ODRASTANJE uz roditelje koji su emocionalno nedosljedni ili nedostupni može ostaviti trag koji se osjeća i dugo nakon djetinjstva. Roditelji pritom ne moraju nužno imati loše namjere. Neki se i sami nose s vlastitim traumama, problemima u odnosima ili obrascima koje su usvojili od svojih roditelja.

Djeca se takvom okruženju pokušavaju prilagoditi kako najbolje znaju. Problem je što načini ponašanja koji im u djetinjstvu pomažu da se osjećaju sigurnije kasnije mogu otežavati odnose, postavljanje granica i traženje pomoći, piše YourTango.

Teško traže pomoć

Ako dijete nauči da se na roditelja ne može uvijek osloniti, može vrlo rano početi rješavati probleme samo. Takva samostalnost na prvi pogled djeluje kao prednost, no problem nastaje kada osoba počne vjerovati da pomoć ne smije ili ne može tražiti ni onda kada joj je zaista potrebna.

U odrasloj dobi to se može pretvoriti u pretjeranu neovisnost - radije će patiti u tišini ili se povući nego riskirati novo razočaranje. Dugoročna posljedica može biti osjećaj usamljenosti, čak i kada oko sebe imaju ljude spremne pomoći.

Teško pokazuju ranjivost

Iskustva iz ranog djetinjstva mogu utjecati i na način na koji kasnije gradimo bliske odnose. Ako je roditeljska pažnja bila nepredvidiva, povjerenje u druge može postati izazov.

Neki će zbog toga neprestano tražiti potvrdu da ih druga osoba neće napustiti, dok će drugi reagirati suprotno - povlačenjem čim odnos postane previše blizak. Paradoks je u tome što osoba može iskreno željeti ljubav i povezanost, a istodobno nesvjesno izbjegavati situacije u kojima mora pokazati ranjivost.

Stalno prate raspoloženje drugih

Djeca koja odrastaju uz emocionalno nepredvidive odrasle mogu postati izrazito osjetljiva na promjene tuđeg raspoloženja. Nauče promatrati ton glasa, izraz lica i ponašanje roditelja kako bi unaprijed procijenila što slijedi. Ako dijete pritom preuzima odgovornosti ili emocionalne uloge koje bi trebale pripadati odrasloj osobi, može biti riječ o parentifikaciji.

Takva budnost može se nastaviti i u odrasloj dobi. Osoba neprestano provjerava jesu li drugi ljuti, jesu li se udaljili ili je li učinila nešto pogrešno, čak i kada za zabrinutost nema očitog razloga.

Mogu ih privlačiti emocionalno nedostupni partneri

Poznato nam se ne mora uvijek sviđati da bi nam djelovalo - poznato. Zbog toga neke osobe u odrasloj dobi mogu završiti u odnosima koji podsjećaju na dinamiku uz koju su odrasle. Netko tko se cijelo djetinjstvo borio za pažnju emocionalno nedostupnog roditelja može se ponovno naći u situaciji u kojoj pokušava pridobiti pažnju distanciranog partnera.

Istodobno mu stabilna i emocionalno dostupna osoba može djelovati neobično upravo zato što takav odnos nije ono na što je navikao. To, naravno, ne znači da će svatko tko je imao teško djetinjstvo birati takve partnere.

Izbjegavaju teške razgovore

Ako u obitelji nije bilo prostora za otvoreno izražavanje osjećaja, dijete možda nije imalo priliku naučiti kako voditi neugodne, ali važne razgovore. Umjesto razgovora o ljutnji, tuzi ili razočaranju, moglo je naučiti šutjeti kako bi izbjeglo sukob i održalo mir.

U odrasloj dobi isti obrazac može značiti izbjegavanje razgovora o problemima u vezi, povlačenje tijekom sukoba ili teškoće u izgovaranju onoga što osoba zaista želi i treba. Što se dulje takve situacije izbjegavaju, to obrazac može postati čvršći.

Vlastite potrebe stavljaju na posljednje mjesto

Djeca često nemaju sposobnost razumjeti da problem leži u ponašanju odraslih. Umjesto toga mogu zaključiti da su ona nešto napravila pogrešno. Dijete može razmišljati: "Da sam bio bolji, mama se ne bi naljutila" ili "Da nisam toliko zahtjevan, tata bi imao više vremena za mene."

Takva uvjerenja mogu se kasnije pretvoriti u pretjerano ugađanje drugima, često ispričavanje, teško postavljanje granica i zanemarivanje vlastitih potreba kako bi se izbjegao sukob. Izvana to može izgledati kao izrazita nesebičnost, ali dugoročno može dovesti do iscrpljenosti i nezadovoljstva.

Ponekad se emocionalno "isključe"

Kada su neugodne emocije tijekom odrastanja bile previše intenzivne ili za njih nije bilo sigurnog prostora, potiskivanje osjećaja moglo je postati način suočavanja.

U odrasloj dobi to se može manifestirati osjećajem emocionalne otupljenosti ili potrebom da se osoba povuče kada je preplavljena emocijama. Umjesto da razgovara o tome što osjeća ili potraži podršku, pokušava ne osjećati ništa. Takva reakcija nekada joj je možda pomagala da izdrži teške situacije, ali kasnije može otežavati razumijevanje vlastitih emocija i povezivanje s drugima.

Imaju potrebu stalno dokazivati svoju vrijednost

Ako je dijete pažnju i pohvale dobivalo uglavnom kada je bilo uspješno, mirno ili korisno, može početi vjerovati da se ljubav i prihvaćanje moraju zaslužiti.

U odrasloj dobi to se može pokazati kroz perfekcionizam, pretjerano dokazivanje na poslu ili stalnu potrebu za odobravanjem drugih. Umjesto osjećaja da vrijedi samo po sebi, samopouzdanje počinje vezivati uz postignuća i tuđe reakcije. Čak i nakon velikog uspjeha zadovoljstvo može kratko trajati jer se vrlo brzo pojavljuje potreba za novom potvrdom vlastite vrijednosti.

Važno je, međutim, naglasiti da teško ili emocionalno nestabilno djetinjstvo ne određuje nečiju budućnost. Ovakvi obrasci nisu prisutni kod svih ljudi s takvim iskustvima niti su nepromjenjivi. Prepoznavanje načina na koji prošla iskustva utječu na sadašnje odnose može biti prvi korak prema stvaranju drugačijih obrazaca.