DOĐEM ja neki dan doma iz dvanaj'st-satne smjene, muž leži na krevetu, izvrnuo facu, izgleda kao da mu brada zapela u patentnom zatvaraču, u pogledu mu se vidi strava i bol, iz grla izleti uzdah ranjenog jelena.
 

Što je!? - dreknem u panici.

Njemu suza krene niz obraz i promrmlja: Oli me uba.

Što?

Oli me uba, iako. Ian calju.

Kaj? Niš' ja tebe ne kužim! Jesi pijan? Se nešto dogodilo?

Isan!!! Oli me unita a oizdit, idi, calja.

Dušo, da zovem hitnu ili da ti gurnem prst da iz tebe izleti taj alkohol ili lude gljive???

BOLI  ME ČUBA, JEBO TE JA, USNICA, IMAM JEBENU ČVALJU! JEL SAD KUŽIŠ PIČKA MU MATERINA! SAD ME TEK BOLI KAK SE SPADA 'BEM TE MUTAVU!!!

A ništa, šta sad. Nakon 12 sati rada, vrati se Tihana u cipele, progutaj umor i usputne uvrede, zanemari pljusak, prošeći do kilometar i po' udaljene dežurne apoteke jer iza 20 sati samo ona radi i kupi patniku Herplex kremu, Herpatch flastere i najjače tablete protiv bolova u kategoriji Tramala. Bez toga vjerojatno neće preživjeti.

Dođem kući, faca još uvijek utegnuta ko piton iza šlica Silvestera Stallonea , vidim mu bol u očima koja je očito neprocijenjivo jaka. Valjda neće poludjeti od tolikih bolova. Čula sam da ljude to može natjerati na lupanje glavom u zid, bacanje kroz prozor, udisanje ljepila, sve kako bi smanjili patnje.

E sad treba pomoći dići mušku mazgu od 110kg iz kreveta a da mu ne pomakneš glavu, jer ako mu se glava slučajno pomakne, vjerojatno će ispustiti takav urlik da će suseda zvati policiju zbog kućnog nasilja.

Uspijem se odhrvati s njime, odteturati s njim u kupaonu, navlažiti flaster i nježno mu ga pritisnuti na spomenutu čvalju dok on mrmlja svojim klingorskim narječjem – Ebem ti atej, akse alo.

Sutradan ujutro mi se kiselo osmjehnuo i rekao – Znaš, malo mi  je bolje – razumljivijim dijalektom, a ja sam još puna ljubavi od sinoćnjih događaja uspjela promrmljati – Špašila šam te mišu mali! – dok sam u sebi zatomljavala bol hebeno napuhnutog, vodenog žulja na desnoj nozi od pješaćenja u cipelama koj su sinoć jedine bile suhe i uklještenje živca kralježnice zbog dizanja tereta od 110kg. Za kraj sam dobila i treptaj okicama – A jel bi ti meni skuhala neku juhicu i otišla po slamkice u trgovinu da se ne patim, ha, ha?! Trep, trep…

 

Kasnije to isto popodne, uleti stariji klinac u stan, sav zajapuren, zaplahiren, uskuhao. Moj odrasli sedamnaestogodišnjak. Muškarac. Muškarčina, čak štoviše. Onaj tip kojem ne treba više pameti jer nema kuda sa njom. Sav mozak je popunjen. Radna memorija na maksimumu.

Što je sad s tobom? – dreknem ja.

Ako netko zvoni, nema me! – prosikće. I neće me biti cijeli dan. Kod dede sam na drugom kraju grada.

Sine, nisam baš tip za laganje pa očekujem drugačiji razvoj situacije.

Mama, molim te, preklinjem te!!!

Čuj, a da mi objasniš o čemu se radi.

Ma nije bitno.

Onda nema laganja.

Ali mama, trojica me ganjaju, ubit će Boga u meni!!! – panika u glasu je nezamisliva.

Zašto te ganjaju? Koja trojica?

Ne znam!

Ne znaš???

Ne! Samo im tako reci ako budu zvonili ili došli na vrata. Ubit će me mama, molim teeeeeeeeeeeeee!!!

Ubiti??? OK, idem zvat muriju a ti izvoli pripremi imena i razvoj situacije kad već nećeš meni!

Ne mama, majčice mila, najdraža, ne muriju!!!

Ok, koji se drek događa, želim znati smjesta, odmah i momentalno.

 

Znaš….. znaš…. znaš….

DA??? – sad je već poprilično vidljivo da gubim strpljenje.

Onaj moj prijatelj Krešo im je dužan pare, 800kn i on je nestao, zemlja ga progutala a ovi sad traže mene jer znaju da se ja družim s njim i rekli su mi da ako ne izmislim te pare da će me strpati u prtljažnik, odvesti na Sljeme, ubiti ko vola i tamo me ostaviti. A ja ih poznam i ne razumijem zašto sad mene tlače kad ja nisam ništa kriv. Tražio sam i ja Krešu da vidim što se događa i zašto je od njih posudio novce, ali ni ja ga ne mogu naći. Ni mater mu ne zna gdje je.

Izraz mog lica poprimio je sivo-žutu boju u dve tisućinke sekunde. U istom trenu se oglasi zvono na kućnim vratima. Ovaj cijukne, ja mu prstom ko' cucku pokažem da sjedne na trosjed i začkomi, provirim kroz zasunac na vratima.

