ODRASTANJE 90-ih često se pamti po subotnjim jutarnjim crtićima i nizu vrlo konkretnih "činjenica" za koje su roditelji tvrdili da su istinite. Riječ je o sitnim, dobronamjernim lažima kojima su roditelji pokušavali osigurati mir, potaknuti pristojno ponašanje ili skratiti rasprave. Gledano s vremenskim odmakom, mnoge od njih djeluju gotovo univerzalno i danas izazivaju smijeh. Ovo su neke od bijelih laži koje su djeca 90-ih često slušala od svojih roditelja.

"Imam oči na leđima."

Roditelji su često koristili ovu tvrdnju kako bi stvorili dojam stalnog nadzora nad ponašanjem djece. Ideja je bila potaknuti osjećaj odgovornosti i spriječiti neprimjereno ponašanje u situacijama kada odrasli nisu fizički prisutni. Ova izjava služila je kao jednostavan alat za održavanje discipline. Djeca su je često shvaćala doslovno, osobito u ranijoj dobi. Takav pristup oslanjao se na dječju maštu i povjerenje u autoritet roditelja, piše YourTango.

"U ovaj restoran smiju samo dobro odgojena djeca."

Ova tvrdnja koristila se kako bi se djecu potaknulo na primjereno ponašanje u javnom prostoru. Roditelji su njome stvarali dojam da restorani imaju stroga pravila vezana uz ponašanje djece. Cilj je bio smanjiti rizik od neugodnih situacija tijekom obroka. Takva izjava funkcionirala je kao preventivna mjera, bez potrebe za dodatnim objašnjavanjem. Djeca su zbog toga često povezivala dobro ponašanje s mogućnošću ostanka u restoranu.

"Trgovina/park se zatvara."

Roditelji su ovu izjavu koristili kako bi olakšali odlazak s mjesta na kojem se djeca nisu htjela zadržavati kraće nego što su planirala. Tvrdnja o zatvaranju služila je kao vanjski razlog koji nije ostavljao prostor za pregovaranje. Na taj se način izbjegavalo dodatno uvjeravanje ili sukob. Djeci je poruka bila jasna i jednostavna. Ova "bijela laž" oslanjala se na autoritet pravila i institucija.

"Ako sjediš preblizu televizoru, pokvarit ćeš vid/oči."

Ova izjava koristila se kao način ograničavanja vremena provedenog ispred ekrana. Roditelji su njome nastojali potaknuti djecu da se udalje od televizora ili smanje gledanje. Tvrdnja se često ponavljala bez dodatnog objašnjenja. Iako je imala odgojnu svrhu, predstavljala je pojednostavljeno upozorenje. Djeca su je u pravilu prihvaćala kao zdravstvenu činjenicu.

"Psovanje je ilegalno."

Roditelji su ovu tvrdnju koristili kako bi obeshrabrili korištenje neprimjerenog jezika. Izjava je stvarala dojam da psovanje ima ozbiljne posljedice, uključujući kršenje zakona. Na taj način naglašavala se važnost društvenih pravila i pristojnog govora. Djeci je poruka bila jasna i autoritativna. Ova "bijela laž" služila je kao jednostavan alat za oblikovanje ponašanja.