Mrva je oprezno ustao u kadi i pogledao oko sebe.

 

Ma, koji je to vrag?

 

Nije bilo nikakve sumnje da su se vratili u kupaonicu u hotel Frainche-Fraille. Tu je bila kada, polica ispod zrcala i čaša za četkice za sube s Perom, sedmonožnim peruanskim paukom usisačem. 

 

Ali, taj strašan zvuk...

 

– Jel ovo neko demonsko rušenje? – šapnula je Lisa, koja je upravo ustala u drugoj kadi.

 

– Tu ima dovoljno vibracija za dvadeset strojnih čekića – rekao je Doktor Proktor s kojega se cijedila voda. – Dolazi otamo – rekla je Ivana koja je već stajala pored vrata i taman ih je htjela otvoriti kad je Juliette prosiktala:

 

– Čekaj! Znam što je to.

Svi su je pogledali. – Tako zvuči hrkanje vodenkonja.

 

– Voden...?

 

– Da – rekla je Juliette. – Ali, još je gore od toga. To hrče tip kojega itekako dobro poznajem.

 

– Oh, ne – prošaptao je Doktor Proktor. – Claude – prošaptala je Lisa, još i tiše.

 

– Cliche – prošaptao je Mrva tako tiho da ga, uz to hrkanje, nitko i nije mogao čuti. Pojurio je prema vratima, propeo se na vrhovima prstiju i provorio kroz ključanicu.

 

– Što vidiš? – pitao je Proktor. – Jednog... Dvojicu...

Trojicu tipova – rekao je Mrva.

 

– Svi spavaju sjedeći u stolicama. Jedan pored radijatora ima uske brkove, debele tregere s industrijskim kvačicama i izgleda ljigavije od jegulje u kanti sline.

 

– To je Claude Cliche – prošaptao je Doktor Proktor.

 

 

– A druga dvojica?

 

– Oni izgledaju kao... Pa možda će ovo djelovati malo ludo, ali evo, probat ću i izgovoriti... Čekajte samo – Mrva se okrenuo prema ostalima – kao vodenkonji!

Čudno, ali ni ostali time nisu bili osobito iznenađeni. Razočaran tako hladnom publikom, Mrva se ponovo okrenuo prema ključanici.

 

– Jedan sjedi uz prozor, a jedan je nagurao stolicu pod kvaku i naslonio je na vrata. Drugim riječima, bilo bi nemoguće iskrasti se, a da to ne primijete. I kad smo već na temi loših vijesti, dvojica vodenkonja u krilu imaju sačmarice.

Juliette je zastenjala. – Samo čekaju da se mi vratimo. A onda... Onda...

 

– Dosta je! – viknuo je Doktor Proktor. Nije više šaptao; umjesto toga glas mu se tresao od bijesa.

 

– Odmakni se, Mrva! Došlo je vrijeme da se ja obračunam s tim čovjekom...

 

– Ne, Viktore! – vrisnula je Juliette i stala pred njega. – On neće srediti samo tebe. Misli na djecu. I na Ivanu. I njima će vodenkonji obuti betonske čizme i baciti ih u Seinu.

Proktor je stao. Zatim je sjeo na rub kade, spustio glavu među ruke i stao očajnički zavijati. – U pravu si. Što ćemo učiniti?

 

– Hm – rekla je Juliette. – Hm – rekla je Lisa. – Hm – rekla je Ivana. A onda se čulo jedno plop! i Mrva je rekao: – Opustite se, ljudi! Imam plan.

 

Svi su buljili u Mrvu, koji je oduševljeno proučavao svoj kažiprst prije negoli ga je zadovoljno protrljao o hlače. – Plan je tako jednostavan da je genijalan!

