NORMALNO je da djeca i odrasli imaju teške emocije povezane s posvajanjem, a da istovremeno jako vole svoju obitelj. Reći djetetu da je posvojeno jedan je od najvažnijih i najosjetljivijih razgovora koje roditelj može voditi. To nije samo pitanje trenutka kada će se istina otkriti, već način na koji će dijete kroz godine graditi osjećaj sigurnosti, pripadnosti i povjerenja, piše Child Mind Institute.

Razgovarajte o posvajanju rano i često

Najbolje vrijeme da djetetu kažete da je posvojeno je sada, kaže dr. sc. Larisa (Lara) Litvinov, psihologinja i direktorica Centra za ADHD i poremećaje u ponašanju pri Child Mind Instituteu. Dr. Litvinov provela je 15 godina radeći s posvojenicima i njihovim obiteljima u Los Angelesu.

"Doista naglašavamo važnost razgovora o posvajanju od prvog dana, od prve minute", kaže ona. To vrijedi čak i ako je riječ o bebi.

Djeca će početi razumjeti što govorite ranije nego što mislite, ali to je gotovo sporedno, jer je rana komunikacija važna prvenstveno kako biste se vi naviknuli na tu temu. Želite da vaše dijete doživljava posvajanje kao normalan dio sebe, ali vi prvi morate postići taj stupanj opuštenosti.

Neki se posvojitelji brinu da mala djeca neće razumjeti. No, ona to i ne moraju razumjeti ništa više nego što biološko dijete treba razumjeti proces reprodukcije kada mu kažete da je došlo iz vašeg trbuha.

Zato nemojte odgađati. "Roditelji ponekad čekaju predugo i onda više ne znaju kada je pravi trenutak", kaže dr. Litvinov. Odgađanje šalje poruku da je posvajanje nešto sramotno. To također može narušiti vaš odnos, jer se djeca mogu osjećati izdano, kao da ste namjerno skrivali tajnu od njih.

Ispričajte im njihovu priču o posvajanju

Ako vam je potrebna pomoć, dr. Litvinov preporučuje čitanje slikovnica o posvajanju. Također, kao i gotovo svaki doktor, savjetuje da djetetu ispričate njegovu osobnu priču o posvajanju.

Priča o posvajanju u biti je "priča za laku noć" - zapravo, razgovor treba biti na razini za koju smatrate da će razumjeti u tom trenutku.

Primjerice neka priča govori o tome kako ste se prvi put upoznali, ali neka uključuje i druge udomitelje, socijalnu radnicu i biološke roditelje. Djete će možda biti premlado da se prisjeti tih ljudi, ali će ih kroz priču upoznati i razumjeti da su ga voljeli. Priča o posvajanju je priča o podrijetlu koja djetetu poručuje da je posvojeno, da je voljeno upravo takvo kakvo jest i da nekome pripada.

Odgovaranje na pitanja mlađe djece

Postoje različite vrste posvajanja, a iskustva posvojenika oblikuju brojni individualni čimbenici. Ipak, postoje neki uobičajeni obrasci i pitanja koja se javljaju u različitim razvojnim fazama.

Djeca koja su posvojena vrlo rano često imaju više pitanja oko sedme ili osme godine, kaže dr. Litvinov. U toj razvojnoj fazi njihovo razmišljanje postaje složenije i manje usmjereno na sebe, što znači da postaju svjesniji tuđih misli i osjećaja. Normalno je da djeca, smatra doktorica, te dobi postavljaju pitanja poput: "Zašto me biološka mama nije mogla zadržati? Imam li braće ili sestara? Je li njih zadržala?"

Također, dodaje, dajte sve od sebe da odgovorite na njihova pitanja, čak i ako to znači priznati da nešto ne znate. Tako bi vaš odgovor na pitanje o braći i sestrama mogao glasiti: "Koliko mi znamo, nemaš" ili "Rekli su nam da...".

Nadalje, važno je i biološke roditelje prikazati u pozitivnom svjetlu i ne ocrnjivati ih. "Negativno govorenje o biološkom roditelju je velika pogreška, ali obiteljima to često može biti teško, osobito ako su čuli užasne stvari o tome što je dijete prošlo", kaže dr. sc. Megan Ice, psihologinja koja se bavi radom s posvojenicima i njihovim obiteljima.

Iako su vaši osjećaji ljutnje možda opravdani, njih trebate proći s drugom odraslom osobom ili terapeutom, a ne s djetetom. Svaka sugestija da je biološki roditelj "loš" može dovesti do toga da se dijete osjeća loše u vezi sa sobom.

"Ne želite da djeca imaju onaj podijeljeni osjećaj: 'Znači li to da su svi moji loši dijelovi od biološke obitelji?'", kaže dr. Litvinov. "Jer to bi mogla biti poruka koju primaju."

