MNOGI od nas, čak i u odrasloj dobi, u mislima imaju čudno i neugodno sjećanje na ovu temu. Očevi i majke tjerali su nas da poljubimo onu tetu koju dotad nismo vidjeli, tu rodicu koja nam se nije toliko sviđala ili susjedu kojoj jednostavno nismo htjeli prići.

To je toliko popularno društveno ponašanje u našem svakodnevnom životu da ga gotovo ne dovodimo u pitanje niti mu pridajemo ikakvu važnost. A tako je iz nekoliko razloga: Prvo, zato što je u našim kulturama to čin ljubaznosti: grlimo se, ljubimo, rukujemo se i počinjemo razgovarati. U želji da mališane upoznamo s takvim društvenim ponašanjem, uobičajeno je da ih od djetinjstva tjeramo na to.

Međutim, velikom broju djece to nije ugodno iskustvo. Oni jednostavno ne žele tu bliskost niti žele da ih ljube ili miluju ljudi koje ne poznaju ili zbog kojih im je neugodno, piše stranica You Are Mom.

Zašto onda to radimo? Zašto inzistiramo na tome?

Razmislite na trenutak kakvu poruku dajemo svojoj djeci kada ih prisiljavamo da ljube našu kolegicu s posla koju prvi put vide. Zamislite kako se malo sramežljivo dijete osjeća kada ga roditelji nagovaraju onim klasičnim frazama poput: "Ma daj, rekla sam ti da ih poljubiš, što čekaš?"

Taj dječak ili ta djevojčica, koji su prisiljeni nekoga zagrliti ili poljubiti, misle da njihovo tijelo nije njihovo, da nemaju pravo glasa i da moraju poslušati i pokazivati znakove naklonosti ljudima, htjeli to ili ne.

Dajte primjer bez nametanja

Ima roditelja koji i dalje misle da su njihova djeca njihovo vlasništvo i da ih iz tog razloga mogu prisiliti na gotovo sve što je za njih očito ispravna stvar.

Međutim, djeca nisu naše vlasništvo, nego naša odgovornost, pa stoga moramo biti osjetljivi na njihove potrebe i poštovati njihove odluke.