MLADA majka Julia Pelly za Motherly je napisala emotivno pismo u kojem govori kako je majčinstvo u 20-im godinama jako izazovno, ali i predivno.

''Prije nekoliko dana odlučila sam otići ranije s posla, ostaviti sina duže u jaslicama i urediti nokte. To nije nešto što inače radim, moji su nokti uglavnom neuređeni, nenalakirani i nije mi važno kako izgledaju, ali bio je naporan tjedan te sam željela napraviti nešto za sebe. Ušla sam u salon, sjela i počela čavrljati s kozmetičarkom. Znate, onako kako to radimo s ljudima za koje smo gotovo sigurni da ih više nikada nećemo vidjeti. No, njezino pitanje koje je uslijedilo zateklo me nespremnu i pomalo šokiralo", započela je Julia.

''Nakon što je spustila pogled na ekran mog mobitela i vidjela fotografiju mog sina, upitala me: 'Je li to vaš nećak?' 'Ne. To je moj sin, ima dvije i pol godine', odgovorila sam. Zatim je naš razgovor nastavljen pitanjima o mom poslu, gdje živim i kakvi su mi planovi za vikend. Njezina su me pitanja, koliko god nevina ona bila, mučila još dugo nakon što su mi se nokti osušili. Tek kasnije, kad sam uspavljivala sina, imala sam vremena razmisliti o tome zašto me njezino pitanje toliko zaboljelo. To je zato što me, bez obzira na to koliko se trudila oko sina, društvo i dalje ne doživljava kao majku", kaže.

Naime, žene u Sjedinjenim Američkim Državama u prosjeku postaju majke s 26 godina. Za žene s diplomom prosječna je dob negdje nakon 30. rođendana.

"Moj je sin rođen samo nekoliko tjedana nakon mog 24. rođendana, dvije godine nakon mog vjenčanja i samo devet mjeseci nakon završetka magisterija. Kad moji prijatelji počnu dobivati djecu (ako odluče da je to ono što žele), moj će sin već krenuti u drugi razred. Dok budu dokumentirali njihove prve ozljede i učili kako ih previjati, ja ću svog sina slati u ljetni kamp prvi put, čudeći se koliko je narastao i (vjerojatno, s obzirom na to kako stvari stoje) reći ću mu da mi je žao što on jedini od svih njegovih prijatelja nema iPhone", dodaje Julia.

Posljednje tri godine radila je sve ono što rade majke. Brinula je zbog udaraca i grčeva tijekom trudnoće, brojala minute između trudova, gurala i zapomagala i željela dovesti svog sina na svijet sa snagom i žestinom za koju nije ni znala da je posjeduje.

"Zagledala sam se u svoju usnulu bebu usput pitajući se kako ga mogu najbolje zaštititi i pomoći mu da raste. Kako da napravim svijet boljim mjestom za njega. Naučila sam dojiti i svoj život u potpunosti podredila njemu. Udebljala sam se pa smršavila. Gledala sam strije kako mi se šire po trbuhu, mrzila sam ih, pokušavala ih voljeti, na kraju ih prestala primjećivati. Svaki dan bila sam sve više šokirana time koliko me njegov osmijeh ili gugutanje mogu usrećiti. Odrasla sam kao osoba, promijenila se. Osjećala sam kao da sam izgubila dio sebe, a zatim sam se uvijek iznova pronašla. Ukratko - postala sam majka", piše Julia, koja ističe da ljudi često imaju pogreške pretpostavke o mladim majkama.

"Bilo je trenutaka kada su druge majke pretpostavljale da sam dadilja dok sam pjevala i plesala sa sinom na satima glazbe. Ili da sam mu teta. Ljudi sude jer im je teško kad se netko ne uklapa u sliku nečega što im je poznato. Ono što me zapravo najviše muči je kad ljudi pretpostave da sam, zbog svojih godina, nekako manje majka ili kada misle da sam izgubila priliku živjeti punim plućima. Moje majčinstvo nije ništa manje vrijedno. Iako život i majčinstvo izgledaju drugačije za žene diljem svijeta, postoje neke stvari koje su univerzalne. Ljubav, radost i ponos. Žrtva i briga. Bez obzira na to imate li 16 ili 36 godina, kada se vaše dijete rodi, vi ste majka. Osim toga, rođenje sina nikako mi nije uništilo niti 20-e godine niti moju karijeru. Istina, provela sam te godine suzdržavajući se od alkohola i mijenjajući pelene, umjesto da sam putovala i zabavljala se po svijetu. Ali to je ono što ja želim", uvjerava.

"Moja obitelj možda jest malo drugačija jer sam mlada majka, ali u svemu ostalome mi smo kao i sve ostale obitelji. Kako moj dječak raste, i ja starim, sigurna sam da će me ljudi početi gledati kao majku. Počet će doživljavati moja iskustva kao valjana i vjerovati da sam donijela pravilne odluke za sebe i svoju obitelj. Do tada ću nastaviti živjeti svojim životom, voljeti svog sina, i odgovorit ću 'da', ponosno i s radošću, kad god me netko bude pitao je li to moj sin'', zaključila je.