Jednako je važno ne lagati o teškim temama. Neka djeca imaju biološke roditelje koji se nisu mogli brinuti o njima zbog različitih okolnosti. To su teške teme za dijete, ali o njima se ne smije lagati, čak ni iz dobrih namjera.

"Roditelji ponekad kažu: 'Tvoj biološki roditelj je bio bolestan i nije se mogao brinuti o tebi'", navodi dr. Litvinov. "To nije dobra poruka jer se dijete onda brine svaki put kad se posvojitelj razboli. Može pomisliti: 'O, i ti ćeš me se riješiti'."

Općenito, skrivanje teške prošlosti daje djeci lažnu sliku stvarnosti, što im samo nanosi veću bol kada kasnije saznaju istinu. Savjetuje se govorenje istine na način primjeren dobi.

U početku to može zvučati ovako: "Tvoj se biološki roditelj jako mučio. Voljeli su te i željeli su da netko brine o tebi jer su znali da oni to sami ne mogu." Kako djeca odrastaju, možete se posavjetovati sa stručnjakom za posvajanje o tome kako detaljnije objasniti njihovu priču, predlaže doktorica.

Djeca također mogu postati svjesnija toga da izgledaju drugačije od vas i željeti znati više o svom etničkom ili kulturnom podrijetlu. Važno je podržati njihovo samootkrivanje. Prihvatite njihovu znatiželju i aktivno im pomozite da se ne osjećaju kao stranci. Omogućite im susrete s drugom posvojenom djecom kroz grupe potpore ili kampove.

Želite da se djeca osjećaju dobro u vezi sa svojim identitetom, a ne kao da su nekakav kuriozitet. Upoznajte kulturno podrijetlo svog djeteta i razgovarajte o tome jednako opušteno kao i o samom posvajanju. Pripremite ih i na susrete s negativnim komentarima, koji mogu biti posebno zbunjujući ako dijete ne razumije što se događa ili kako reagirati.

Kao roditelj, važno je pokušati predvidjeti njihove potrebe i izazove, umjesto da samo reagirate u trenutku. Ne morate biti savršeni, samo budite otvoreni, iskreni i spremni učiti zajedno s njima.

Razgovori s tinejdžerima

Ulaskom u tinejdžerske godine, djeca češće promatraju posvajanje kroz prizmu izgradnje vlastitog identiteta. Pitaju se koji je dio njih od bioloških roditelja, koji od vas, a koji je samo njihov. U tom razdoblju važno je uvažiti njihove osjećaje. Adolescenti mogu početi razmišljati o posvajanju na nove načine koji im se čine zbunjujućima ili tužnima.

Znanstvenici to ponekad nazivaju "neodređenim gubitkom" - to je gubitak bez jasnog razrješenja, poput vojnika nestalog u akciji.

Osjećaj tuge posvojiteljima može biti neshvatljiv, osobito ako je dijete posvojeno vrlo rano. "Pokušajte ne umanjivati njihove osjećaje", kaže dr. Ice. Nemojte govoriti stvari poput: "Pa ti se toga ni ne sjećaš, ne bi to trebalo utjecati na tebe." Za neke posvojenike upravo je to što se ne sjećaju - gubitak. Vaša je uloga pružiti podršku i, kako kaže dr. Litvinov, "biti uz njih u tom neznanju".

Također, pokušajte ne shvaćati stvari osobno. Tinejdžeri mogu reći bolne stvari svakom roditelju, ali čuti "Volio bih da mi ti nisi mama" kao posvojitelj boli malo drugačije. Ipak, stručnjaci savjetuju da i te emocije uvažite.

Pokušajte uvredu shvatiti kao pokušaj komunikacije teške emocije. Možete reći: "Čini se da ti je trenutno jako teško što si posvojen. Reci mi više o tome", pojašnjava doktroica. Cilj je saznati što možete naučiti iz toga, umjesto da se osjećate odbačeno. Ako sukobi postanu preteški, slobodno potražite stručnu pomoć. Ponekad ljubav nije dovoljna za sve, osobito ako je dijete imalo traumatična iskustva prije posvajanja.

Najvažnije je pratiti djetetov tempo. Čak i kad su mali i ne znaju točno reći što žele, promatrajte ih. Primjerice, ako im je neugodno slaviti "dan posvajanja", razgovarajte o tome, ali nemojte ih prisiljavati. Sva su djeca različita.

Neka postavljaju puno pitanja, neka nimalo. Neka žele istražiti biološku kulturu rano, neka čekaju dok ne odrastu. Budite im podrška i dajte im do znanja: "Otvoren sam za to da potražimo tvoje biološke roditelje ili zajedno pregledamo dokumente o posvajanju, što god ti zatreba. Uvijek sam tu za tebe.", smatra doktorica.