 

Mrva je otkopčao uniformu i gurnuo ruku unutra. Prvo je izvukao Marcelovu trubu i spustio je, a onda je opet zavukao ruku u uniformu. – Vani već počinje svitati, i vrijeme je da se ovi pospanci probude na jedan nezaboravni način. Ovaj plan je već testiran na određenom gospodinu po imenu Napoleon i sastoji se od toga da se određeni prah nasipa u otvorena usta tih... Tih... – Mrvin se izraz lica promijenio dok mu je ruka unezvjereno pretraživala unutrašnjost uniforme. 

 

– Što je? – pitao je Proktor. – Jesi li nešto izgubio?

 

– Mala promjena plana, narode – rekao je Mrva i ukočeno se nasmijao, pokazujući sve zube. 

 

– Čini se kao da je vrećica ekspresnog prdopraha ostala u Rouenu u 1111. godini. Ali, ne brinite, drži Mrva sve pod kontrolom. Moramo se prebaciti na plan B.

 

– Koji je...? – pitala je Lisa sumnjičavo. – Da mi vjerujete.

Ostalo troje šutke je pogledalo u Mrvu; samo su se okrenuli na petama smiješeći se tom čudnom, iskrivljenom osmijehu. Konačno je Lisa upitala: – Je li to cijeli plan?

 

– Da – rekao je Mrva pa zgrabio s police zgrabio tubu Brzo Djelujućeg Super Ljepila Doktora Proktora.

 

– Pa to, i to što sam mislio odsvirati jutarnju budnicu. Nakon toga ću improfizirati.

Lisa je polako odmahnula glavom. – A što znači improfizirati, Mrva? – pitala je Ivana.

Mrva se nasmijao svojim najširim osmijehom.

 

– To, znači, draga moja Ivana, da ja, Pukovnik Mrva, moram smisliti nešto novo, ako propadnu svi planovi koje sam ranije smislio.

 

– Mi to zovemo jednostavno Mrvina Metoda – promrmljala je Lisa dok je Mrva uživao u Ivaninom pogledu prepunom divljenja.

 

– Istrčite kroz vrata kada čujete zvuk trube – rekao je Mrva, grabeći trubu i gurajući kvaku.

 

– Čekajte... – počeo je Proktor, ali Mrva je već nestao.

 

– Što on to radi? – Profesor je zastenjao prema Lisi koja je držala vrata odškrinutima i promatrala Mrvu. 

 

– Stoji ispred vodenkonja, iscijedio je tubu ljepila... Razmazao je ljepilo preko sačmarice koja je jednom tipu na krilu. Sad to radi i drugom voden...

 

– Samo naprijed, Mrva! – šaptala je Ivana.

 

– On... Krenuo je iza leđa Claudea Clichea – nastavila je Lisa. – I... I... Otkopčava mu tregere sa stražnje strane... I... I... Claude je prestao hrkati.

 

– Oh, ne!

 

– Oh da. I sad... Claude s prevrće i sad...

 

– Sad? Što je sad?

 

– Sad opet hrče.

 

Kupaonicom se začuo kolektivni uzdah olakšanja.

 

– Mrva privezuje krajeve naramenica za radijator – prošaptala je Lisa. – Eto. I sad se penje na prozorsku dasku... Duboko je uzdahnuo. On... on...

Budnica je kao nož prerezala glasno hrkanje, koje je odmah prestalo. Mrva je spustio trubu i vidio tri para izbuljenih očiju kako pilje u njega. – Pozor! – vrištao je Mrva.

 

– Svi pogledi prema meni! Svi na palubu! Pronto!

Kao na zapovijed – a to je ironično, ona i bila – sva trojica tipova u prostoriji su ustala.

 

– Držite ga! – viknuo je čovjek s naramenicama i super tankim brkovima.

 

– Razumijem, gospodine Cliche! – zarežao je jedan od konja i pokušavao izvući pušku. – Uh, puška mi se zaglavila!

 

– Onda ga samo uhvatite! Pa to je samo maleni dječak!

 

Dok su vodenkonji grabili prema njemu, Mrva je vidio kako se vrata kupaonice otvaraju i kako su njegovi prijatelji izmigoljili van. – Dođite i uhvatite me, vi velikani rijeka Crnog kontinenta! – pjevao je Mrva, skačući s prozorske daske na stolicu dok su ga vodenkonji pokušavali ugrabiti. Jedan od njih bacio se na stolicu, ali Mrva je već skočio na stol.

