NAČIN na koji se roditelji ponašaju u određenim situacijama može imati veliki utjecaj na razvoj djeteta i njegovo dugoročno zdravlje, upozoravaju psiholozi. Kako donosi portal Parents, svaki roditelj povremeno osjeti potrebu da podigne ton u komunikaciji sa svojim djetetom, naročito ako ono radi nešto što ne bi smjelo. Međutim, vikanje na djecu ima mnogo negativnih posljedica, dok pozitivne ne postoje.

Laura Markham, klinička psihologinja i autorica nekoliko knjiga na temu discipliniranja djece i odgoja bez primjene vikanja, objašnjava kako je vikanje zapravo određeno oslobađanje bijesa, ali nikako nije učinkovit način za promjenu ponašanja. Umjesto da dijete shvati u čemu je pogriješilo, ako roditelj viče na njega, predstavlja mu određenu prijetnja i dječji mozak ne može ništa naučiti.

Dakle, aktivni su samo oni dijelovi mozga koji mu služe za obranu i zaštitu. To bi značilo da vikanje nema nikakav pozitivan učinak na dijete i ispravljanje njegovog ponašanja, već samo budi u njemu želju za reakcijom, odnosno obranom koja može rezultirati samo dodatnim konfliktom.

Psiholog Joseph Shrand slaže se s njom te dodaje kako vikanje može učiniti da se djeca osjećaju obezvrijeđeno.

"Zajednička nit koja povezuje gotovo sve ljude je želja da se osjećaju vrijednima. Za većinu nas, osjećaj da nas drugi cijene je način na koji mjerimo vlastitu vrijednost i kako određujemo jesmo li važni svijetu oko nas. Kad se na nas viče, sami sebe vidimo kao neadekvatne i preispitujemo svoje sposobnosti. Stoga je vikanje jedan od najbržih načina da se kod nekoga stvori osjećaj manje ili nikakve vrijednosti", objašnjava dr. Shrand.

Osim toga, istraživanja su pokazala da vikanje kod djece može potaknuti tjeskobu, depresiju i nisko samopouzdanje. Naime, znanstvenici koji su sudjelovali u spomenutim studijama objašnjavaju da su djeca na koju se često vikalo sklonija tjeskobi i depresiji u kasnijoj dobi.