NISKO samopouzdanje u odrasloj dobi često ne nastaje slučajno – ono je duboko povezano s iskustvima iz djetinjstva. Način na koji su nas roditelji, učitelji ili druge važne osobe tretirali u ranim godinama oblikuje naš unutarnji glas i osjećaj vrijednosti. Prema riječima stručnjaka i psihologa, određeni obrasci ponašanja i emocionalne poruke iz ranog djetinjstva mogu ostaviti trajan trag na vjerovanju u vlastite sposobnosti. Ljudi koji se i u odrasloj dobi bore s osjećajem da nisu dovoljno dobri često su prošli kroz neka od ovih iskustava.

1. Kritiziranje umjesto podrške

Djeca kojoj se stalno govori što rade pogrešno, a rijetko kad što rade dobro, često izrastu u nesigurne odrasle osobe. Prema psiholozima, pretjerana kritika bez ravnoteže pohvale može oblikovati unutarnji glas pun sumnje i samooptuživanja. Takva djeca s vremenom počinju vjerovati da ništa ne mogu napraviti kako treba, što kasnije otežava donošenje odluka i samopouzdano djelovanje.

2. Uspoređivanje s drugima

Roditelji koji stalno uspoređuju svoje dijete s braćom, sestrama ili vršnjacima - čak i uz dobru namjeru - šalju poruku da dijete nije dovoljno dobro takvo kakvo jest. Uspoređivanje umanjuje osjećaj jedinstvene vrijednosti i stvara stalnu potrebu za vanjskom potvrdom. Odrasli koji su često uspoređivani kao djeca često osjećaju da moraju "dokazivati" svoju vrijednost u svakom aspektu života.

3. Ignoriranje emocija

Kad dijete nauči da njegovi osjećaji nisu važni - bilo kroz ignoriranje, umanjivanje ili ismijavanje - ono može zaključiti da je i ono samo manje vrijedno. Stručnjaci ističu da djeca kojoj se nije pružio prostor za izražavanje emocija češće razvijaju nesigurnost i poteškoće u postavljanju granica. U odrasloj dobi to se često očituje kroz povlačenje, tjeskobu i teškoće u odnosima.