JEDNA majka iz New Yorka objasnila je zašto njezino troje djece dijeli jednu sobu u dvosobnom stanu, ističući da to nije pitanje nužde, već svjesna odluka kojom djecu uče važnim životnim vještinama. Sarah Almodovar (35) sa suprugom Petersonom (34) i njihovo troje djece živi u četvrti Washington Heights na Manhattanu, a često je pitaju što će se dogoditi kada djeca odrastu, piše Newsweek.

Svjesna odluka, a ne nužda

"Reći ću nešto što se nekima možda neće svidjeti", započela je Sarah u videu objavljenom na Instagramu. "Ne govorim to da bih ikoga osuđivala, ali samo pitanje 'Zar vašoj djeci ne trebaju odvojene sobe?' dolazi iz privilegirane pozicije. Znam o čemu govorim jer sam i sama odrasla s privilegijama."

Sarah i Peterson odrasli su u vrlo različitim okruženjima. On je odrastao u gradu, dijeleći sobu s braćom - i to u istom stanu u kojem danas žive - dok je ona djetinjstvo provela na selu, s velikim dvorištem i vlastitom sobom za svako dijete.

"Mnogi život u manjem prostoru ili dijeljenje sobe doživljavaju kao krajnje rješenje, no za nas je to bio svjestan izbor", rekla je Sarah. "Vidimo veliku vrijednost u tome da imamo manje stvari i da dijelimo prostor. Iskustva iz djetinjstva naučila su nas koliko su bliskost i povezanost važne, a mi to svjesno gradimo i kroz fizičku blizinu."

Privatnost se uči razgovorom, a ne zidovima

Njihov pristup dovodi u pitanje uvriježena shvaćanja o prostoru i privatnosti. Umjesto da privatnost povezuje s veličinom stana, Sarah objašnjava da se ona gradi kroz postavljanje granica i komunikaciju - vještine koje njezina djeca rano uče upravo zato što žive blizu jedni drugih.

Stan od oko 67 četvornih metara godinama su prilagođavali jednostavnim "uradi sam" rješenjima, a najistaknutiji je ručno izrađen trostruki krevet na kat. Svako dijete ima svoj kat koji služi kao osobni prostor, u koji braća i sestre smiju ući samo uz dopuštenje.

Osjećaj pripadnosti potiče se i kroz druge, naizgled male, ali važne stvari: svatko ima svoje ladice, police i ormariće. Jasno je definirano što se dijeli - poput obiteljske knjižnice - a što je isključivo nečije. Djeca uče pitati za dopuštenje, prihvatiti "ne" kao odgovor i nositi se s razočaranjem, što je dio njihove svakodnevice.

"To možda zvuči kao mala i jednostavna stvar, ali upravo su takve navike temelj uzajamnog poštovanja i zdravih odnosa u zajedničkom prostoru", istaknula je Sarah.

Privatnost se u ovoj obitelji shvaća kao dogovor. Kada dijete želi biti samo, primjerice u kupaonici, to jednostavno kaže, a ostali to poštuju. S vremenom takve verbalne granice postaju posve prirodne.

Lekcija za budućnost

Sarin video pregledan je više od 24.000 puta, a u komentarima su se javili brojni roditelji sličnih stambenih aranžmana. Neki su istaknuli da im je dijeljenje sobe u djetinjstvu kasnije znatno olakšalo život u studentskim domovima.

Sarah i Peterson nadaju se da će njihova djeca iz ovog iskustva ponijeti poruku da je "manje zapravo više" - da ispunjenje ne dolazi iz gomilanja prostora i stvari, nego iz kvalitetnih odnosa, suradnje i osjećaja mira.

"Još prije nego što smo dobili djecu, naš dom smo doživljavali kao oazu - mirno, otvoreno i opuštajuće mjesto", rekla je Sarah. "Imamo samo 67 četvornih metara, ali prostor djeluje veće jer ga nismo zatrpali stvarima. Ugodno je i spokojno za život."