 

U pokušaju vodenkonja da uhvate drskog crvenokosog beznačajnog mikroprištića, rušio se namještaj i razbijale lampe. Mrva se uvjerio da su njegovi prijatelji uspjeli izaći van u hodnik, kad su dvojica vodenkonja jurnula prema njemu tako da se drmusao pod i ljuljao luster. Mrva je jurnuo, skočio i ispružio ruke ne bi li ga dohvatio. Kada bi uspio zgrabiti luster, tad bi se mogao zanjihati kroz otvorena vrata i – voila! – bio bi na sigurnom!

 

Bio je u zraku i smijao se sam sebi. To ne bi trebalo biti baš tako teško, već je zilijun puta to vidio na televiziji u filmovima, i u njima se heroji ljuljaju na lusterima kao umjetnici na trapezu. Problem je bio u tome što su Mrvine ruke... Pa, dobro, ipak nešto kraće od ruku većine junaka. A luster je na stropu, nažalost, bio postavljen ipak malo više nego oni koji su se inače u ovakvim situacijama pojavljivali u filmovima.

 

Mrva je odskočio, ali sve što su njegove ruke hvatale bio je zrak. Sve što poleti, nažalost, mora i sletjeti pa se Mrva velikom brzinom približavao podu.

 

– Topovska kugla... – uspio je samo izgovoriti prije negoli je, praćen treskom, svojim šmrkavim nosićem udario o drveni pod. – Imamo ga – čuo je Clicheov glas kako sikće iz stolice pored radijatora.

 

Mrva se prevrnuo i pogledao uvis. Dvojica vodenkonja stajala su iznad njega.

 

– Obucite mu betonske čizme – siktao je Clicheov glas. – I bacite ga u rijeku ravno kroz prozor.

 

Mrva je vidio kako mu se približavaju noge vodenkonja. Zažmirio je i osjetio na sebi nečiju ruku. Ukočio se kad je ta ista ruka pronašla njegovu sablju i izvadila je iz korica. – Skidajte šape s Mrve, vi tupani!

 

Mrva je otvorio oči. Iznad njega je stajala Ivana, držala isukanu sablju spremnu za sjeckanje i gledala vodenkonje ravno u oči. – Vratila si se – rekao je Mrva.

 

– Nisam te mogla ostaviti na cjedilu, Mrva – rekla je mirno. – Mislim, ja sam Ivana Orleanska, najveća ratnica u povijesti.

 

– Ivana Orleanska? Ha! – Cliche se glasno rugao, sa svoje sigurne pozicije iza jednog od vodenkonja.

 

– Svaki idiot zna da je ona spaljena na lomači 1431. godine. U krajnjoj liniji, ni ne izgledaš kao ona.

 

Ivana Orleanska nosila je ruž, imala je drvenu nogu i minival.

 

 

– Minival? – ogorčeno je vrisnula Ivana. – Samo pogledaj stare slike iz vremena kada je spaljena – rekao je Cliche. – Dajte, ljudi. Zgrabite tu lažljivicu!

 

Vodenkonji su joj se približili.

 

Više od ičega, Mrva je želio zažmiriti, no svejedno je držao oči širom otvorene. I nije zažalio. Jer, ono što se iduće dogodilo bilo je nešto najupečatljivije što će ikada vidjeti.

Ivana je zamahnula sabljom držeći je s obje ruke.

 

Oružje se u njezinim rukama kretalo tako brzo da se oštrica više nije ni mogla vidjeti, samo mutni, svjetlucavi čelik koji je bio u vrtlogu pokreta. Stvarala je tihe zvukove sjeckanja dok je rezala kopče remena, dugmad jakni, rukave košulja i pramenove kose. Nestajali su zalisci i šiške.

