NAJČEŠĆA zabluda vezana uz disleksiju jest da ljudi samo mijenjaju slova dok čitaju. Iako je to djelomično točno, ta pogrešna predodžba često dovodi do toga da se disleksija pogrešno zamijeni s drugim poteškoćama u učenju ili da ostane nezapažena. Za djecu s disleksijom rana intervencija iznimno je važna.

"Rano prepoznavanje znakova disleksije može značajno utjecati na djetetovo obrazovanje. Ako se stanje na vrijeme prepozna, djeca će s vremenom postići sposobnost čitanja na razini ostalih vršnjaka", kaže Benjamin Powers iz Zaklade za disleksiju.

Disleksija je poremećaj učenja koji pogađa otprilike jedno od pet djece. U ranom djetinjstvu znakovi disleksije uključuju pogreške u izražavanju, kao što je izgovaranje "pedvjedić Mero" umjesto "medvjedić Pero". Dijete se može mučiti s imenovanjem poznatih predmeta, može imati poteškoća s rimovanjem i nizovima te problema u praćenju uputa s više koraka.

U nižim razredima, djeca s disleksijom mogu imati problema s pamćenjem naziva slova i njihovih zvukova. Zbunjuju ih slova koja izgledaju ili zvuče slično, muče se čitati poznate riječi, mijenjaju riječi pri čitanju naglas, imaju pravopisne teškoće te teško odvajaju pojedinačne glasove u riječima ili ne mogu spojiti slova u riječ.

U višim razredima može doći do brkanja ili preskakanja kraćih riječi, javljaju se poteškoće u usvajanju novih riječi. Dijete može imati problema s prepoznavanjem uobičajenih riječi, muči se objasniti što se dogodilo u priči. Karakteristike disleksije su i loš pravopis te izbjegavanje čitanja kad god je to moguće, ili frustracija i uzrujanost tijekom čitanja.

Pedagozi i psiholozi obučeni su za prepoznavanje disleksije. Roditelji bi također trebali blisko surađivati s učiteljima, pedijatrima i, ako je potrebno, s drugim medicinskim stručnjacima, uključujući neuropsihologe i logopede, ako sumnjaju da njihovo dijete ima disleksiju.