sam nazvao virusom i znao sam kako će na to reagirati. Tajne službe započele su istragu o meni, a čuo sam i da su kontaktirali moju obitelj i ispitali mog oca. Pozvan sam na sud, a moj otac kasnije je svjedočio protiv mene vezano za optužbe za izdajništvo. Kad su stvari postale prekomplicirane znao sam da moram pobjeći u Englesku i početi život iznova. Nedugo nakon mog dolaska, u odsutnosti sam osuđen na sedam godina zatvora. Odrekao sam se svega i svih koje poznajem, ali slobodan sam.