 

 

Kad je Ivana završila svoje, dvojica vodenkonja šokirano su stajala ispred nje, sa hlačama koje su im pale do gležnja, golim rukama koje su virile iz isječenih jakni i rukava, i najružnijim frizurama na kahlicu viđenima od srednjeg vijeka naovamo.

 

– Evo vam sad minival – vrištala je Ivana. – Hajde, Mrva!

 

Povukla je Mrvu za noge i odvukla ga kroz vrata.

 

Dok su trčali niza stube, mogla je čuti Claudea Clichea kako viče: – Dajte mi sačmaricu! Dobro, onda skini hlače i daj mi i njih, ti idiote!

 

Mrva i Ivana trčali su preko katova, pokraj slika Trottoir obitelji, pored fotelja u predvorju, pored recepcije gdje je gospodin Trottoir stigao samo – odlazite? – prije nego što su odjurili kroz pokretna vrata na pločnik ispred zgrade.

 

– Ovamo!

 

Vidjeli su Doktora Proktora, Lisu i Juliette koji su ih čekali s druge strane trga, pored nekoliko praznih štandova za voće. – Pazite! – vikala je Lisa.

 

A onda se iza njih začuo glas: – Stanite, ili ću vas raznijeti u komadiće!

 

Ivana i Mrva su stali. I okrenuli se.

 

Cliche je stajao svega nekoliko metara iza njih i držao ih na nišanu. Sa sačmarice je i dalje visio par vodenkonjskih hlača. Cliche se lagano nagnuo, kao da je u njega puhnuo neki jak vjetar, a moglo se vidjeti i zašto. Njegove naramenice – koje su počinjale od pojasa hlača pa išle preko trbuha, ramena i leđa kroz pokretna hotelska vrata – rastegnule su se kao žice na gitari. Nije ni čudo da se Cliche obogatio na njima, koliko su to bile kvalitetne kvačice za tregere. 

 

– Dođi malo bliže, tako da mogu biti siguran da ću te pogoditi, ti mali gnome! – vrištao je Cliche prema Mrvi dok je uvijao prst oko okidača sačmarice. 

 

– Volio bih vam pomoći monsieur Cliche – rekao je Mrva. – No, s obzirom na to da si ti taj koji me drži na nišanu, a ja sam taj koji bi trebao umrijeti, nekako ima više smisla da se ti približiš meni.

 

– Ti neodgojeni lopove! – zarežao je Cliche i pokušao napraviti još jedan korak naprijed dok su mu tregeri drhtali i cvilili u znak prosvjeda.

 

Međutim, Cliche je bio toliko opsjednut onim što se događa da se činilo kako ne primjećuje da ga nešto zadržava. – Ja sam vrlo sitna meta, pa možda samo još jedan koračić, gospodine Barometar – Mrva se podrugljivo nasmijao. – Pripremi se na nestanak! – povikao je Cliche i podigao nogu ne bi li napravio još jedan korak.

 

Ali, to je bilo to. O, da, a to je itekako bilo to.

 

Clicheovo lice poprimilo je čudan izraz dok je gubio ravnotežu. Shvatio je kako mu nešto vuče tijelo unatrag, i to strašnom silom koja se, uz to, stalno povećavala. Cliche je odletio unatraške, kroz pokretna hotelska vrata, i to toliko brzo da više nije ni dodirivao tlo. Odletio je preko recepcije gdje je gospodin Trottoir imao stigao samo prozboriti – prijavljujete se? – zatim uz fotelje, uza stube, uz obiteljske slike Trottoirovih i kroz otvorena vrata hotelske sobe gdje je glavom udario u radijator tako silovito da je odzvonilo kao da je netko upravo zazvonio najvećim zvonom u katedrali Notre Dame.

 

I dok je jeka još uvijek odzvanjala diljem grada, naši su prijatelji vidjeli dva prestravljena lika koji su izgledali poput vodenkonja kako istrčavaju iz hotela Frainche-Fraille i nestaju iza najbližeg ugla. Bili su odjeveni samo u neke prnje i donje rublje. 

