SNALAŽENJE u odrasloj dobi dovoljno je izazovno i bez tereta nerazriješenih trauma koje utječu na odnose, potkopavaju samopouzdanje i narušavaju obiteljsku dinamiku. Kako piše YourTango, istraživači s Medicinskog centra Sveučilišta u Rochesteru navode da odrasli često proživljavaju štetne emocionalne, psihološke pa čak i fizičke simptome kao posljedice trauma iz djetinjstva, čak i ako nisu svjesni koje su ih situacije ili odnosi uzrokovali.

Odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji, u kojoj se djeca nisu mogla osloniti na roditelje ili nikada nisu dobila potrebnu privrženost, ostavlja tragove koji sežu duboko u odraslu dob, a prepoznavanje tih iskustava može pružiti važan osjećaj emocionalne sigurnosti i samosvijesti.

1. Roditelji su vas kažnjavali šutnjom

Mnoge se odrasle osobe teško snalaze u tišini i ne osjećaju se ugodno kada su same, a razlog tome često su štetni obrasci komunikacije naučeni u djetinjstvu. Prema studiji objavljenoj u časopisu Communication Monographs, "kažnjavanje šutnjom" jedan je od glavnih uzroka te nelagode.

U takvim obiteljima, sukobi, negativne emocije i pogreške nisu se rješavali otvorenim razgovorom, već izbjegavanjem. Djeca su naučila potiskivati probleme i neugodne osjećaje, ostavljena da sama razmišljaju o tjeskobi koju su osjećala. Zbog toga mnogi u odrasloj dobi razvijaju potrebu za ugađanjem drugima i traženjem pažnje, očajnički pokušavajući održati mir u odnosima tako što će pod svaku cijenu izbjegavati nelagodu i sukobe.

2. Bili ste svjesni sukoba u kući

Za ljude koji su odrasli u disfunkcionalnim obiteljima, sukob je bio stalna i neizbježna pojava. Možda su se roditelji neprestano svađali, vrijeđali ili prebacivali krivnju, a dijete se našlo usred svega toga. Psihoterapeutkinja Kaytee Gillis objašnjava kako odrastanje u takvom okruženju znači usvajanje određenih pravila nužnih za preživljavanje, koja ih u odrasloj dobi ponovno viktimiziraju i negativno utječu na njihove odnose.

"Odrastanje uz ljude koji se često svađaju ili potpuno izbjegavaju komunikaciju uči djecu da je sukob neizbježan dio odnosa. Iako je to djelomično točno, disfunkcionalne obitelji uče nezdrave i nesigurne načine rješavanja sukoba, i tu nastaje problem", dodala je.

3. Bili ste pod pritiskom da budete savršeni

Ogroman pritisak da budu savršeni jedno je od najneugodnijih iskustava djece iz disfunkcionalnih obitelji. Takva su djeca bila izložena nerealnim očekivanjima "perfekcionističkog" roditelja, a s posljedicama se nose i kao odrasli. Umjesto da prihvaćaju pogreške kao normalan dio života, izjednačavaju ih s neuspjehom.

Kako navode stručnjaci s Newport Academyja, često su preosjetljivi na vlastite mane, što stvara tjeskobnu vezu između samopoštovanja i postignuća. To se može očitovati i kao sklonost pretjeranoj samokritičnosti. Ne samo da si teško opraštaju, već su strogi prema sebi kada ne uspiju dosegnuti nemoguće visoke ciljeve, smatrajući da su vrijedni ljubavi i brige samo kada su "uspješni".

4. Roditelji nisu poštovali vašu privatnost

Iako su roditelji odgovorni za djecu i trebaju im pružiti podršku, vodstvo i postaviti granice, djeca zaslužuju i temeljno ljudsko poštovanje, poput prava na privatnost. Zdrave granice, kao što je kucanje prije ulaska u nečiju sobu, pomažu djeci da se osjećaju sigurno i poštovano. Studija objavljena u časopisu Child Development tvrdi da su takve granice ključne za uravnotežene odnose u obitelji.

Njihovo zanemarivanje može biti izrazito štetno, pogotovo za mlade odrasle osobe koje još uvijek žive s roditeljima, što je, prema Pew Research Centru, sve češća pojava. To ne samo da jača toksično uvjerenje da njihove granice nisu vrijedne poštovanja, već ih može potaknuti da donesu i financijski neodgovorne odluke samo kako bi se udaljili od disfunkcionalnog doma.

5. Roditelji su izbjegavali fizičku bliskost

Prema istraživanjima koje je predstavio Gottman Institute, djeca koja odrastaju bez roditeljske privrženosti obično imaju niže samopoštovanje, sklonija su antisocijalnom ponašanju te osjećaju ljutnju ili tjeskobu u vezi s iskazivanjem osjećaja u odrasloj dobi.

