SPONTANI pobačaj, baš kao i gubitak djeteta nedugo nakon njegovog rođenja, još uvijek je tabu tema. Ta djeca često bivaju zaboravljena od strane svih osim roditelja koji se moraju nositi s gubitkom i vlastitom tragedijom.

Unatoč tome što neka od njih nisu dobila ni ime, a njihovi roditelji nisu dobili priliku oprostiti se, i unatoč tome što se društvo trudi zaboraviti ih i ne spominjati jer vjeruju da je tako bol manja - mnoge majke i očevi s time se nikada neće složiti. 

Kako bi se normalizirao razgovor o ovoj bolnoj temi svake godine na današnji dan, 15. listopada, obilježava se Dan sjećanja na bebe anđele. To je dan kada se diljem svijeta pale svijeće i održavaju ceremonije u spomen na njih.

Također, mame okupljene u Facebook grupi Bebologija slažu se kako je upravo nedostatak razgovora koji bi im pružio barem minimalnu utjehu jedna od najtežih stvari s kojima su se morale nositi netom nakon tragedije koje su doživjele. Iako je njihovu bol teško razumjeti, bio im je potreban društveni oslonac kako se ne bi osjećale same. Upravo su zato odlučile podijeliti vlastite priče. Njihove priče nisu nimalo lake ni nimalo radosne, ali vjeruju da će svojim primjerom u budućnosti pomoći drugim ženama da pronađu utjehu. 

"Gubitak djeteta je još uvijek tabu tema, nitko ne želi pričati o tome - i to najviše boli nas, mame, koje smo to prošle. Moj anđeo Tian je otišao u 6. mjesecu trudnoće, njegov brat blizanac ili sestra blizanka već odmah na početku trudnoće. Otišao je zbog kompleksne srčane greške, mrtvorođen 27. 7. 2017. A boli još i danas. Imam njegove slike, njegove otiske ruku i nogu, naravno njegov rodni list", napisala je mama Kaja te dodaje kako njezin sinčić ima svoje mjesto na groblju u Mariboru, uz svu ostalu djecu koja su otišla prerano.

U situaciji u kojoj se našla, umjesto na utjehu naišla je na zid.

"Koliko puta sam čula da trebam zaboraviti. Da sam mlada i da se to jednostavno dogodi. Da je lakše i bolje da je umro u trbuhu nego da se rodio bolestan", prisjetila se te otkrila kako je i danas sve to boli. 

Kako kaže, boli je jer je za druge to "samo" izgubljena trudnoća. 

"To je moje dijete, rodio se tiho, bio je mali. Jedva 500 grama i 30 centimetara. Ali je moj. Morala sam mu dati ime. Upisan je u matičnu knjigu rođenih kao moj sin - nažalost mrtvorođen. Kad se to dogodi, ljudi te izbjegavaju. Kad najviše trebaš rame za plakanje, nema nikog. Nitko nema razumijevanja", istaknula je ova mama.

Upravo zato, odlučila je javno podijeliti svoju priču i potaknuti druge da se ne ustručavaju napraviti isto. Kako je napisala, statistika je jeziva. Jedna od četiri žene izgubi dijete u trudnoći ili neposredno nakon porođaja. 

"Pate i vaša djeca, koju već imate (ali u takvom slučaju često zaboravljamo obratiti pažnju na njihove osjećaje). Moj Luka se jako veselio bebi, bio je oduševljen što će dobiti brata. I na kraju ga nije dobio. Postao je agresivan, neposlušan... Ali tako je on pokazivao svoju tugu", ističe Kaja.

No i svaka sljedeća trudnoća je stresna za cijelu obitelj, a upravo je to i ona iskusila na vlastitoj koži. Nakon tri mjeseca ostala je neplanirano trudna, a priznaje da ju je panika uhvatila svaki put kada bi odlazila na ultrazvuk jer se bojala da više neće čuti otkucaje srca.

"Točno jednu godinu poslije gubitka se rodila Lana. Plakala sam kad sam čula njezin plač jer sam znala da je živa. Na početku sam stalno provjeravala diš li dok je spavala. Ali ona je još uvijek tu s nama - živa, zdrava i jako živahna", napisala je.

"Žene nemojte se bojati - pričajte o svojim anđelima - to su vaša djeca", poručila je na kraju drugim mamama.

Njen poziv urodio je plodom. Ohrabrene njenim iskustvom, i druge mame su odlučile podijeliti vlastite priče, a u nastavku vam donosimo neke od njih.

"Ta se tuga ne preboli. Boli me i danas, kao i 23.6.2018. kad sam saznala da mu srčeko ne kuca. Bila sam 17 tjedana trudna. Svi nalazi, od zubara do prenatalnih testova bili su u redu. I njega nema s nama, a nema ni dijela mene. Palim svijeću na sve bitne datume, sjećam se i pamtim. Majka sam. Neka svi zaborave, ja ću se uvijek sjećati. Spavaj anđele, još uvijek sam tu gdje si mamu ostavio. Stojim i čekam da se nekim čudom opet sretnemo", poručila je mama Željka svom djetetu. 