 

– Joj, što ste im napravili? – pitala je Lisa.

 

 

– Ovo je najužasniji primjer frizure na kahlicu koji sam ikada vidjela.

 

– Nismo mi – rekao je Mrva i pokazao prema Ivani. – Ona.

 

– Samo sam malo improfizirala – rekla je Ivana.

 

– A sad... – rekao je Doktor Proktor, podižući sačmaricu koju je Cliche upravo ispustio. – Hoćemo li otići u posjet Barometru Clicheu?

 

Kad su ušli u sobu, Cliche je bio naslonjen na radijator i izgledao je kao da je još uvijek u nesvijesti. Ali, nije hrkao, samo je ravnomjerno disao dok su mu se kapci povremeno tresli.

 

– Siguran sam da će brzo doći k sebi – rekao je Doktor Proktor.

 

– Kao što sad znamo, gotovo je nemoguće promijeniti povijest. Cliche je i bit će i dalje oženjen za Juliette, i nikad joj dobrovoljno neće dati rastavu. Imali li prijedloga što da napravimo?

 

– Bježmo – rekla je Lisa. – Vas dvoje možete živjeti u Topničkoj ulici.

 

 

Proktor je odmahnuo glavom. – Cliche i njegovi vodenkonji će nas tražiti bez obzira gdje odemo.

Juliette je sakrila lice rukama. – Oh, želim da ima amneziju kad se probudi, da zaboravi sve o tome da je Barometar, da zaboravi na mene, zaboravi da smo ikada bili u braku.

 

– Hm – rekao je Mrva. Zatim je ustao i otišao u kupaonicu. – Pa, on je jako udario glavom – rekao je Proktor. – Ali, bojim se da je teško očekivati potpuni gubitak sjećanja.

 

– Prepustite to meni – rekao je Mrva, izlazeći iz kupaonice sa čašom za četkice za pranje zubi u ruci.

 

– I Peri.

 

– Peri? – pitala je Ivana, gledajući u malog pauka u čaši.

 

– Sedmonožnom peruanskom pauku usisaču – Mrva je došao do čovjeka koji je bio u nesvijesti i stavio vrh čaše uz njegovo uho. I, voila, mali pauk je nestao.

 

– Što to radiš? – pitala je Julilette, zgranuta.

 

– Ono što biste trebali pitati je što on radi? Zato jer je Pero pauk usisač, on je sad čovjeku u glavi i siše mu svo pamćenje. Kada se tip probudi, osjećat će se kao da je samo dobro spavao. Bit će u redu i sjajno raspoložen. Ipak, jedina stvar u koju će moći biti siguran jest to da se više nikad neće moći ničega sjetiti. Nijedne stvari. Nikada. Nula bodova.

 

Mrva je pogledao sumnjičava lica oko sebe.

 

– Istina je! – rekao je srdito. – Sve je to opisano u ŽZKBŽDNP.

 

– ŽZKBŽDNP? – pitala je Juliette.

 

– Skraćenica za ‘Životinje za koje biste željeli da...

 

– Mrva! – viknula je Lisa. – Te životinje u knjizi si ti izmislio!

 

– Naravno da nisam! – rekao je Mrva. Prekrižio je ruke i djelovao jako uvrijeđeno.

 

– Ali ako vi tako hoćete, onda se koristiti Clicheovom metodom. Obujte mu betonske čizme i bacite ga u rijeku!

 

Doktor Proktor je odmahnuo glavom. – To nas i čini različitima od ljudi poput njega, Mrva. Mi te stvari ne radimo.

 

– U redu – rekao je Mrva, prigovarajući. – Onda preskočimo dio s tom betonskom obućom i samo ga bacimo u rijeku. To nam je i jeftinije.

 

– Mrva!

 

Mrva je bijesno udario nogom o pod. – Ali, vi dobro znate da će biti nemoguće poslati ga u zatvor.

Nema suca u Parizu koji će se usuditi suditi mu! I onda će...