Bok, jel Dodo doma?

Ovisi.

Totalno smetena i zbunjena faca prozbori – Aha, a o čemu?

Tko ga traži, o tome ovisi.

Reci mu da ga traži prijatelj od Kreše.

Aha, a zašto?

Jel to bitno?

Da nije, ne bi pitala.

Nešto mu treba dati.

Aha, evo samo malo.

Otvorim zasun, zgrabim idiota od cca 19, 20 let za zuluf i prosikćem – Slušaj smeće balavo, nekulturno!!! Kao prvo ja sam za tebe gospođa i nećeš sa mnom na „ti“, drugo dijete mi je doma jer ne želi imati posla sa ološem poput tebe, treće, ako tražiš batine, ja sam baš raspoložena još od sinoć da nekog spljuskam. A, šta veliš?! – ispustim mu zuluf, njemu se faca ispravi iz oblika lika japanskih crtića, onih s malim stisnutim očima i ogromnim ustima. Istovremeno zauzmem gard i krenem mlatarati šakama po zraku, pokušavajući se prisjetiti udaraca koje sam nekad davno koristila na Tae-boo treninzima uz muziku Snap-a i 2Unlimited.

Gospođo, samo ga pozdravite i recite mu da se Krešini prijatelji uopće ne ljute na njega i da ćemo
se čuti s Krešom i oprostite na smetnji. Do viđenja.

Sat vremena kasnije na FB zidu moga sina osvanuo je status nekog njegovog frenda, a nije Krešo

– Mama ti je carica!

 

To isto veče, spremim se i krenem u dvanaestosatnu noćnu smjenu. Uletim kolegi pola sata ranije jer znam da je subota, da je važna tekma, da će biti sigurno sretan.  No umjesto sreće na njegovom licu ugledam namrgođenu ćelavu furiju.

A koji je tebi qrac danas? – prozborim sad već vidno nanervirana muškom populacijom unazad 24 sata.

Ništa.

Kako ništa, kakva je to faca.

Ako ti ne znaš, blago tebi al mislim da se samo glupa praviš.

E sad mi je faca vjerojatno zaista izgledala ko da se glupa pravim jerbo sam očajnički pokušavala iskopati neki razlog ovog čudnog ponašanja meni izrazito dragog kolege.

Dobro, kaj je bilo? Kaj sam napravila?

Ne pravi se glupa, znam da si vidjela da sam skinuo sliku koju si stavila na oglasnu ploču.

Nit' sam vidjela, nit' znam koju sam stavila. Uostalom, stavila sam sprdajuće slike od svih nas petnaest koji obitavamo u ovoj sobi.

Znaš ti znaš i vidjela si i praviš se glupa.

Halo, to sam ja, Tihana!!! Hebemu, sve što kažem to i mislim, sve što mislim to i kažem. U čem' je faking problem sad?

Zašto si svima stavila normalne slike a ispod moje piše ono što piše?

Što piše? Ne mogu se sjetiti od svih tih mojih zvizdarija što sam kome stavila a ti il' reci il' se duri ko pička!

Dumb and dumber si stavila. Šta ako to vidi netko od ovih direktora što prolazi ovdje, kakvo mišljenje da ima o meni.

Ne znam, možda na primjer da imaš izraziti smisao za šalu i toleranciju prema kolegama kao i svi ostali na toj ploči.

Ali samo ispod mene nešto piše i to baš to i to nije u redu.

Ok, nije u redu, oprosti, pogriješila sam. Sad ću skinuti i sebe fotoshopiranu kao western prostitutku da neki nastrani direktor ne pomisli da sam ga spremna jahati i kolegu Štefa koji ima vile u rukama i asocira na seljačinu, Janka koji prči kozu kako taj isti direktor ne bi pomislio da mu je zemljak i sve ostale sprdačine na koje svi umiremo od smijeha i koje nam malo razvesele svaki tmuran radni dan.

I tako se kolega odmetnuo sa ploče, izljubili smo se izgrlili, čim je izašao sam mu viknula da je plačipička, naravno kad sam bila sigurna da više neće čuti i prionula sam na posao.

 

Noćna smjena je teška i kad ništa ne radiš, a kamoli kad nešto zaista radiš. Al ok, ja ne cendram pa neću ni sada. Bar ću imati dva slobodna dana. Na smjenu u jutarnje sate, ulazi kolega Petar, faca obješena do poda, uz facu i bale, oči crvene poput divlje peruanske lisice.

Joj, umrijet ću, boli me svaka kost, curi mi nos, kašljem, kišem, mislim da imam temperaturu 40 i gripu.

Evo ti toplomjer, tutnem mu digitalac u ruke jer ga moram imati sa sobom svaki puta kad mi muž ili sinovi umiru od nečega.

Sad ćeš vidjeti kako gorim, evo 37,2, vidiš.

 

Idem jaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!! Odjurim niz stepenice kako mu ne bi poželjela da krepa, spotaknem se, izvrnem stopalo, pregriznem jauk, vratim zglob uz pištanje kroz nos na mjesto, nazad u čašicu i odšepesam doma, voljenom mužu.