Studija sa Sveučilišta UCLA potvrđuje da su djeca roditelja koji iskazuju bezuvjetnu ljubav sretnija i manje anksiozna. Kada roditelji ne pokazuju privrženost ni djetetu ni jedno drugome, to oblikuje djetetovo shvaćanje normalnog ponašanja u vezama. Iako samo pomanjkanje privrženosti ne mora nužno značiti da je obitelj disfunkcionalna, njegov utjecaj na nezdrave navike i odnose u odrasloj dobi nemoguće je zanemariti.

6. Niste se mogli osloniti na članove obitelji

Psihoterapeutkinja Sharon Martin tvrdi da se djeca nepouzdanih ili nedosljednih roditelja često bore s povjerenjem u odrasloj dobi. Tijekom odrastanja, nepouzdanost i emocionalna odsutnost roditelja možda su im se činili normalnima, no u odrasloj dobi to se očituje kao opći nedostatak povjerenja, što se prenosi i na intimne i prijateljske odnose.

Takvu djecu često se opisuje kao "neovisnu" ili "zrelu" za svoju dob, no u stvarnosti je to bio samo obrambeni mehanizam. Morali su naučiti sami zadovoljavati svoje potrebe i biti sami sebi emocionalna i fizička potpora kada roditelji to nisu mogli.

7. Roditelji su se mučili s plaćanjem računa

Iako financijska nesigurnost sama po sebi nije znak disfunkcionalne obitelji, situacija u kojoj roditelji ne mogu platiti račune ili kupiti osnovne potrepštine, pogotovo ako su istovremeno trošili novac na sebe, postavlja nezdrav temelj za djecu.

Dok su se neka djeca možda navikla na takvu dinamiku i razvila nezdrave mehanizme suočavanja, mnoga u odrasloj dobi postaju svjesna onoga što im je u djetinjstvu nedostajalo. Bilo da se radilo o neodgovornom trošenju ili jednostavnom nepoznavanju osnovnih financijskih vještina, odrasli se često suočavaju s posljedicama takvog odgoja.

8. Jedan od roditelja bio je opsjednut izgledom ili težinom

Mnogi roditelji nesvjesno projiciraju vlastite nesigurnosti na svoju djecu, usađujući im nisko samopoštovanje od najranije dobi. Bilo da je riječ o izgledu, inteligenciji ili težini, umjesto da se nose s vlastitim emocionalnim problemima, postaju opsjednuti istim stvarima kod svoje djece.

U djetinjstvu se to možda očitovalo kao stalno kritiziranje izgleda ili nametanje nerealnih akademskih očekivanja, što je postalo "normalno" u kući. No, ta uvjerenja o vlastitim "nedostatcima" prate osobu i u odrasloj dobi. U takvim je situacijama važno postaviti granice kako bi se zaštitio vlastiti mir.

9. Nikada niste pozivali prijatelje kući

Roditeljska sklonost negativnosti može snažno utjecati na djetetovu percepciju stvarnosti. Riječ roditelja često postaje "istina" sve dok dijete nije dovoljno staro da je preispita. U kućanstvima s financijskim poteškoćama, roditeljsko naglašavanje onoga što im nedostaje može kod djece stvoriti osjećaj srama i krivnje.

Zbog toga djeca mogu izbjegavati pozivati prijatelje kući, kako ih ne bi izložila toksičnoj obiteljskoj dinamici, kritikama ili negativnim komentarima. Djeca uče kako se nositi s neugodnim situacijama od svojih roditelja, a ako su roditelji pretjerano kritični i skloni izbjegavanju, i djeca će brzo usvojiti slične obrasce ponašanja.

10. Roditelj se mučio s pokazivanjem emocija

Licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja Jennifer Litner tvrdi da je emocionalna suzdržanost roditelja ponekad povezana s poremećajima mentalnog zdravlja. Roditelj koji se bori s izražavanjem emocija ne samo da pokazuje nedostatak emocionalne inteligencije, već to snažno utječe i na dobrobit njegove djece.

Naša emocionalna dostupnost definira zdravlje naših odnosa. Kada roditelji odbijaju razgovarati o neugodnim emocijama ili pribjegavaju izbjegavanju pri svakom znaku sukoba, njihova djeca propuštaju priliku za izgradnju vlastitih komunikacijskih vještina i povezivanje s obitelji.

11. Odnosi u obitelji bili su transakcijski

Transakcijska obiteljska dinamika, slična poslovnom dogovoru s jasnim uvjetima, može sabotirati razvoj komunikacijskih vještina i trenutke emocionalnog povezivanja. Umjesto da se temelje na bezuvjetnoj ljubavi i odanosti, odnosi postaju uvjetovani. Roditelji uče djecu da zaslužuju utjehu, stabilnost ili podršku samo ako učine nešto "ispravno".

To se može očitovati na bezbroj načina, ali najčešće kroz disciplinu i motivaciju: "Ako učiniš X, ja ću učiniti Y za tebe." Nažalost, kako objašnjava stručnjakinja za odnose Annie Tanasugarn, "te rane nosimo sa sobom kao samoporažavajuće ponašanje. U odraslim odnosima često ponovno stvaramo iste obrasce koji su nam usađeni u djetinjstvu. Na kraju se okrećemo patnji kao nečemu 'ugodnom' ili 'poznatom'."