 

– Heureka! – viknula je Lisa. Dvojica svadljivaca su se okrenula i pogledali je. Jer, znali su da Lisa nije tip osobe koja urla heureka svaki dan. – Zatvor! – rekla je Lisa.

 

– Što misliš? – pitao je Proktor. – Napravit ćemo ono što je Rašpa napravila Juliette! Iskoristit ćemo kadu i poslati ga u zatvor u nekom dalekom, dalekom vremenu.

 

– Savršeno – rekao je Mrva. – I kad smo već kod toga, on se neće sjećati kako je došao tamo i neće moći objasniti da je nevin!

 

Proktor, s druge strane, nije djelovao toliko optimistično. – Nisam siguran da bismo baš trebali uzimati zakon u svoje ruke i misliti da je to ispravno. Mislim, mi nismo suci. 

 

– Pa, dobro. Imate li bolju ideju? – pitao je Mrva. 

 

– Ne – priznao je Proktor.

 

– A možemo ga poslati negdje gdje bi mogao ostati dok se ne sjetimo nečeg boljeg – rekla je Lisa. – Onda možemo otići po njega i vratiti ga.

 

Svi su mislili da je ovo dobra ideja, pa su se bacili na posao. Clicheu su skinuli naramenice i pomoću njih ga oteglili u kupaonicu i u kadu za putovanje kroz vrijeme.

Dok su to radili, netko je oprezno kucnuo na vrata hotelske sobe i Juliette je otišla otvoriti. – Kamo da ga pošaljemo? – pitala je Lisa. – Prepusti to meni – rekao je Mrva, stišćući staklenku vremenske kupke.

 

– Znam stvarno pametno mjesto. Juliette je gurnula glavu u kupaonicu. – Netko te treba, Viktore. I tebe, Lisa.

 

– Hm – rekao je Proktor. – Tko bi to mogao biti?

 

– Francuskinja koja vas oboje poznaje – rekla je Juliette. – Kaže da je ona istražna sutkinja.

 

– Ne poznajem nijednu Francuskinju – rekla je Lisa. – A pogotovo ne sutkinju, istražnu ili bilo kakvu drugu. – Ne budi tako sigurna – rekla je Juliette i namignula.

 

Lisa i Proktor su izašli iz kupaonice i, točno, pred njima je bila elegantna odrasla žena. Imala je na sebi poslovno odijelo koje ljude čini mršavijima nego što jesu, i naočale koje su izgledale kao da vam zapravo ne trebaju naočale. Djelovala im je nekako poznato. Iz nje su bila dva policajca u uniformi.

 

Svaki od njih je imao drugačiju vrstu brkova. Rekli smo dovoljno.

 

– Bonjour, Lisa – nasmijala se žena u odijelu, ispružila joj ruku i rekla još nešto na francuskom.

 

– Uh... – rekla je Lisa i trznula se kad joj je Juliette odlučno pričvrstila francusku kvačicu za nos.

 

– Ne prepoznaješ me, zar ne? – pitala je žena.

 

– Sad kad nemam ponča.

 

– Uh, ne – rekla je Lisa.

 

– A što ako skinem ovo? – pitala je žena pa skinula naočale.

 

I onda je Lisa shvatila.

 

Naravno, više nije bila djevojčica, bila je odrasla žena, ali da... Bila je to djevojčica koju je srela pored mosta u Innebredeu! – Anna? – pitala je Lisa. – Aha, to sam ja – nasmijala se žena. – Pretpostavljam da bih trebala biti iznenađena što te ponovno vidim, ali cijeloga života imam osjećaj da ćemo se ponovo sresti. Naročito nakon što sam onog dana na mostu donijela odluku.

 

– Oh?

 

– Sjećaš se o čemu smo razgovarale?

 

– Hm... Čekaj, da! Pričale smo kako je strašno da ne postoji nitko dovoljno hrabar da zaustavi ljude poput Claudea Clichea.

