SVATKO u obitelji ima neku ulogu. Možda ste vi dežurni zabavljač, buntovnik, dramatičar, tajanstvena osoba koja nikad ne odgovara na poruke ili ona odgovorna osoba na koju se svi oslanjaju. Zanimljivo je da uloga odgovornog djeteta rijetko nestane samo zato što odrastemo i odselimo se.

Takva djeca često postanu odrasli koji predvide problem i prije nego što se pojavi te se osjećaju odgovornima za tuđe osjećaje. Te se navike vide i u svakodnevnom govoru. Ako pažljivo slušate, primijetit ćete da odrasli koji su imali takvo djetinjstvo često ponavljaju određene rečenice, piše YourTango.

"Ja ću se pobrinuti za to."

Za mnoge koji su odrasli kao odgovorna djeca ova je rečenica gotovo refleks. Često se osjećaju odgovornima i za stvari koje zapravo nisu njihova briga. Tijekom odrastanja možda su naučili da stabilnost ovisi o tome hoće li oni uskočiti. Kao odrasli i dalje instinktivno idu prema problemima, umjesto da se od njih maknu.

Do parentifikacije dolazi kada dijete preuzme odgovornosti koje nisu primjerene njegovoj dobi, primjerice emocionalnu brigu o roditeljima ili vođenje kućanstva. Takav se obrazac pretjerane brige i ugađanja drugima često prenese i u odraslu dob. Zbog toga takvi ljudi postanu nevjerojatno pouzdani, ali i često potpuno iscrpljeni.

"U redu je, ne brinite se za mene."

Ova rečenica zvuči nesebično, i ponekad to zaista jest, ali u drugim slučajevima služi kao emocionalni štit. Odgovorna djeca rano nauče da njihove potrebe ne bi trebale stvarati dodatan stres drugima, pa postanu stručnjaci u umanjivanju vlastite nelagode.

Zbog te navike mogu djelovati kao osobe koje nemaju velike potrebe, ali u stvarnosti su mnogi jednostavno postali vješti u tome da sve rješavaju sami. Iako to često proizlazi iz empatije, može dovesti do sagorijevanja, emocionalne iscrpljenosti, tjeskobe i osjećaja da ne žive autentično.

"Jesu li svi dobro stigli kući?"

Većina ljudi nakon druženja nastavi sa svojim životom, ali oni koji su bili odgovorna djeca često i dalje provjeravaju situaciju izdaleka. Šalju poruke kako bi se uvjerili da su svi sigurno stigli kući. Iako to može izgledati kao tjeskoba, obično je više riječ o duboko ukorijenjenom osjećaju odgovornosti za dobrobit drugih, čak i kada su svi uključeni sasvim sposobni brinuti se o sebi.

"Samo želim da sve bude u redu."

Odgovorna djeca obično odrastu u emocionalne skrbnike. Brzo primijete napetost te postanu vješti u održavanju mira i upravljanju emocionalnom atmosferom. Kao odrasli često daju prednost skladu, čak i ispred vlastitih želja.

Problem je u tome što briga o tome da su svi dobro može neprimjetno postati posao s punim radnim vremenom. Nitko ne može zauvijek uspješno upravljati tuđim emocijama. Mnogi koji se tako osjećaju odrasli su u nepredvidivim, kaotičnim ili nesigurnim okruženjima, gdje su naučili smirivati druge kako bi zaštitili sebe.

"Vjerojatno sam to trebao bolje riješiti."

Rijetko je tko stroži prema odgovornoj djeci od njih samih. Sklona su si postavljati nemoguće visoke standarde. Njihove pogreške čine im se većima, a neuspjesi osobnijima. Dobra je strana to što preuzimaju veliku odgovornost. Loša je strana to što im opraštanje samima sebi često traje mnogo dulje nego što bi trebalo jer su naučili da je sigurnije napraviti sve ispravno nego pogriješiti.

"Samo mi to pošalji."

Treba vam netko tko će organizirati dokumente? Pratiti rezervaciju? Napraviti novu tablicu? Pamtiti lozinke? Ljudi koji su u obitelji morali biti odgovorno dijete često i u odrasloj dobi postanu svojevrsni čuvari informacija.

Djelomično zato što su u tome dobri, a djelomično zato što svi ostali s vremenom shvate da su to spremni preuzeti. Ubrzo počnu voditi grupne projekte za koje se nikad nisu prijavili i rješavati probleme koje nisu stvorili.

"Ne želim biti teret."

Ova se rečenica iznenađujuće često pojavljuje kod odraslih koji su bili odgovorna djeca i koji se boje da smetaju drugima. Oklijevaju zatražiti pomoć, ispričavaju se kada im je potrebna podrška i pokušavaju sve probleme riješiti sami, čak i kada im je pomoć dostupna.

Ironično je to što bi te iste osobe bez razmišljanja pomogle nekome drugome, ali teško vjeruju da i same zaslužuju istu pažnju. Umjesto da osjete olakšanje koje dolazi s traženjem pomoći, vlastite potrebe doživljavaju kao nametanje drugima.

"Dopusti da prvo razmislim o tome."

Mnoga odgovorna djeca odrastu u ljude koji oprezno donose odluke. Dok su odrastala, pogreške su često imale posljedice koje su se činile neobično velikima, pa su naučila razmišljati unaprijed. Kao odrasli često biraju promišljenost umjesto impulzivnosti i važu sve opcije prije nego što se na nešto obvežu. Loša je strana to što se i male odluke mogu činiti kao priprema petogodišnjeg strateškog plana.

"Imam sve pod kontrolom."

Ako postoji jedna rečenica koja savršeno opisuje iskustvo odgovornog djeteta, to bi mogla biti ova. Reći da imate sve pod kontrolom zvuči samouvjereno i sposobno. Problem je u tome što to ponekad postane automatski odgovor koji vas sprječava da primijetite kada zapravo nemate sve pod kontrolom i kada vam je potrebna pomoć.

Mnogi bivši odgovorni klinci vjeruju da snaga znači nositi se sa svime samostalno, ali odrasla dob nas s vremenom nauči drugačijoj lekciji. Najsnažniji ljudi nisu uvijek oni koji nose sav teret. Ponekad su to oni koji su ga najspremniji podijeliti.