RODITELJSTVO ne znači ispunjavati svaku dječju želju i dopuštati djeci da rade što god požele. Takav pristup može dovesti do toga da djeca odrastu u razmažene osobe, a ako nikada ne čuju "ne", mogu steći dojam da se sve mora odvijati po njihovom. Roditelji koji žele odgojiti odgovornu i samostalnu djecu zato se oslanjaju na tri važna pravila koja im pomažu razumjeti granice i pripremiti se za odrasli život, piše Your Tango.

Američka akademija pedijatrije preporučuje postavljanje jasnih pravila koja djeca mogu razumjeti, smireno objašnjavanje posljedica njihova kršenja i dosljednost u provođenju dogovorenog. Jednako je važno pohvaliti djecu kada se dobro ponašaju. Pravila je najbolje postaviti od najranije dobi i dosljedno ih se pridržavati.

Dobar odgoj podrazumijeva i reagiranje na neprimjereno ponašanje, umjesto da ga roditelji jednostavno ignoriraju. Cilj je usmjeravati djecu tijekom odrastanja i pomoći im da se pripreme za samostalan život. Iako to nije uvijek lako, roditelji im moraju dati dovoljno prostora da razviju samostalnost. Upravo sljedeća tri pravila mogu im pomoći u tome.

Postavljanje jasnih granica od najranije dobi

Djeca uglavnom ne vole pravila koja im roditelji postavljaju. Primjerice, obaveza pranja suđa svaku večer ili povratka kući do osam sati tinejdžerima može djelovati kao pretjerana kontrola. Zbog toga ponekad mogu imati osjećaj da ih roditelji samo ograničavaju, ne shvaćajući da im na taj način žele pomoći.

Međutim, granice postavljene od najranije dobi mogu pomoći djeci da odrastu u odgovorne osobe koje poštuju druge. Zahvaljujući njima uče preuzimati odgovornost za svoje postupke, a jasna pravila pružaju im osjećaj sigurnosti i određenu strukturu tijekom odrastanja.

Prema navodima Haven Psychology Groupa, jasne i dosljedne granice pomažu djeci razumjeti što se od njih očekuje. Tako uče upravljati vlastitim ponašanjem, nositi se s emocijama i preuzimati odgovornost za svoje postupke.

S druge strane, kada granice izostanu, bilo zbog zanemarivanja ili neprimjerenog odgojnog pristupa, djeca mogu teže razviti osjećaj odgovornosti i poštovanja prema drugima. Ako nikada ne čuju "ne" i ne moraju poštovati pravila, mogu odrasti s uvjerenjem da im je sve dopušteno.

Primjerice, zamislite dijete koje od roditelja uvijek dobije sve što poželi. Za 13. rođendan zatraži novi iPhone, ali roditelji mu zabunom kupe stariji model. Dijete tada napravi scenu jer je naučilo da će roditelji, ako se dovoljno naljuti i pobuni, na kraju popustiti i ispuniti mu želju.

Dosljednost u provođenju pravila

Mnogi roditelji oklijevaju kada trebaju reagirati na neprimjereno ponašanje djeteta. Primjerice, dijete uporno baca hranu, a roditelj ga upozori jednom, drugi put, treći put i na kraju odustane.

Roditelj koji se dosljedno pridržava pravila postupit će drukčije. Jasno će objasniti što se od djeteta očekuje i što će se dogoditi ako nastavi s takvim ponašanjem. Primjerice, ako dijete nastavi bacati igračku nakon što mu je roditelj rekao da će je u tom slučaju pospremiti, roditelj će je mirno maknuti na neko vrijeme. Cilj nije kažnjavati dijete, nego mu pomoći da shvati kako pravila vrijede čak i kada mu se ne sviđaju.

Portal Psych Central navodi da roditelji koji primjenjuju autoritativni stil odgoja postavljaju jasna pravila, ali istodobno djeci pružaju podršku i usmjeravaju ih kako bi ih lakše poštovala.

Takav pristup podrazumijeva učenje djece razlici između ispravnog i pogrešnog ponašanja. Umjesto oslanjanja na prijetnje i kazne, roditelji poželjno ponašanje potiču pohvalama, podrškom i razumnim posljedicama kada se pravila prekrše.

Poticanje djece na samostalnost

Jedan od najtežih roditeljskih zadataka jest prihvatiti da će se dijete jednoga dana osamostaliti. Djeca moraju naučiti snalaziti se bez stalne roditeljske pomoći jer se ne mogu cijeli život oslanjati na roditelje. Ako im se ne pruži prilika da samostalno donose odluke i rješavaju probleme, teže će razviti vještine potrebne za odrasli život.

Uloga roditelja nije samo brinuti se o djeci dok odrastaju nego ih i postupno pripremati za život u kojem će se morati oslanjati na vlastite sposobnosti.

Kada djeca odrastu i napuste obiteljski dom, roditelji se mogu suočiti s onim što Psychology Today naziva "sindromom praznog gnijezda". Riječ je o razdoblju prilagodbe koje može biti praćeno tugom i osjećajem usamljenosti, osobito ako su roditelji bili izrazito bliski s djecom.

Ipak, to razdoblje može biti i prilika da se ponovno posvete vlastitim interesima te izgrade drukčiji odnos sa svojom odraslom djecom.

Ponekad je upravo davanje prostora djetetu da postane samostalno jedan od najtežih dijelova roditeljstva. No tijekom odrastanja djeci su potrebne prilike da sama donose odluke, preuzimaju odgovornost i nauče se nositi sa svakodnevnim izazovima.