 

– Upravo tako. Ali, rekla si da bih trebala pokušati. Pa sam odlučila da hoću. Učila sam marljivo u školi, studirala pravo u Parizu i dugo i naporno radila kako bih postala sutkinja.

 

Posljednjih godinu dana vodila sam istragu protiv Claudea Clichea. Bio je pod danonoćnim nadzorom kako bismo skupili dokaze o njegovim kriminalnim aktivnostima. Prije nekoliko dana shvatili smo da imamo dovoljno materijala za uhićenje, pa smo ga odlučili uhvatiti kad je danas došao ovamo.

 

– To je sjajno! – rekla je Lisa i pljesnula dlanovima.

 

– Jeste li čuli to, Doktore Proktore? Sad ga nikamo ne trebamo slati.

Lisa se ponovo okrenula prema Anni. – Zato jer vi obećajete da ćete ga zatvoriti na dugo, dugo vremena, zar ne?

 

– Aha, obećajemo – rekla je Anna Showli.

 

– Provest će puno godina u zatvoru, naročito sad, kad smo iz prve ruke svjedočili pokušaju ubojstva tog nevjerojatno slatkog malog dječaka. Taj dečko stvarno brzo razmišlja, moram priznati.

 

– On je jako brz – nasmijao se profesor.

 

– Slobodni smo! – uzviknula je Juliette i poljubila Proktora u usta zbog čega je čitavo njegovo lice pocrvenilo. – Hura! – viknula je Ivana.

 

Lisa je također poželjela vikati, ali ta opaska koju je na račun Mrve izgovorio Doktor Proktor izazvala je uzbunu u njezinoj glavi.

 

Jedan od policajaca se nakašljao. – Pa, zašto ne uhitimo ovog nitkova?

 

– Da, dosta razgovora – rekao je drugi, odlazeći prema kupaonici i otvarajući vrata.

 

– Što sad taj dječko radi? – pitao je prvi policajac.

 

– Pere kosu? Sad?

 

– A gdje je Claude Cliche?

 

Lisa je shvatila. Brz. Mrva je brz. Uh, jao. Policajci su odskočili kada je mali dječak zamahnuo glavom prema natrag iz pjenušave kade, skinuo sapunicu ispod nosa, udahnuo i objavio.

 

– Gotovo je!

 

Osmijeh mu se širio od uha do uha, pod šiškama s kojih je kapala voda.

 

– Nisi... Jesi..? – počela je Juliette.

 

– Moram reći da jesam – nasmijao se Mrva.

 

– Kladim se da tog tipa neko vrijeme nećemo gledati.

 

– Pa onda moramo otići po njega i vratiti ga nazad – rekao je Proktor. – Jer, ovdje su ljudi koji ga žele odmah uhititi.

 

– Oh? – rekao je Mrva. – Kul. Ali, onda mislim da nam je bolje požuriti. Zaboravio sam na onaj dio kad mi opet idemo po njega i, ovaj, bojim se, da sam potrošio ostatak vremenske kupke...

 

– Oh svega mu – rekao je Proktor. – Dobro, dobro, onda nam je bolje požuriti i vratiti se dok još ima mjehurića u kadi. Ja ću ići i...

 

Ali Lisa je već znala. Vidjela je poznati cik-cak osmjeh na Mrvinom licu, onaj koji je značio da je još jedan plan pošao po zlu. I zato se Lisa uopće nije iznenadila kad je Mrva otvorio dlan i pokazao im čep od kade. Upravo u tom trenu, čuli su srkanje posljednjih kapi sapunice koja je odlazila niz odvod.

 

– Mislim da sam, ovaj, bio malo brz – rekao je Mrva. U sobi broj četiri hotela Frainche-Fraille vladala je potpuna tišina. Svi su samo gledali u Mrvu. I onda se tišina nastavila. Dugo. Jako dugo.

 

Sve dok Mrva na kraju nije rekao:

 

– Dobro, dobro – i protrljao rukama. – Što je učinjeno, učinjeno je. Je li još netko za doručak?