I sama je istaknula da je ovo "bauk" tema o kojoj se i dalje premalo priča, a svatko se može naći u situaciji u kojoj će mu biti potrebna potpora drugih ljudi.

S time se slaže i mama Andrea koja želi da i neke buduće mame, koje će morati isto to preživjeti, znaju da nisu same i da život ipak nosi neke ljepše dane. Ona je doživjela spontani pobačaj u desetom tjednu trudnoće.

"Slomilo me, promijenilo, nikada više nisam bila ista. Kada nekome i spomenem, dobijem točno te riječi - ma daj zaboravi, imaš dvoje djece... Blizanke sam rodila iza toga. Trudnoću preležala, rodila u 33 tjednu trudnoće. Bile su mjesec dana na intenzivnoj. Respiratori, inkubatori, cjevčice iz raznih dijelova tijela. Pet dana nakon rođenja priopćenje da jedna neće hodati. Nisam prihvatila riječi NEĆE i NE MOŽE. Obje su sada zdrave, velike, hodaju, ma trče i vise s lustera. Ali... Mama nikada više neće biti ista", priznaje ova hrabra majka.

Da čak i naizgled školske trudnoće ponekad nažalost imaju tragičan kraj uvjerila se i mama Jelena. Kako je ispričala, njezina djevojčica ju je napustila svega dva dana prije termina, a nikada neće zaboraviti trenutak u kojem su joj doktori rekli da ne znaju što se dogodilo, ali srce više ne kuca. Nakon toga imala je dvije uredne trudnoće te je danas majka dvojice dječaka, ali je obje trudnoće provela u strahu.

"Cijelog života sam željela kćer, a poslije svega molila Boga da bude sin jer ne znam kako bih podnijela da dobijem drugu djevojčicu", priznala je Jelena.

Tatjana je svoju bebu izgubila u 20. tjednu trudnoće.

"Tjedan nas je dijelio od granice kada se više trudnoća ne smatra spontanim pobačajem, već mrtvorođenjem. Zbog toga nismo prošli proces sahrane, niti smo dali ime i dan danas ne znam je li mi zbog toga lakše ili teže", napisala je Tatjana i priznala kako se i dalje, sedam mjeseci nakon gubitka, pokušava emotivno oporaviti.

Milica danas ima četiri anđela na nebu, a u razgovoru za Index otkrila je što je sve morala proći da, nakon prve uredne trudnoće iz kojeg ima sina, opet postane majka. Njezina priča započinje 2014. godine kada je u šestom tjednu trudnoće doživjela prvi spontani pobačaj.

"Po prvi put se susrećem s nekom novom dimenzijom boli i tuge. Na takve stvari te nitko ne pripremi jer ni ne razmišljaš da se to baš tebi može dogoditi. Samo tamo nekom drugom. Danima nisam mogla sebi doći. Kod kuće me čeka moj sin koji je bio nepune dvije godine. A ja moram biti jaka", prisjetila se.

Nedugo nakon toga Milica je još jednom ostala trudna, ali ni ovog puta sreća nije dugo trajala. Spontani pobačaj dogodio se u petom tjednu trudnoće.

"Opet se pitaš zašto? Skupljaš tugu, bol, ono što je ostalo od tebe i ideš dalje. Pretrage su pokazale da imam trombofiliju, genetski s majčine i očeve strane. Nakon dva mjeseca ostajem trudna, dajem si injekcije za razrjeđivanje krvi i sva u strahu brojim dan po dan, tjedan po tjedan. I sve je bilo u najboljem redu do 8. srpnja. Odlazim na redovnu kontrolu i liječnik mi govori da nema otkucaja srca. Opet šok... Ali sad sam već stara u toj boli i nekako se čovjek navikne. Ideš u bolnicu, samo da ti to odrade i odlaziš kući prazan", ispričala je.

Kako kaže, vjerovala je da će zahvaljujući terapiji ova trudnoća biti uspješna.

"Pitaš se je li tvoje tijelo opet zakazalo i što se događa", ali nije željela odustati.

Nažalost, i sljedeća trudnoća je unatoč terapiji završila spontanim pobačajem u osmom tjednu trudnoće. Iako je tada vjerovala da se više neće odvažiti i još jednom pokušati, nalazi s patologije su otkrili prisutnost brojnih ugrušaka što je upućivalo na to da je terapija bila preslaba. To ju je navelo da pokuša još jednom.

Iako su joj nakon posljednjeg spontanog pobačaja trebali mjeseci da ponovno zatrudni, unatoč strahu koji je osjećala, zahvaljujući odgovarajućoj terapiji ova je trudnoća tekla "školski" te je sredinom 2016. godine postala mama još jednog dječaka, Jakova. On je njezina "dugina beba".

"Sve su ovo trudnoće pod nadzorom i naravno pod terapijom. Nakon cijele kalvarije, neopisive tuge, boli, razočaranja... Uskoro postajem majka trećem djetetu, trećem sinu, a moja djeca imaju svoje anđele na nebu koji su posebni baš kao i moji ovozemaljski anđeli", zaključila je Milica koja s nestrpljenjem očekuje dan da upozna svog malog Šimuna.